HISTORIJA
Optužnica protiv ustaškog poglavnika Ante
Pavelića, koja nikada nije okončana suđenjem, obuhvatala je, između ostalog,
optužbe za rasne zakone, koncentracione logore, ubistva djece, pljačkanje
imovine i saradnju sa nacistima, navode hrvatski portali.
FOTO: (Arhiv)
Optužnica protiv ustaškog poglavnika Ante
Pavelića, koja nikada nije okončana suđenjem, obuhvatala je, između ostalog,
optužbe za rasne zakone, koncentracione logore, ubistva djece, pljačkanje
imovine i saradnju sa nacistima, navode hrvatski portali.
U glavnom dijelu optužnice od 7. maja 1956.
godine Pavelić je optužen da je formirao terorističku organizaciju nazvanu
“Ustaška nadzorna služba” sa zadatkom da upućuje u logore, osnovane u
Jasenovcu i Staroj Gradišci, osobe koje te organizacije ocijene kao
“nepodobne”.
Takva deportacija u logore smrti odnosila
se čak i na djecu, roditelje, sestre i braću uhapšenih.
Ti organi su, izvršavajući Pavelićev
zločinački plan, ubijali ljude sjekirama, maljem po glavi i na druge načine,
uključujući izgladnjivanje, trovanje ili razbijanje glava o zidove, ističe se u
optužnici.
Najteža posljedica sistema terora jeste
osnivanje koncentracionih logora. Upućivanje u logor, navodi se u optužnici,
odvijalo se bez ikakve pisane odluke, što je značilo da takve ljude treba odmah
likvidirati.
Među dokazima su i Zakon o rasnoj
pripadnosti, zatim uputstvo “velikim župama – svima, redarstvenim
ravnateljstvima: Zagreb, Banjaluka, Sarajevo”, u kojem piše: “U
interesu javne sigurnosti, svi Židovi /pokršteni ili ne/ i Srbi /prešli na
katolicizam ili ne/, zatvoreni pod sumnjom zbog komunizma, a protiv kojih inače
ne postoji nikakav dokazni materijal da bi se mogli staviti pred prijeki sud,
otpremiti u sabirni logor Župskog redarstvenog ravnateljstva Gospić”.
U tužbi je priložena dopuna
“zapovijesti o postupku s Ciganima” od 20. maja 1942. godine da oni
treba, u sporazumu sa mjerodavnom kotarskom oblastima, da budu odvedeni u Jasenovac.
U optužnici protiv Pavelića, koja nikada
nije realizovana, priložena je i foto-kopija telegrama koji je njemački
ambasador u Zagrebu uputio Ministarstvu inostranih poslova u Berlinu o
“konačnom rješenju židovskog pitanja upućivanjem Židova u njemačke
koncentracione logore, uz plaćanje 30 maraka za svakog”.
U optužnici se posebno navode zločini
protiv djece koja su dovedena u Zagreb iz koncentracionih logora. Nakon što su
stanovnici Zagreba saznali za strahote koje mališani proživljavaju u ustaškim
logorima, pokušali su da organizuju pomoć preko Crvenog krsta.
Međutim, prema iskazu jednog od svjedoka,
ustaški funkcioneri su naredili da se sa djecom postupa kao sa
“neprijateljima hrvatskog naroda”. U jednom od tih prevoznih
sredstava bilo je oko 200 djece stare do jedne godine. Smještena su u Zagrebu,
na Josipovcu.
Prema svjedočenju, imala su teški krvavi
proliv. Bakteriološkim pregledom utvrđeno je da većina djece ne boluje ni od
dizenterije niti od zaraznog proliva.
S obzirom na to da su djeci sa stolicom
izlazili krvavi komadići crijeva, ljekari su procijenili da im je prije
transporta, zajedno sa hranom, dato “posebno snažno korozivno sredstvo –
`kaustična soda`, ali u takvom koncentratu da smrt nije nastupila odmah”.
Većina te djece je umrla, a nisu bolovala
ni od koje druge bolesti koja bi imala za posljedicu takav proliv…
To su samo dijelovi opsežne optužnice
protiv ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koji je, uz pomoć prijatelja iz
crkvenih krugova, uspio da pobjegne nakon sloma NDH. Umro je na slobodi u
fašističkoj Španiji.
Neki historičari smatraju da jugoslovenske
vlasti nisu željele da sude Paveliću u odsustvu, jer bi to bilo
kontraproduktivno.
Međutim, jedan broj njih vjeruje da bi
proces protiv Pavelića iznio na vidjelo toliki broj stravičnih zločina
počinjenih nad Srbima, Jevrejima, Romima i drugim “nepodobnim” licima
da bi bilo veoma teško održavati balans “podjednake krivice” u izdaji
unutar svakog naroda.
Ono u čemu se svi slažu jeste da bi suđenje
Paveliću, da je do njega došlo, dovelo do katarze i historijske istine, što bi
spriječilo periodično javljanje neoustaštva i ustaškog sentimenta koji je i
danas prisutan u Hrvatskoj.
(The Bosnia Times)