Omladina odjevena po posljednjoj modi ispija pivo i puši nargilu, sramežljivo gledajući atraktivne prolaznike i pozirajući za grupni selfie, a vojnici na dopustu na motorima se vozaju sa svojim djevojkama.
„Evo, čak i tokom najtežeg dijela rata, ljudi su vani. To je način kako zaboravljamo na patnju jer kada se meci počnu sručivati na nas moramo se sakriti u svoje podrume,“ kaže student nauke Samer Altouma.
Ljudi se vraćaju svojim kućama, muzika i žamor stišavaju, eksplozije odzvanjaju kroz zemlju, a konobari slažu stolice i stolove.
Centar Mhardeha samo je 10 km udaljen od provincije Idlib, posljednjeg pobunjeničkog uporišta u Siriji, u blizini linije fronta gdje su raspoređene dobrovoljne kršćanske jedinice Odbrambenih snaga Mhardeha, sirijske vojske i savezničkih snaga.
Prošle sedmice je od udara 3 projektila poginulo 11 civila, uključujući šestero djece. Jedan muškarac je ostao bez svoje majke, supruge i troje djece kada mu je kuća pogođena. Još 20 ljudi je povrijeđeno u napadu.
Sukob u Idlibu – posljednja velika bitka katastrofalnog sirijskog rata – nije ništa novo za grad. Kršćanske odbambene snage Mhardeha, formirane 2011.kao lokalni ogranak sirijskih dobrovoljnih provladinih Narodnih odbrambenih snaga, bore se protiv pobunjeničkih frakcija u zemlji već sedam godina, nakon što je grad napadnut prvi put.
„Mi smo miroljubivi kršćani koji nisu željeli ulaziti u rat pa smo pokušavali doći do mirnog rješenja; naši svećenici su odlazili pregovarati s teroristima (naoružanim pobunjenicima, većinom iz sunitskih sela), pokušavajući riješiti situaciju,“ kaže komandant odbrambenih snaga Mhardeha Simon al-Wakil.
„Rekli smo im, ako želite skinuti sirijsku vladu, idite u Damask, ali kada sam vidio kako se ponašaju prema nama, primjenjujući samo silu, shvatili smo da je ovo bila lažna revolucija.“
U ovom trenutku, u sedmoj godini građanskog rata, Sirijci opredijeljni za vladu, uz sirijsku vladu i savezničku Rusiju, sve pobunjeničke grupe u Idlibu smatraju teroristima. Sirijska vlada se predstavlja kao branilac manjinskih vjeroispovjesti u zemlji i ima sveobuhvatnu unutrašnju podršku kršćana i alevija.
Pokušaji dijaloga su propali, pobunjenici su opkolili grad, granatirajući stambena naselja, minirajući puteve i otimajući civile na koje su nailazili ili koji su pokušavali pobjeći, kazao je. Bez jedinica sirijske vojske u području, selo je oformilo Odbrambene snage Mhardeha.
Prijavila se većina vojno sposobnih muškaraca starijih od 18 godina i pod vodstvom komandanta Wakila, bivšeg direktora lokalne građevinske firme, počela je odbranu svog grada koja traje već sedmu godinu.
Odbrambene snage Mhardeha trenutno imaju oko 200 vojnika na fronti s Idlibom, uz sirijsku vojsku i savezničke snage, ali hiljade više dobrovoljaca Mhardeha brzo se mogu mobilizirati, kako navodi Wakil, koji dodaje da su njegovi ljudi pripravni i čekaju naredbu vlade da krenu naprijed.
Obnova Mhardeha
„Minobacač, minobacač, minobacač,“ Wakil ponavlja kao mantru dok vozi kroz grad, ističući velike dijelove tek asfaltiranih puteva u Mhardehu, uništenih sedmogodišnjim bombardiranjem.
U pobunjeničkim napadima poginulo je 97 civila i ranjeno njih 156 u posljednjih sedam godina, ali je većina stanovništva ovog grada, mahom kršćanskog, ostalo u Siriji.
Ovo su poticali svećenici i stariji članovi zajednice koji su se plašili da, ukoliko mještani odu, nikad neće imati priliku vratiti se u područje gdje kršćanske zajednice žive skoro 2000 godina.
Da bi se pobrinuli da grad ostane naseljiv, lokalno vijeće olakšalo je obnovu domova oštećenih ili uništenih u borbi, koju finansiraju zajednica i imućni lokalni stanovnici kada porodice nisu u stanju sami ih obnoviti.
„Mi smo usko povezana zajednica pa ako je jedno od nas ranjeno, patimo svi,“ pojašnjava Altouma.
Iako se situacija u Mhardehu stabilizira, projektili ispaljeni s pobunjeničkih pozicija i dalje mogu pogoditi grad, kao što su činili prošle sedmice, a njegovi građani žive u strahu od mogućih napada.
Iako je duh u Mhardehu jak, sirijski građanski rat i međunarodne sankcije uzrokovali su veliki porast cijena većine robe, a život ostaje težak. Svake sedmice, Crveni polumjesec koji je zadužen za distribuciju pomoći UN-a, preplave stanovnici koji sakupljaju kutije osnovnih prehrambenih proizvoda.
“Ova pomoć bila je veoma važna za lokalne ljude tokom opsade, kada se hrana koristila kao oružje”, pojašnjava zamjenik direktora lokalnog sirijskog Crvenog polumjeseca Wael al-Khouri.
“Sada ljudi mogu živjeti bez ove pomoći, ali je i dalje veoma korisna i svi artikli su dugotrajni, tako da se mogu pohraniti za upotrebu kasnije.”
Grad više nije pod opsadom i kraj sirijskog sukoba konačno je na vidiku, Khuri kaže da Crveni polumjesec sada počinje mijenjati svoj fokus, povećavajući podršku lokalnim udovicama, ranjenim u ratu i, posebno, velikom broju djece zahvaćene ratom.
Život blizu fronte Idliba
Zvona četiri crkve Mhardea i jednog manastira svakodnevno zvone, sa posebnim “upozorenjima”, kada je granatiranje u toku ili se očekuje, a na površini život se nastavlja uobičajeno, uz žamor na ulicama i grupama stanovnika koji kreću ka plodnim brdima u branje sezonskih smokava.
Međutim, nad svakodnevnim životom bdije sjena rata. U vojnoj kontrolnoj sobi u centru grada, komandant Wakil nadgleda fronte, sjedeći pred masom oružja prikačenog na zid i policom s mecima pažljivo poredanim po veličini.
Simon al-Wakil, komandant snaga odbrane Mhradeh (MEE / Tom Westcott)
Pored velikog plakata sirijskog predsjednika Bashara al-Asada duž zida, nalazi se stalak sa ukrasnom sirijskom vojnom čizmom ispod koje su zastave Konfederacije Američkih Država i Izraela.
Oko njega, ispijajući jaku kafu, sjede pripadnici odbrambenih snaga Mhardeha – nastavnici, doktori, inžinjeri i pjesnici – koji su, kako kaže, uzeli oružje da odbrane svoj kršćanski grad, kulturu i historiju. Narativ da su pobunjenici ugrozili sirijske manjine vlada je uveliko koristila, ali stanovnici Mhardeha kažu da je za njih to realnost. Vjeruju da je njihov grad bio na meti pobunjenika iz obližnjih sunitskih sela naročito zbog toga jer su kršćani i kažu da se od njih očekivalo da bježe od terora ka unaprijed pripremljenim izbjegličkim kampovima u Turskoj.
Wakil, i sam ranjavan devet puta, vrti se po sobi, rekavši da je svaki prisutni muškarac ranjen u borbama i većina ih se odmah nakon liječenja vratila na linije fronta.
“Mi smo za Siriju”, tvrdi on čvrsto. “Prije rata, Sirija je bilo sjajno mjesto na putu razvoja, ali onda 86 zemalja i ‘cionistički entitet’ [izraz koji neki Sirijci koriste za Izrael, a koji ne priznaju kao državu] podržalo je uništavanje ove zemlje. Oni su uništili Siriju, ali mi i naša djeca, ponovo ćemo je izgraditi. ”
Učitelj Anwar Pijou kaže da vjeruje da je ovo dio međunarodnog plana da se Siriji ukine državnost i institucije i da se dovede na sličan nivo haosa kroz koji je prošao susjedni Irak nakon 2003. godine, rekavši: “Istinski sirijski patrioti su za državu, ustav i zakon, jer ako nema vlade i nema države, nema zakona – samo haos”.
Na graničnim frontama, koje gledaju na selo i napuštena sela koja se protežu prema provinciji Idlib, pripadnici odbrambenih snaga Mhardeha nadgledaju horizont. Grad Idlib je udaljen 70 km, a početak provincije Idlib samo je sedam kilometara udaljen.
Wakilovo vojno vodstvo sedmogodišnje odbrane Mhardeha učinilo ga je lokalnim herojem. Njegovo lice, pored sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i ruskog predsjednika Vladimira Putina, nalazi se na plakatima blizu linije fronta Idliba. Njegov portret, također izložen na umjetničkoj izložbi domaćih studenata umjetnosti, koji je naslikala 19-godišnja Sarah Nimow, Wakila je opisala kao “nadahnjujućeg”.