Kada požar izbije u bosanskom gradu Mostaru, Sabir Gološ, vatrogasac veteran, zna da ne mora da brine dokle god požar ne dotiče muslimansku stranu grada koji je od 1992. do 1994. bio poprište užasnog etničkog sukoba.
Razlog tome je što Mostar, iako mir već duže vrijeme vlada, ima dvije odvojene vatrogasne brigade – jednu sastavljenu većinom od muslimana poput Gološa koji su odgovorni za gašenje požara na istočnoj strani stare linije fronta, i drugu, sastavljenu od Hrvata katolika koji gase požare na drugoj strani grada.
Linija je odavno prestala da bude granica zaraćenih zajednica i zvanično ne postoji ali i dalje živi u mislima, kao amblem etnonacionalističkih frikcija koje i dalje paraliziraju Mostar i cijelu Bosnu.
Dok se Evropa i Sjedinjene Države bore sa usponom etničkog nacionalizma kao sile koja dijeli nacije, bosanske podjele nude mračnu lekciju kako, nekada odvojene strahom i sukobima, zajednice i dalje mogu da ostanu podeljene davno pošto su mnogi zaboravili šta je to što ih je razdvojilo.
Ukorijenjen raskol ovdje bio je vidljiv i u nedavno održanim nacionalnim izborima obilježenim nacionalističkom retorikom i otvorenim dovođenjem u pitanje nastavka postojanja Bosne kao države.
“Evropa je ovih dana zabrinuta zbog uspona desnice, ali je ovo mjesto daleko ispred svih kada je riječ o pokazivanju koliko opasan dugotrajan etno-nacionalizam može biti”, rekao je Tim Clancy, Amerikanac koji živi u BiH i koji je radio u Mostaru tokom rata i pomagao žrtvama sukoba.
Ove vatrogasne brigade u Mostaru dio su iste općinske vatrogasne jedinice – kao i dvije komunalne kompanije, dvije bolnice, dvije elektrodistribucije, dvije autobuske stanice, dva popularna noćna kluba i dva tima koji tehnički opslužuju isti grad. Ali su zapravo zabarikadirani iza cik-cak linije iscrtane krvlju prije četvrt vijeka u najgorem evropskom sukobu poslije Drugog svjetskog rata.
“Sve u ovom gradu je veoma jasno. Svi znaju čija je koja teritorija”, kaže Gološ i dodaje da dispečer nikada nije poslao njegovu brigadu da gasi požar u dijelu grada koji su tokom rata kontrolirale hrvatske snage čak i ako su oni možda bliži.
“Ovo je vaša budućnost”, kaže Adnan Huskić, profesor politike i međunarodnih odnosa u Naučno-tehnološkoj školi u Sarajevu. “Mi se već godinama suočavamo sa usponom nacionalističkog populizma”.
Umjesto stvaranja ujedinjene države, mirovni sporazum iz 1995. koji je prekinuo krvoproliće u Bosni – koji su u Daytonu, Ohio potpisali lideri Bosne, Srbije i Hrvatske – samo je utvrdio nacionalističke elite iz rata. Podijelio je Bosnu u dva “entiteta” – većinski srpsku Republiku Srpsku i muslimansko-hrvatsku Federaciju Bosne i Hercegovine. Ovom krhkom, sklepanom državom predsjedavaju tri izabrana predstavnika bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana poznati i kao Bošnjaci.
Vlast je dodatno podijeljena duž etničkih linija uspostavljanjem dodatnih 10 lokalnih jedinica samouprave zvanih kantoni od kojih svaki ima svog predsjednika i niz ministara koji obavljaju mnoge funkcije slabe nacionalne vlade.
Gološ, muslimanski vatrogasac, kaže da ima mnogo prijatelja preko etničkih granica i da ne osjeća nikakvo neprijateljstvo prema Srbima koji su počeli rat i koji su sad mahom napustili grad ili Hrvatima koji su tokom rata njegov kvart zasipali bombama i snajperskom vatrom.
On brine da će, umjesto da budu zaboravljene, ratne podjele samo ojačati. Razlog su većinski podijeljene škole gdje poslijeratne generacije mladih Hrvata i Bošnjaka, dvije glavne etničke grupe u Mostaru, samo znaju pripadnike svoje grupe.
“Nazadovali smo, umjesto da idemo napred”, rekao je Gološ.
Njegova 20-godišnja kćerka Amila ide u srednju školu u istoj zgradi gdje i hrvatski đaci ali se nikada ne miješa sa njima jer djeca idu na časove u odvojenim smjenama – muslimani od 7 ujutru a Hrvati od 14h, što je dogovor u cijeloj Bosni.
Kaže da nema prijatelje Hrvate ali da poznaje nekoliko Srba. Vikendima, dodaje, mladi muslimani idu u Art, noćni klub na istočnoj strani grada dok Hrvati preferiraju Pink Panter na drugoj strani grada. “Ne želim da budemo ovako podijeljeni ali moramo da prihvatimo da podjele postoje”, rekla je ona.
Poput mnogih mladih Bosanaca, i ona razmišlja o emigriranju u Zapadu Evropu jer je tamo lakše naći posao, plate su bolje i moguće je pobjeći od očaja koji osjećaju mnogi mladi.
Ekonomija se oporavlja zahvaljujući međunarodnoj pomoći ali je nezaposlenost među mladima gotovo 60 posto.
Poslije više od dvije decenije upadanja iz krize u krizu, krhki društveni poredak Bosne preživio je uprkos predviđanjima da će se srušiti. Ova sposobnost da se preživi uprkos svim šansama je sada ozbiljno ugrožena, kaže Paddy Ashdown, britanski političar koji je od 2002. do 2006. bio visoki predstavnik u Bosni.
Njegova sumorna prognoza uslijedila je posle izbora u oktobru kojima su dominirali, naročito u Republici Srpskoj, pozivi na plemensku lojalnost.
Rezultat glasanja – izbor okorjelog nacionaliste na mesto srpskog člana bosanskog predsjedništva, izazvao je bijes među Hrvatima koji se žale da su izbori za njihovog predstavnika bili obojeni etnički nečistim biračima: mnogi muslimani glasali su za hrvatskog pobjednika, umjerenog Hrvata koga su se zagriženi nacionalisti odrekli jer je dobio podršku druge etničke većine.
“Da li će ovo dovesti do konflikta? Vjerovatno ne. Ali međunarodna zajednica mjesečari u katastrofu ogromnih proporcija”, rekao je Ashdown.
Problem nije da je Bosna i dalje podijeljena već da su Evropa i SAD toliko polarizirane da ih problemi Bosne ne interesiraju previše. Vakuum koji se pojavio ispunjavaju Rusija i Turska, obje željne učvršćivanja pozicija na Balkanu – Rusija kao zaštitnik Srba a Turska muslimana.
“Ovo me sve podsjeća na kraj tridesetih. Sve se raspada. Centar ne može da opstane”, rekao je Ashdown.
Rupert Smith, britanski general koji je komandovao snagama Ujedinjenih nacija u Bosni u vrijeme Daytonskog sporazuma, kaže da sporazum koji su Amerikanci izboksali nikada nije bio zamišljen kao dugoročno rješenje već kao “primirje” koje je odražavalo i nenamjerno osnažilo etničke podele u realnosti.
On, međutim, smatra da je Clintonova administracija napravila veliku grešku forsirajući prerano izbore u Bosni koji su samo “zacementirali podjele” jer su one igrače na ruku nacionalističkim grupama koje su i stvorile sukob.
Dvije decenije kasnije, iste stranke ili njihovi nasljednici igraju na istu kartu etničke pripadnosti koja dominira nacionalnom i lokalnom politikom. U Mostaru, vlast dijele hrvatski HDZ i bošnjačka SDA, iste stranke koje su opustošile centar grada.
“Često se kaže da je rat nastavak politike ali drugim sredstvima, međutim ovdje u Bosni, politika je mirovni nastavak rata”, kaže Adis Maksić, predsjedavajući odeljenja za međunarodne odnose i evropske studije na Međunarodnom univerzitetu Burch, privatnom koledžu u blizini Sarajeva. Bosna, dodao je, “nije toliko u miru koliko u stanju ne-rata”.
Dok su sukobi u svakodnevnom životu rijetki, Amna Popovac, aktivistica iz Mostara i članica Naše stranke, multietničke partije koja radi na rušenju barijera, kaže da nacionalistički politički lideri koji su svi muškarci, stalno igraju na kartu sukoba kako bi dobili podršju i izbegli bavljenje stvarnim problemima. “Testosteron igra veliku ulogu u našoj politici”, rekla je ona.
U nedavnom izvještaju o BiH u Ujedinjenim nacijama, trenutni visoki predstavnik u Sarajevu Valentin Inzko dao je sumorni pregled haosa u Bosni. Uoči izbora u oktobru žalio se da su bosanski političari i stranke “primarno fokusirani na međusobno kritiziranje i na kritiziranje međunarodne zajednice umjesto na to da efikasno vladaju i sprovedu neophodne reforme”.
Takav stav, dodatno pogoršan ekonomskim sistemom gdje su poslovi i korupcija podijeljeni etničkim linijama, ometanju funkcioniranje bosanske države.
Bile su potrebne godine pritisaka Svjetske banke i drugih organizacija prije nego što je Mostar pristao da formira zajedničku deponiju gdje su smeće donosile dvije komunalne službe grada – jedna muslimanska i druga hrvatska.
Čak i sada, kaže Neven Herceg, predsjedavajući kantonalne vlade, zajednička deponija koju vodi privatna kompanija u većinski muslimanskom dijelu grada, ponekad odbija da preuzme hrvatsko smeće.
Ratna linija fronta ide duž Neretve preko koje sada ponovo ide obnovljeni Stari most, 16-vjekovni dragulj otomanske arhitekture koji su hrvatske snage uništile tokom rata i onda siječe preko rijeke nekoliko stotina metara u teritoriju na zapadnoj obali, duž bulevara oivičenog ruševinama i zgradama na kojima i dalje stoje rupe od bombardiranja.
Čak i danas ova ulica ima dva imena: muslimani je zovu Bulevar narodne revolucije dok je za drugu stranu ovo Bulevar hrvatskih branitelja.
Razlike između Bošnjaka, Hrvata i Srba su male – govore istim jezikom, izgledaju isto i mahom jedu istu hranu – da su se neki koji proulačavaju rat devedesetih okrenuli Freudu i njegovom “narcisizmu minornih razlika” kako bi objasnili uzrok tolikog nacionalizma.
Jedina jasna razlika je religija iako su katolički Hrvati, muslimanski Bošnjaci i pravoslavni Srbi i dalje ujedinjeni činjenicom da su rijetki među njima istinski vjernici i da gotovo svi odlaze u kafane.
Najveće prokletstvo Bosne, kaže Popovac, aktivistica iz Mostara, nije ni etničko i vjersko neprijateljstvo već nacionalistički politički lideri koji potpiruju strahove zajednica koje tvrde da predstavljaju kako bi spasili sebe i duboko korumpirani sistem iz kojeg su potekli.
“Samo pratite novac”, rekla je ona.
(TBT, NYT)