Čitavog života bila sam označena – govorila je Gordana Mihailović, kći Draže Mihailovića, četničkog vojvode.
“Udala sam se za jednog pravnika, kratko smo bili u braku, ali nisam htjela imati djecu, da moj žig ne prijeđe na njih. Još uvijek se uplašim kad čujem da je netko svojoj kćeri dao ime Gordana”, rekla je u ispovijesti Duški Jovanić.
Može li jedan život stati na tri gusto ispisane stranice papira? Može, ako te stranice ispisuje UDBA ili OZNA.
Ovo je sažeta životna priča koju donosi srpski tjednik Ekspres na temelju dokumenta nastalog u beogradskom stožeru Udbe krajem 1949. godine gdje je Gordana ispričala sve o sebi. Drugi dio ispovijedi je ispričala novinarki Duški Jovanić početkom devedesetih pred sami raspad Jugoslavije.
Iskaz u Udbi dala je uoči deportacije na Goli otok gdje su je poslali kao prokazanog neprijatelja naroda, iako je bila član Komunističke partije. Navodno je gaf bio to što se usprotivila generalnom sekretaru KP i to na prvom partijskom sastanku gdje je blago kritizirala kolegu zbog prodaje neke knjige, za što je taj kolega već odradio zatvorsku kaznu. Trebala je zahtijevati kolegino izbacivanje s fakulteta, generalnom sekretaru je ljutito odbrusila: “Nisam se prijavila za riječ, ali kad ste me već prozvali, reći ću ono što mislim. Tko je nas ovlastio da vodimo hajku na svoje kolege? To nije posao ni zadatak ove partije!”. Poslije robije na Golom otoku i Svetom Grguru zarekla se da više nikad neće ići na more.
“Šestog aprila 1941. godine, prilikom bombardiranja, nalazila sam se u Beogradu. Par mjeseci kasnije smo čuli da mi se otac nalazi na Ravnoj gori s nekom skupinom ljudi. Mislili smo da želi pružiti otpor okupatoru. U to vrijeme smo čuli i za pokret partizana. Moja majka se bojala da će Nijemci vršiti odmazdu nad braćom i dogovarala se da i oni idu kod oca. U septembru te godine otišao je moj srednji brat. Neko vrijeme kasnije je otišao i stariji. Kad su izbili sukobi s POJ, moj stariji brat se vratio u Beograd s prijateljem kojeg su četnici zarobili. To je sve u 1941.. Osim što sam i ranije imala simpatije za KPJ, prekretnicu je odigrala priča iz 1941. koju mi je iznio moj brat. Da su četnici predali 360 omladinaca iz partizanskih redova Nijemcima. Otada im više nikada nisam vjerovala bez obzira na to kako je zapadni radio u početku veličao njihove borbe. Decembra 1941. godine Gestapo hvata brata i mamu. Puštaju ih početkom 1942. U martu 1942. nas sviju hvataju i šalju na Banjicu. Maja te godine sam isključena iz VI razreda gimnazije s razlogom da sam anacionalni element. Tada sam bila povezana u gimnaziji. Veza nam je bila Lepa Mitrović”, otkrila je ona u iskazu Udbi.
Umrla je 2014. godine u Beogradu, u 87. godini života. Robijala je u šest zatvora i logora: u zatvoru Gestapoa u Ulici kralja Aleksandra zatim u Glavnjači prije odlaska u logor na Banjici. Poslije rata ležala je opet u Glavnjači, potom u Zabeli, na Golom otoku i Svetom Grguru.
(TBT, Kurir)
