John Cale nije dugo bio sa Velvet Undergroundom. Četiri godine nakon što je osnovao bend 1964, Lou Reed ga je najurio.
“Bila je to nedisciplinovana umjetnost”, rekao je on dok je posmatrao “The Velvet Underground Experience”, izložbu o uticajnoj rok grupi, otvorenu ovog mjeseca u New Yorku.
“Bila je i veoma energična i frivolna i prijatna.”
Izložba na dva sprata i 1.100 m2 konačno je stigla u rodni grad benda poslije Pariza gdje ju je vidjelo 65.000 ljudi.
Poput benda, izložba je bez previše pravila, neorganizovana je, sa snimljenim materijalom koji se nadmeće za pažnju sa pornografskim snimcima i kaleidoskopskim posterima.
Crnobijeli snimci prelaze preko ekrana, vojsoveri ozbiljnog tona nestaju pod zvucima snimljenih koncerata i vizuelnim omažima režiserima, slikarima i klasičnim kompozitorima.
Cale je jedini preživjeli član iz originalne postavke benda (bubnjarka Maureen Tucker došla je u grupu osam mjeseci kasnije). Šetao je kroz postavku, stajao ispred displayja koji bi mu vraćali neka sjećanja. “Ovo je ponekad baš kao udarac u stomak”, rekao je.
Veći dio izložbe fokusiran je na New York. Počinje sa problematičnim djetinjistvima za osnivača – Reeda, koji je odrastao na Long Islandu, i Calea, koji je prve godine proveo u Walesu.
U galeriji, Cale se mršti na snimak sebe kao tinejdžera sa zalizanom kosom kako svira klavir u jazz bendu.
“Bio sam prestrašen”, kaže on. “Ali ono što se desilo bilo je još strašnije. I bilo je sjajno.”
Crnobijele fotografije “Village Voice” fotografa Fred McDarrah prekrivaju jedan zid i prikazuju proteste protiv rata u Vijetnamu i smjeli eksperimentalizam kreativnih prostora kao što su “La MaMa” i “Filmmakers’ Cinemathique”.
Na ovakvom plodnom tlu su se Leil i Reed sreli i počeli da stvaraju muziku, razvivši sonično disonantne i lirski sirove pjesme poput “Heroin” i “I'm Waiting for the Man”. (“Bio je u vrlo krhkom stanju”, kaže Cale kada opisuje Reeda u tinejdžerskim godinama.)
Cale se trenutak duže zadržao pored fotografije Marlona Branda i Jamesa Baldwina kako se rukuju.
“Portreti na zidu su portreti neke vrste kulturne revolucije”, rekao je Cale. “Svako je imao kameru od osam milimetara ili možda onu od 16 milimetara. Snimali bi jedan dan, a već sutradan bi neko stavio čaršaf i prikazivao to na platnu.”
Bend je zapao za oko Andyju Warholu koji je postao njihov menadžer i uključio je grupu i njihovu zastrašujuću estetiku u svoje multimedijalne događaje.
“Obraćali smo se nečem dubokom i unutrašnjem, o heroinu i drogama i ljudima koji se povrijeđuju”, rekao je Cale.
Warhol je 1965. u bend uključio i njemačku pjevačicu Nico i poslao ih na turneju pod nazivom “The Exploding Plastic Inevitable”. Cale se nasmijao na fotografiju na kojoj Nico vozi bend u izudaranom “vinebago” kombiju.
Otišavši iz grupe Cale je postao uspješan tekstopisac i producent. Trenutno snima album koji bi trebalo da se pojavi 2019. godine.
Kaže da je današnji New York sijenka onoga koji je pokretao muziku Velvet Undergrounda.
“Pomalo je čudno. Kao da gledam repliku”, rekao je on. “Šezdesetih mi nije smetalo što je toliko turoban. To nas je hranilo i gurnulo da nešto zaista uradimo.”
(TBT, NYT)