Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Bivši predsjednik Perua Alan Garsija, pritisnut pravosuđem zbog tobožnjih malverzacija i mita koje je primao tokom svog drugog mandata, povodom izgradnje metroa u Limi, odlučio je zatražiti azil u urugvajskoj ambasadi tvrdeći da je predmet “političke hajke”. Taj izgovor je jednostavno groteskan budući da u Peruu danas nema ni jednog jedinog političkog zatvorenika i niko nije progonjen zbog svojih ideja ili stranačke pripadnosti; štaviše, vjerovatno nikada ranije nije postojala tolika sloboda izražavanja i štampe kakva danas postoji u toj zemlji.
Međutim, drugu stranu medalje predstavljaju posljednja četiri premijera koji su predmet sudske istrage zbog navodnih pljački i pravosuđe istražuje njihove slučajeve, uz naređenje da im oduzmu ili zaplijene imovinu i da ih spriječe da pobjegnu. S druge strane, bivši diktator Alberto Fuhimori, osuđen na dvadeset pet godina zatvora zbog svojih zločina, zbrinut je na intenzivnoj njezi u klinici Sentenario u Limi, i ukoliko mrdne odatle vratit će se u zatvor odakle ga je izvuklo nepotrebno pomilovanje bivšeg predsjednika Pedra Pabla Kučinskog. A i taj je, uz naređenje o zaplijeni, predmet sudske istrage zbog pranja novca, baš kao i bivši predsjednik Oljanta Umala, koji je, zajedno sa svojom ženom Nadin, proveo deset mjeseci u pritvoru. Još jedan bivši predsjednik, Alehandro Toledo, pobjegao je u Sjedinjene Američke Države kada se otkrilo da je dobio oko dvadeset miliona dolara mita od Odebrehta, i sada je u toku sudski postupak izručenja, koje zahtijeva peruanska vlada.
Ova zbirka predsjednika osumnjičenih za korupciju – a sebe osuđujem što sam ih zastupao i glasao za njih vjerujući da su čestiti – bila bi opravdanje za najcrnji pesimizam kada je reč o javnom životu moje zemlje. Pa ipak, nakon što sam proveo osam dana u Peruu, vraćam se vedar i optimističan, sa osećanjem da se prvi put u našoj republikanskoj historiji odvija efikasna i hrabra kampanja sudija i tužilaca, koji istinski žele da kazne nepoštene mandatare i funkcionere, jer su iskoristili svoj položaj da počine zločine i da se obogate. Premda u ta četiri slučaja zasada postoji samo pretpostavka krivice, činjenice koje ukazuju na nju, naročito u slučaju Toleda i Garsije, toliko su očigledne da je veoma teško povjerovati u njihovu nevinost.
Kao ni u većem dijelu Latinske Amerike, peruansko pravosuđe ne slovi za nepotkupljivu i mudru instituciju zaduženu da se stara o poštovanju zakona i kažnjavanju zločinaca; takođe nije kadro da, svojim prosečnim platama, privuče najsposobnije pravnike. Naprotiv, peruansko pravosuđe imalo je lošu reputaciju i smatralo se da većina sudija nema adekvatnu obuku i vještine neophodne da bi se dijelila pravda i zaslužilo povjerenje građana. Međutim, već neko vrijeme u peruanskom pravosuđu odvija se tiha revolucija, budući da se pod njegovim okriljem pojavilo pregršt čestitih i sposobnih sudija i tužilaca koji su, izlažući se najvećem riziku i uz podršku javnog mnjenja, uspjeli ispraviti tu sliku, sučelivši se s moćnicima – političkim, društvenim i ekonomskim – u kampanji koja je obodrila duh i probudila nadu velike većine Peruanaca.(…)
(TBT, Nedeljnik)
