Piše: Jamal Khashoggi, thebosniatimes.ba
Na ubistvu saudijskog novinara Jamala Khashoggija lomi se možda i najvažnija osovina moći u svijetu danas, ona između Saudijske Arabije i SAD-a. Otkako je Khashoggi “nestao” prije nekoliko dana nakon što je ušao u konzulat Saudijske Arabije u Istanbulu, verzija iz Rijada, glavnog grada vehabijskog kraljevstva, bila je prvo da je on i izašao, potom da su ga “možda” tamo ubili neki tipovi na svoju ruku, a na kraju da je do ubistva došlo slučajno, nakon svađe i tučnjave između Khashoggija koji je prije nekoliko godina pobjegao u SAD pred saudijskim režimom, i agenata u konzulatu.
Praktično niko u cijelom svijetu ne vjeruje niti u tu verziju, nego u mnoštvo naznaka da je novinar-disident unaprijed planirano ubijen na krajnje brutalan način.
Svijet sada iz dana u dan prati što će napraviti princ prijestolonasljednik Mohammad bin Salman, kojega mnogi u Washingtonu optužuju da je direktno odgovoran za ubistvo disidenta koji je azil potražio i našao u SAD-u, usto i pisao za Washington Post, kao i što će napraviti Donald Trump. A Trump je već izjavio da je nesklon prekidu odnosa sa zemljom s jednom od najgorih razina ljudskih prava, čak i nakon ubistva de facto američkog novinara, i to u konzulatu. Zbog toga Trumpa jako kritizira veći dio politike SAD-a.
U nastavku u cijelosti donosimo posljednju kolumnu Khashoggija, što ju je Washington post objavio kad je njihov kolumnist bio već mrtav:
Nedavno sam na internetu čitao izvještaj za 2018. godinu “Sloboda u svijetu” što ga je objavio Freedom House i došao sam do poražavajućeg zaključka. Samo jedna arapska zemlja kvalificirana je kao “slobodna”. Ta zemlja je Tunis. Jordan, Maroko i Kuvajt su na drugom mjestu, s klasifikacijom “djelomično slobodni”. Sve ostale zemlje “nisu slobodne”.
Kao rezultat toga, Arapi koji žive u tim zemljama ili nisu informirani ili su pogrešno informirani. Nemoguće im je suočiti se sa svakodnevnim problemima, a kamoli o njima javno raspravljati. Komunikacija kojom upravlja država dominira javnim mišljenjem, a iako mnogi u nju ne vjeruju, većina populacije pada pod njen utiecaj. Nažalost, ta se situacija vrlo vjerojatno neće promijeniti.
Arapski svijet bio je prepun nade u proljeće 2011. godine. Novinari, akademici i običan puk željno su iščekivali novo, slobodno arapsko društvo u svojim zemljama. Očekivali su da će biti oslobođeni hegemonije njihovih vlada, stalnih intervencija i cenzure informacija. Ova očekivanja ubrzo su srušena, a društva su se ili vratila na stari status quo ili suočila sa još gorim uvjetima.
Moj dragi prijatelj, poznati saudijski pisac Saleh al-Shehi, napisao je jednu od najslavnijih kolumni ikad objavljenih u saudijskim medijima. Nažalost, trenutno služi neopravdanu petogodišnju zatvorsku kaznu za navodne komentare koji se protive saudijskoj državnoj mašineriji. Kada je egipatska vlada zaplijenila sve objavljene primjerke al-Masryja al Youma, kolege novinari to nisu dovoljno glasno osudili. Ovakve poteze više ni međunarodna zajednica ne kažnjava. Umjesto toga izazvat će osudu koju će ubrzo zamijeniti tišina.
Na takav način vlada Saudijske Arabije ima sve veću slobodu u neometanom ušutkavanju medija, i to snažnije nego prije. U prošlosti su novinari vjerovali kako će internet omogućiti dolazak vijesti koje će biti slobodne od cenzure i kontrole kakva je bila karakteristična za tiskane medije. No, ove vlasti, čije se samo postojanje temelji na kontroli informacija, agresivno blokiraju internet. Otišli su toliko daleko da zatvaraju lokalne novinare i vrše pritisak na oglašivače, sve kako bi se oslabili priljeve prihoda takvih publikacija.
Postoji još nekoliko oaza koje ipak održavaju duh arapskog proljeća. Katarska vlada nastavlja podržavati međunarodno izvještavanje, za razliku od svojih susjeda koji kontrolom informacija žele održati “stari arapski poredak”. Čak i u Tunisu i Kuvajtu, gdje se novinare doživljava barem “djelomično slobodnima”, fokusiraju se na državne teme, a ne na probleme s kojima se suočava cijeli arapski svijet.
Neodlučni su u namjeri da omoguće platformu novinarima iz Saudijske Arabije, Egipta i Jemena. Čak i Libanon, dragulj slobode medija u arapskom svijetu, pao je pod utjecaj polarizacije i utjecaja pro-iranskog Hezbolaha. Arapski svijet suočava se sa svojom verzijom Željezne zavjese, koju nisu nametnuli vanjski faktori, nego domaće sile u borbi za moći. Tijekom Hladnog rata, Radio Slobodna Europa, koji se tijekom godinama pretvorio u važnu, kritičnu instituciju, imao je značajnu ulogu u očuvanju nade za slobodom. Arapima treba nešto slično.
New York Times i The Post su 1967. godine preuzeli International Herald Tribune, koji je postao platforma za glasove, mišljenja diljem svijeta. Moja publikacija, The Washington Post, preuzela je inicijativu da prevede te članke i objavi ih na arapskom jeziku. Za to sam im zahvalan.
Arapima je potrebno čitanje na vlastitom jeziku kako bi mogli razumjeti i raspravljati o raznim aspektima i komplikacijama demokracije u SAD-u i na Zapadu. Ako Egipćanin pročita članak koji raskrinkava stvarnu cijenu projekta gradnje u Washingtonu, onda može razumjeti implikacije sličnih projekata i u svojoj zemlji.
Arapskom svijetu potrebna je moderna verzija transnacionalnog medija kako bi građani mogli biti informirani o globalnim događanjima. Još je važnija činjenica da nam je potrebna platforma koja će biti njihov glas. Patimo zbog siromaštva, lošeg menadžmenta i slabog obrazovanja. Stvaranjem međunarodnog foruma, izoliranog od utjecaja nacionalističkih vlada koje svojom propagandom šire mržnju, običan čovjek u arapskom svijetu moći će se baviti strukturnim problemima s kojima se suočava njegovo društvo.
(TBT,Washington post)
