Mary Shelley je znala za eksperimentisanje sa “životinjskim elektricitetom” koje su sprovodili Luiđi Galvani i njegov rođak Đovani Aldini. Ilustracija: Morganova biblioteka i muzej
Na dodjelama filmskih nagrada, većina dobitnika zahvaljuje glumcima, agentima, boljim polovinama. Guillermo del Toro je tokom pobjedničkog govora početkom godine za “Oblik vode” zahvalio tinejdžerki koja je mrtva više od 150 godina.
“Svaki put kada bih pomislio da odustanem, pomislio bih na nju”, rekao je on na dodjeli nagrada Britanske akademije za film i televiziju u februaru.
“Dala je glas onima bez glasa i prisustvo nevidljivima”, rekao je on. “I pokazala mi je da ponekad da bismo razgovarali sa čudovištima, moramo da napravimo sopstveno čudovište.”
Del Toro je govorio o Mary Shelley, autorici “Frankensteina”, i to ne prvi put. Adaptacija romana koji je Shelley počela da piše kada je imala svega 18 godina, dugo je bila san ovog režisera koji je bezimenu kreaciju Viktora Frankensteina nazvao “najljepšim i najdirljivijim” od svih čudovišta.
Svijet će morati da sačeka na Del Torovu verziju ali ovo je Frankensteinova godina. Dvestota godišnjica romana poslužila je kao inspiracija za niz izložbi, performansa i događaja širom svijeta od Ingolštata, bavarskog doma Frankensteinove izmišljene laboratorije, do Indijane gdje je od januara organizirano više od 600 događaja.
Ali kada nije bilo vrijeme ovog čudovišta? Roman Shelley inspirirao je niz adaptacija i omaža, uključujući i 170 filmskih.
“Priča se na osnovnom nivou bavi time šta znači biti otjelotvorenje ljudskog stvorenja”, rekla je Elisabeth Campbell Delinger, kustos izložbe “Živo je! Frankenstein puni 200” u Morgan biblioteci i muzeju u New Yoruku, na kojoj su izloženi brojni predmeti uključujući i originalne stranice rukopisa. “Zbog njega se pitamo da li smo i mi čudovišta”, dodala je ona.
“Frankenstein” je rođen ljeta 1816. Mary Shelley i njen suprug Percey bili su gosti u švicarskoj vili sa Lordom Byronom i drugima i kišne dane su provodili izmišljajući priče o duhovima.
Prvi nagovještaji čudovišta pojavili su joj se jedne noći.
“Vidjela sam blijedog učenika nečistih umjetnosti kako kleči pored stvora koga je napravio”, prisjetila se ona.
“Frankenstein ili moderni Prometej” objavljen je anonimno dvije godine kasnije, 1818. Od tada postao je jedna od rijetkih priča koja je prerasla u općepoznati mit. Čak i ljudi koji nikada nisu pročitali roman znaju priču o čudovišnom stvorenju sastavljenom od dijelova ljudskih tijela koje se pobunilo protiv svog tvorca, ili makar prepoznaju lik čudovišta zelene kože sa šarafima u vratu koji je otjelotvorio Boris Karloff.
Ali od samog početka, pobjegao je iz stega svog tvorca, ostavivši neke dijelove za sobom, počev od filozofskih preokupacija i osnovne moći govora.
U prvim fazama pozorišne produkcije 1823. bezimeno čudovište je igrao T. P. Cook, poznati pantomimičar, postavivši tako šablon nemuštog ali ne i potpuno nemog čudovišta.
Bio je potreban film da od Frankensteina napravi ikonu pop kulture i 20. vijek da se njegovo upozorenje na nauku u potpunosti aktivira. U eseju iz 1987. biolog Leonard Isacs je odao priznanje Shelley što je napisala možda “prvi budući mit” koji je “postavio osnove koje ljudske aktivnosti treba da dostignu”.
Jedna replika Viktora Frankensteina iz filmske verzije Jamesa Whalea 1931 – “Sada znam kakav je osjećaj biti Bog” – često je bila meta lokalnih cenzora koji su je smatrali svetogrđem.
Dok su se neki nadali da će priču pretvoriti u pozitivan primjer etičke nauke, feministice i drugi kritičari je čitaju kao alegoriju muške uzurpacije ženske moći rađanja.
Zbirka poezije Margaret Atwood iz 1967. godine “Govori za dr Frankensteina” zamišlja čudovište koje se obraća svom tvorcu – ženi.
Drugi pisci su iskoristili priču da stvore svoje alegorije politike 21. vijeka.
“Destroyer”, nedavno objavljeni strip Viktora Lavalea, prebacuje priču u vrijeme crnačkih demonstracija i ima dva “čudovišta”. Tu je original Shelley koji je pronađen živ na Arktiku, a tu je i afroamerički dječak koga je policija ubila da bi ga njegova majka, naučnik i posljednji živi potomak Viktora Frankensteina ponovo oživjela.
Lavale je rekao da je želio pokazati bijes stvorenja ali i njegove majke, koji je nazvao “pravom onih o koje su se ogriješili i koje su zlostavljali”.
Možda je samo želio da čitaocima pokaže šta ga je na prvom mjestu i privuklo Frankensteinu.
“Kao klinca me je privlačio strah od čudovišta. Želio sam čudovište koje može da rastrgne ljudsko biće”, rekao je on.
(TBT, NYT)