Piše: Christopher Hill, thebosniatimes.ba
S obzirom na njegov mlak i naduren nastup te sedmice u Parizu, tokom međunarodne komemoracije povodom obilježavanja kraja Prvog svjetskog rata, vjerovatno je i bolje što je umjesto njega prisustvovao potpredsednik Mike Pence. Pence je bio u mogućnosti da širi evanđelje američkog unilateralizma na sastanku Udruženja država jugoistočne Azije u Singapuru, a zatim još jednom na samitu Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje u Papua Novoj Gvineji.
Ali bez obzira na to ko prenosi poruku, jasno je da Amerika više nije sigurna kojim putem ide. Vanjska politika Trumpove administracije po principu „Prvo Amerika“ nedovoljno je urodila plodom i dovela je do toga da su SAD postale izolirane i sve više diskreditirane na svjetskoj pozornici. Međunarodne inicijative prethodnih administracija su zamijenjene praznim sloganima, šupljim gestovima i, naravno, „alternativnim činjenicama“.
Kada buduće generacije historičara budu istraživale olupinu preostalu iza Trumpove administracije, vherovatno će posebno obratiti pažnju na slom dugotrajne američke politike prema Kini. Decenijama je niz američkih predshednika razumio da je pažljivo upravljanje bilateralnim odnosima sa Kinom od ključnog značaja za američke nacionalne interese.
Sigurno da bi, s obzirom na svakodnevnu dozu lakrdije koju vidimo u Bijeloj kući, bilo lahko svu krivicu za to što su kinesko-američki odnosi krenuli nizbrdo svaliti na Trumpa. Ali Kina je, također, odgovorna za trenutno stanje stvari. Za početak, iako su ekonomisti u pravu što ističu da se bilateralni trgovinski deficit ne može razmatrati odvojeno, ostaje činjenica da je suficit Kine sa SAD-om – koji je dostigao novi rekord u septembru – politički neodrživ.
Za mnoge američke radnike, Kina je postala simbol gubitka poslova i ekonomske nesigurnosti. Iako automatizacija ima veću odgovornost za pad zaposlenosti u proizvodnji u SAD nego trgovina, Kina je stekla reputaciju ekonomskog predatora. A, s obzirom na to da su američke kompanije koje rade u Kini godinama bile primoravane da predaju ključne tehnologije i intelektualnu svojinu kineskim firmama, takve će se reputacije biti teško osloboditi.
Osim toga, ekspanzija kineske vojske postala je razlog za brigu u američkim krugovima nacionalne sigurnosti iz obje stranke, čak iako njena izdvajanja za odbranu čine samo dio od onoga što Amerika izdvaja (na šta se često zaboravlja usljed silne brige). Otkako je Stalni arbitražni sud u Hagu 2016. oborio njeno polaganje teritorijalnih prava u Južnom kineskom moru, Kina je nastavila da tamo ugrožava pristup manjim regionalnim igračima. Posljedica je da je američka mornarica morala da pokrene nove misije da bi demonstrirala svoje pravo da plovi vodama koje su razgraničene kineskom „linijom od devet crtica“.
Čini se da i kineska domaća politika također vodi zemlju niz mračniji put. Tretiranje ujgurskih muslimana, na primjer, je izazvalo međunarodne kritike. Sada je na kineskoj vladi da odluči kako će rješavati političke izazove u zemlji. Ali ako Kinezi zaključe da je svaki njihov potez dočekan sa sumnjom, teško da za to mogu da okrive međunarodnu zavjeru. Upravo postupci same Kine ohrabruju njene neprijatelje i iscrpljuju njene prijatelje.
I pored toga, nijedan od nedavnih postupaka Kine ne opravdava Trumpov nagli preokret kinesko-američkih odnosa. Politika administracije prema Kini je nesmotrena koliko i neodgovorna. Kina je dom za preko 1,3 milijarde ljudi i daje najveći doprinos globalnoj ekonomiji. Bez obzira na to šta američka vlada kaže ili učini, moć Kine neće nestati.
Trump je nedavno izjavio da Kina „želi da postigne dogovor“ koji bi doveo do okončanja tekućeg trgovinskog spora. Nema sumnje da hoće. Ali Trump uvijek iznosi ovakvu tvrdnju prije nego što održi razgovore sa stranim liderima i daleko od toga da je to predznak uspješnog rješenja.
Da, Kina apsolutno treba da promijeni put na kojem je sada, naročito u pogledu svoje trgovinske i politike pristupa tržištu. Ali kao što su ponovni pregovori Trumpove administracije o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini i Sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD i Koreje pokazali, vjerovatno je da će naglasak biti stavljen na kozmetička pitanja, što će djelovati milozvučno, ali na račun suštinske akcije kakvu problemi u kinesko-američkim odnosima zahtijevaju.
Na primjer, Trumpova administracija nije Svjetskoj trgovinskoj organizaciji predstavila neki dobar slučaj protiv Kine, niti je dobila podršku evropskih saveznika koji su jednako zabrinuti zbog ponašanja Kine. Štaviše, administracija se pokazala potpuno nesposobnom da formulira koherentnu politiku, kamoli efikasnu. Dok se u dobrom kreiranju politike radi o postavljanju prioriteta, Trumpovo kreiranje politike podrazumijeva željeti sve, željeti to odmah, a dobiti veoma malo.
Ako je popravljanje bilateralnih odnosa previše teško u ovom trenutku, možda bi Trump saradnju sa Kinom trebalo da potraži u nekom drugom području. Na kraju krajeva, već neko vrijeme nismo čuli ništa novo od Sjeverne Koreje.
/Autor je bivši američki pomoćnik državnog sekretara za Istočnu Aziju, sada je profesor diplomatske prakse na Univerzitetu u Denveru/
(TBT, Project Syndicate)
