Prvo se iščekivao svaki sljedeći nastavak a onda se euforija prebacila na najiščekivaniju seriju ove jeseni, “Moja genijalna prijateljica”, rađene po istoimenom romanu Elene Ferrante, koja je počela da se prikazuje na HBO ove sedmice.
Televizijska adaptacija je podsjetnik na snažnu italijansku tradiciju filmskog žanra o odrastanju od “Život je lijep” pa do “Cinema Paradiso”, složna je kritika, uz napomenu da prva epizoda izaziva veliko uzbuđenje i duboku anksioznost.
Elena Ferrante je pisac sa gotovo evangelističkim sljedbenicima. Njena tetralogija “Napolitanskih romana” prodana je u blizu milion primjeraka samo u Velikoj Britaniji, a 1,8 miliona u Italiji. I u Srbiji je svaka od četiri knjige-fenomena bila u vrhu liste bestselera. Kada čitatelji završe jednu knjigu, oni često proždiru sve četiri, zahvaljujući napetom prikazu siromašnog predgrađa i njegovih likova tokom mnogo decenija. Ali taj izmišljeni svijet nekoliko porodica koje žive u poslijeratnoj Italiji ipak je – svojim univerzalnim temama siromaštva, nasilja, saveza i aspiracije – zapanjujuće poznat.
Anksioznost uoči serije, naravno, proizlazi iz toga što adaptacija može izbrisati ne samo to kako smo zamišljali likove, već i njihov svijet.
Zbog svih tih razloga postoji ogromno očekivanje oko ove adaptacije. Sama Ferrante bila je savjetnik scenarija i direktor Saverio Costanzo nedavno je rekao da je rad sa poznatim pustinjakom bio kao “rad sa duhom”. Ali Costanzo je vjerovatno osjećao da radi sa mnogim drugim duhovima osim Ferrante, jer su umjetnički preci ove produkcije veliki neorealistični režiseri u zemlji: De Sica, Visconti, Rosselllini i Fellini. Kao i oni, Costanzo je angažovao mnoge naturščike i prikazao surovost poslijeratnog perioda i sukob drevnog i modernog. Ima prašnjavih polja, napuštenih zgrada, pasa lutalica i samo jednog ili dva automobila. Napolitanski dijalekt je tako dubok da postoji prijevod čak i za Italijane, piše Guardian.
Još jedan izazov je kako da se na ekranu obnovi italijanski “multilog”. U Italiji se često govori sa prekidanjima, ubacivanjima. Zbog toga, recimo, scena porodičnog ručka u Fellinijevom Amarcordu djeluje toliko poznato, jer svi odjednom viču i niko ne razumije šta se dogada. Ali današnje popularne koprodukcijske TV drame ne dozvoljavaju stvarnu dezorijentaciju. Gledalac nikada ne smije biti zbunjen. Tako da je scenario izbrušen i ispoliran pa je italijanski verbalni haos ograničen.
Nema ničeg novog u pogledu prikazivanja italijanske mafije na filmu, ali rijetko je izgledalo tako organski kao i ovdje. Jedva se pominje Camorra (napuljska mafija); nasilje je pretjerano jer to nije izuzetak, već dio kontinuuma. Kao što Ferrante piše u knjizi: “Udarci su dati i primljeni. Muškarci su se vratili kući ogorčeni gubitkom, alkoholom, dugovima, rokovima, premlaćivanjem i na prvu nezgodnu riječ tukli svoje porodice, lanac grešaka koje su stvarale greške.” U ovoj adaptaciji, očevi viču na svoje žene i kćerke: “Razbit ću ti lice”; ili: “Slomit ću ti noge.” Više je pesnica nego pištolja.
Mladu Elenu Grecu igra Elisa Del Genio, dok Lilu Cerullo tumači Ludovica Nasti.
https://www.youtube.com/watch?v=PXCKYOlIgTQ
(TBT)
