Na jednom pustom ostrvu, tri sestre rastu u izolaciji, sakrivene od epidemije od koje se žene razbolijevaju. Da bi se zaštitile od toksina koje muškarci prenose ženama, sestre prolaze kroz rituale pročišćavanja koji uključuju simuliranje davljenja i izlaganje ekstremnoj toploti i hladnoći. Iznad svega, naučene su da izbjegavaju kontakt sa muškarcima.
To je jeziva premisa debi romana Sophie Mackintosh “The Water Cure”, priče koja djeluje podjednako futuristički i zastrašujuće poznato, a potekla je iz jednostavnog, zlokobnog pitanja: šta bi bilo ako bi muškarci bukvalno bili toksični?
“The Water Cure” je dio talasa distopijske fikcije fokusirane na žene, djela koja postavljaju neprijatna pitanja o uvijek prisutnoj rodnoj nejednakosti, mizoginiji i nasilju nad ženama, eroziji reproduktivnih prava i ekstremnim posljedicama institucionalizacije seksizma.
Za Mackintosh, ova pitanja nisu apstraktna.
“Radeći na ideji toksičnog patrijarhata, odlučila sam da taj toksin bude solidniji i fizički se manifestuje jer ponekad tako i djeluje”, rekla je Sophie Mackintosh, koja živi u Londonu. “Mislila sam da nema potrebe da izmislim neku katastrofu, jer se ona već dešava.”
Novi kanon feminističke distopijske literature – koji uključuje kako djela novih autorki poput Mackintosh i Naomi Alderman tako i djela proslavljenih veteranki poput Louise Erdrich i Joyce Carol Oates – odražava sve veću preokupiranost pisaca statusom ženskih prava i strahom da je napredak ka rodnoj jednakosti zastao ili je čak i nazadovao.
Mnoge od tih novih distopijskih priča se odvijaju u budućnosti ali kanališu bijes i anksioznost sadašnjosti gdje muškarci i žene pokušavaju da prihvate promjenu rodnih uloga i neprijatnu ostavštinu pokreta #MeToo. Priče se pojavljuju u ključnom trenutku kada se rekordni broj žena kandiduje za neko mjesto u američkoj administraciji i kada sve više žena javno govori protiv seksualnog zlostavljanja i napada.
Istovremeno, čitaoci gutaju i klasike žanra koji su u današnjoj političkoj klimi dobili novi značaj. The Handmaid's Tale Margaret Atwood iz 1985. je roman smješten u futurističku teokratsku državu gdje se žene koriste kao reproduktivni robovi i prodan je u više od 3,5 miliona primjeraka u SAD od 2017. kada se pojavila istoimena, nagrađivana TV serija. Roman je ukupno prodan u preko pet miliona primjeraka.
Distopija Atwood je inspirisala pravi politički aktivizam sa aktivistkinjama obučenim kao služavke sa crvenim plaštovima i bijelim kapicama koje su se okupljale širom Amerike kako bi protestovale protiv politike restrikcije ženskih prva na abortus i zdravstvenu njegu. U septembru, grupa u crveno obučenih žena protestovala je ispred američkog Senata tokom saslušanja Bretta Kavanaugha koji je postao sudija Vrhovnog suda i pored optužbi za seksualni napad.
“Trenutak u kome smo užasavajući je za mnoge žene i priča Margaret Atwood zaista odražava taj strah nevjerovatno dobro”, rekla je Lori Lodes, savjetnica liberalne grupe “Demand Justice”.
Dok autorke sa Zapada koriste distopiju kako bi istražile šta bi se dogodilo ako bi se teško izvojevana ravnopravnost žena izgubila, neki autori sa Bliskog istoka i iz Azije koriste distopijsku fikciju kako bi naglasili opresiju nad ženama u regionu.
Novi roman pakistanske autorke Bine Shah “Before She Sleeps” dešava se u autokratskoj jugozapadnoj azijskoj državi poslije nuklearnog rata koji je izazvao genetsku mutaciju zbog koje su od raka grlića materice umrli milioni žena. Žene su primorane da se udaju za više muškaraca i da koriste lijekove za plodnost zbog kojih rađaju trojke i četvorke.
“U patrijarhalnom društvu, žene će uvijek biti gubitnici”, rekla je ona. “Ono što se sada dešava u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu i Afganistanu gore je od onoga što se dešava u romanu The Handmaid's Tale.”
(TBT, NYT)