Piše: John Lichfield, thebosniatimes.ba
Francuska republika je zasnovana na nasilju pobunjenog naroda. Politika se ovdje preliva na ulice mnogo lakše nego u bilo kojoj drugoj zapadnoj demokratiji. Živio sam u Francuskoj 22 godine i vidio ulične proteste radnika, seljaka, proizvođača vina, kamiondžija, željezničara, studenata, gimnazijalaca, nastavnika, omladine iz multirasnih predgrađa, kuhara, advokata, ljekara i policajaca. Da, čak i policajaca.
Ali nikada ranije nisam vidio takvo razobručeno nasilje kakvom sam prisustvovao u subotu, u najfinijem kraju Pariza – obilježeno nasumičnom, histeričnom mržnjom, usmjerenom ne samo ka policiji već i ka svetinjama francuske republike poput Trijumfalne kapije. Ovaj dvanaestosatni okršaj prevazišao je nasilne proteste i nerede i počeo da liči na ustanak, pa čak i građanski rat.
Centar Pariza nije vidio nasilje ovakvih razmjera još od studentskih i radničkih pobuna u maju 1968. Tada je najstrašnije nasilje dolazilo od strane policije.
Francuska nije vidjela razaranje ovakvog obima još od pobuna koje su se 2005, poput šumskog požara raširile multirasnim predgrađima francuskih gradova. Tada se nasilje zaustavilo pred nevidljivim rovom koji razdvaja središta bogatih francuskih gradova od njihovih nemirnih banlieues – getoiziranih predgrađa.
U subotu, gilets jaunes – ili brojna i nasilna margina inače mirnih protesta „žutih prsluka“ – sa vidnim uživanjem je razbijala najslavnije i najbogatije dijelove francuske prijestonice. Pozivi na društvenim medijima, gdje je pokret prije mjesec dana i nastao, najavljuju novi napad na Pariz ovog vikenda.
Kako je pokret osnovan prije samo mjesec dana, povodom generalno mirnih protesta protiv visokih cijena goriva, uspio razviti tako duboko neprijateljstvo ne samo prema predsjedniku Macronu, već i prema cijelom francuskom sistemu? Neki francuski komentatori sugeriraju da bi Žute prsluke trebalo preimenovati u „žutokošuljaše“ – fašišistički ološ. U ovom trenutku, te priče zvuče opasno i pogrešno.
Ekstremno krilo gilets jaunes pokazuje nihilistički prezir prema demokratskim institucijama i simbolima uspjeha i bogatstva. Ali iako je masa okupljena u subotu bila uglavnom bijela (ima puno crnih i smeđih gilets jaunes), ovaj pokret zasada pokazuje vrlo malo otvorenih znakova rasizma ili ekstremnog nacionalizma. Veliki dio pokreta predstavlja izraz autentične ekonomske i socijalne bijede francuske provincije koja se, ne bez razloga, osjeća prezrenom i ekonomski eksploatiranom od strane razvijenih gradova. Jedan dio francuskih medija tvrdi da su subotnji protesti bili oteti od strane nasilnih sekti s ekstremne desnice i ekstremne ljevice. Ova tvrdnja također zavodi na pogrešan put.
Tačno je da je među 5.000 ljudi na trgu Etual bilo i grupa maskiranih mladih muškaraca, ali su oni bili u manjini. Ubjedljivu većinu buntovnika činili su, po mojoj procjeni, muškarci i žene u svojim 30-im i 40-im iz propalih provincijskih gradova u sjevernoj i zapadnoj Francuskoj, kao i sirotinja iz udaljenih predgrađa Pariza. Svi oni došli su obučeni i naoružani za borbu.
Ima sličnosti između pobune iz 2018. i studentskih pobuna iz 1968. – baš kao što ima sličnosti i između onoga što se desilo u subotu i nereda u predgrađima 2005. Nijedan od ova tri pokreta nije imao prihvaćene lidere. Nijedan od njih nije imao jasne ili široko prihvaćene političke ciljeve ili manifeste. Ipak, među njima ima i jasnih razlika.
Pobuna iz 1968. imala je i svoju radosnu stranu. Ona nije bila samo pobuna protiv kapitalizma, već i protiv učmalosti poslijeratnog društvenog konzervativizma. Na kraju su je preuzeli sindikati i ona se završila generalnim povećanjem plata i ljetnim odmorima. Iznad svega, 1968. je u Francuskoj bila period rastućeg prosperiteta. Danas, jedan dio zemlje napreduje dok se ostali osjećaju napušteno i odbačeno. Neredi iz 2005. su bili gnjevni krik protiv policijskog nasilja i ekonomske bijede. Nakon što su iskalili svoj gnjev, mladi buntovnici su se vratili normalnom životu.
Gilets jaunes imaju različite zahtjeve, od onog o ukidanju planiranog povećanja zelenog poreza na benzin i dizel (koji je u međuvremenu ispunjen), preko onog da se organizira referendum o Macronovom opozivu, pa sve do zahtjeva da se donese novi ustav po kojem će se o svim zakonima odlučivati referendumom. Ipak, nijedan od ovih zahtjeva nije univerzalno prihvaćen među članovima pokreta.
Žuti prsluci imaju neformalne lidere ili portparole, ali mnogi među njima bivaju odbačeni od strane drugih gilets jaunes čim se pojave. Dio pokreta je kvazi-maostički po tome što svoju mržnju prema političarima ispoljava čak i prema bilo kakvim potencijalno liderskim figurama u samom pokretu.
Drugi pokušaj da Žuti prsluci formiraju delegaciju koja bi se susrela sa premijerom, Eduardom Filipom, trebalo bi da uslijedi tokom ove nedjelje. Čak i ako se bude pojavio program pregovora, malo je vjerovatno da će on biti prihvaćen od strane gnjevnih ljudi koje sam vidio na ulicama Pariza prošle subote. Da li će Pariz ponovo gorjeti? Vrlo vjerovatno.
(TBT, The Guardian)
