Izvor: Globus
PROFIL
Teroristima najavljuje uništenje, a
političkim protivnicima zatvor. I svi u njemu vide novi faktor stabilnosti.
FOTO: Al Sisi (Getty Images)
Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi
bio je domaćin velikog samita prilikom otvaranja proširenog Sueskog kanala.
Organizacija samita svjetskih lidera koji se pritom održao bila je veličanstvena,
uz arije iz Verdijeve “Aide”, baš kao i na otvaranju kanala 1869. godine. To je
bila nova prilika da se predsjednici, premijeri i ministri međusobno nađu i
ažuriraju sve teme koje ih inače zaokupljaju, a koje se sve više zbog
sigurnosnih razloga raspravljaju isključivo uživo. Neizbježno su to ovaj put
bili borba protiv terorizma, položaj Izraela, ekonomija kanala i ekonomija
Bliskog istoka, politika energije, sigurnost brodskog prometa. Otmica hrvatskog
državljanina figurirala je u tim razgovorima, ne samo jer se radi o građaninu
zemlje EU i NATO-a nego jer se radi o tome polaže li Egipat test važne sile u
regiji.
Kakav je Al-Sisijev Egipat? Kakav je novi
egipatski predsjednik?
Al-Sisi je došao na vlast prije dvije
godine zahvaljujući državnom udaru. Svrgnuo je Muhameda Mursija, i za to je
imao podršku među narodom.
Dvije riječi o tome: Egipatsko “arapsko
proljeće”, tj. demokratski val u smislu u kojem mi na Zapadu prepoznajemo
demokraciju, bio je ograničen na gradove, dok je provincija bila pasivna,
zaplašena i nesklona promjenama. Izbore nakon svrgavanja dugogodišnjeg
predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je ljudima bio omrznuo zbog korupcije,
represivnih mjera i zbog toga jer su osjećali da je zemlju “prodao”
Amerikancima, dobila su vještim političkim manevrima Muslimanska braća, koja su
pobijedila proljećare i demokrate, te instalirala svog lidera Mursija. Mursi se
u početku prema raznim političkim opcijama u zemlji pokazao relativno
koncilijantnim, ali je poslije proširio političku represiju s prozapadnih
demokrata i na islamiste radikalnije od Muslimanske braće. Braća su tradicijski
izrasla kao antikolonijalni, oslobodilački pokret, ali, dakako, slojeviti su,
no uglavnom su vrlo tradicijski, konzervativno orijentirani. Neki su dijelovi
organizacije politički isključivi a vrlo utjecajni, s tim da taj utjecaj nije
transparentan. Isto tako, neki dijelovi Bratstva su politički radikalizirani, i
zapravo su ideološki bliski Hamasu, Al Kaidi, Al Nusri, palestinskom Islamskom
džihadu i sličnima. No, praksa korupcije i represije nastavila se
pod Mursijem, pojačana s još većim propadanjem ekonomije i gorom generalnom
sigurnosnom situacijom.
General zrakoplovstva Al-Sisi izvršio je, s
pozicije ministra obrane, dakle, udar, a nakon toga organizirao izbore, na
kojima je neugodno premoćno (97 posto glasova) pobijedio. Mursi je sad u
zatvoru, čeka izvršenje smrtne kazne.
Neke je Al-Sisi podsjetio na Hosnija
Mubaraka, koji je svom narodu nakon trideset godina na vlasti bio omrznuo, ali
koji Zapadu nije bio loš. Opet, i Zapad je, a pri tome mislimo na velike sile,
ponajprije Ameriku, donekle nešto naučio, a to je da se podrška unutarnjim
diktatorima na dulje vrijeme ne isplati.
Al-Sisi je ponovo prionuo izvršavanju
zadaće koju je Egipat u svom okruženju, svojoj regiji, preuzeo još od Anvara
el-Sadata, zadaće koju je do prije desetak godina prije kraja vladavine
izvršavao i Hosni Mubarak, a oko koje je Muhamed Mursi pomalo oklijevao.
Sadat je svojedobno svojoj zemlji bio
osigurao mir i američku pomoć time što je postao saveznik Izraela. No, ta pomoć
postala je izvor korupcije i u vojsci, pa je u njoj također narasla
nedodirljiva, povlaštena, razmažena elita.
Sve je to sad još kompleksnije. Ta velika,
stožerna, najvažnija i najkulturnija zemlja arapskog svijeta, sad kad je vodi
Al-Sisi, ponovo je zauzela svoje mjesto. Na primjer, Barack Obama je, kao znak
da se Amerika ne slaže s političkim progonima, uskratio financijsku pomoć. Ali,
potiho i ponovo, Amerika šalje oko milijardu i pol dolara godišnje. Ta pomoć
raspodijeljena je na nekoliko elemenata, na primjer za borbu protiv
razbojništva i radikalnih elemenata na Sinaju (prema tome to je sigurnosna
pomoć za Izrael), ili za sigurnost brodskog prometa (Suez), za borbu protiv
terorizma i slično.
Dakako, ne može sve biti javno. Tako na
proslavi otvaranja proširenog Sueskog kanala nisu bili ni Obama niti Benjamin
Netanjahu. Egipat je izraženo antisemitska zemlja, i to savezništvo ne smije
biti javno pokazano. Što se tiče Amerike, ni tu slika nije posve jasna.
Aktualna američka administracija potpomagala je Muslimansku braću, dakako,
umjereni dio te organizacije. Ali, kako radikalniji dijelovi Muslimanske braće
naprosto teroriziraju i građane Egipta, atentatima na javnim mjestima i
sabotažama, a u namjeri da ponovo dođu na vlast, Al-Sisijeva je vlada protiv
njih. Poruka koju oni stalno šalju svijetu jest da pod skutima Braće izrastaju
radikalne organizacije. Amerikanci misle drukčije, čini se da misle kako se
Braću može postupno demokratizirati i ublažiti u ideologiji.
Amerikanci su bili predstavljeni na nižoj
diplomatskoj razini od predsjedničke, ali su isporučili Egiptu osam novih F-16,
i ponovno će održati zajedničke vojne vježbe s Egiptom. Proizraelski lobisti u
Americi zadovoljni su Al-Sisijem, dakle s te strane postoji podrška. No, isto
tako, nakon što je bio domaćin otvaranja proširenog Sueskog kanala, Al-Sisi se
upravo sprema poslati svog ministra vanjskih poslova u Moskvu na razgovore s
Dmitrijem Medvedevom. Razgovarat će o dvije maksimalno važne teme. Jedna je
rusko ulaganje u Sueski kanal, što je važno simbolički, i iz toga se vidi da na
Bliskom istoku između Rusije i Zapada ne bijesni nikakav stravičan Hladni rat,
a druga je tema kako spriječiti da rat u Siriji ne dobiju radikalni
islamisti – obje su informacije o egipatsko-ruskim razgovorima donijeli
egipatski mediji na engleskom.
Kad smo već kod egipatske vojske: Francuska
je ove godine prodala Egiptu oružja (avione Rafale i fregate FREMM) u ukupnoj
vrijednosti od 5,2 milijarde eura, od čega je francuskim zajmovima financirano
3,2 milijarde eura.
U biti, nije sve samo novac koji mijenja
ruke; jest, ali nije sve. Jačanje egipatske vojske također je važno i zato da
se Iran s kojim je sad počelo zatopljavanje odnosa – ali tko zna što će tamo
biti – drži u ravnoteži, pod kontrolom. Običnim ljudima sve se čini suviše
cinično. Tko je tu za Braću i zašto? Zbog čega ih se naoružava da budu na
braniku protiv Irana, kad zapadna politika prema njima još nije našla
pravac.
Francuzi nisu jedini. Al-Sisi je nedavno
bio u Njemačkoj, gdje ga je na europskoj razini rehabilitirala kancelarka
Angela Merkel. Al-Sisi i njegovo izaslanstvo imali su i niz susreta s njemačkim
gospodarstvenicima. Neposredni rezultat jest da Siemens na velika vrata ulazi u
Egipat s investicijom u vrijednosti od osam milijardi eura. Al-Sisi ne
zaobilazi niti manje zemlje, pa je isto tako dugo i ozbiljno razgovarao s
Viktorom Orbanom i o ekonomiji i o borbi protiv terorizma.
Organizacija Islamske države, koja se sve
više naziva i Daeš, prijetnja je koja je ujedinjujući faktor za sve države u
regiji, makar, dakako, neki u regiji razumiju ISIL vođeni mišlju da je
neprijatelj neprijatelja zapravo prijatelj, tj. puštaju ISIL da uništava
zajedničke neprijatelje u nadi da će se na kraju i protiv ISIL-a naći efikasan
lijek. Isto tako, pod izgovorom borbe protiv ISIL-a tuče se i po neprijateljima
koji zapravo s ISIL-om nemaju veze. Koliko je samo novinara zatvoreno u
Turskoj, ali i u Egiptu, pod optužbom za terorizam.
Represije nad političkim protivnicima
nastavljaju se i u Egiptu, i o tome postoji uredna evidencija nevladinih
organizacija kao što je Human Rights Watch. Ne udara se samo po Bratstvu nego i
po sekularnoj, demokratskoj opoziciji, po aktivistima za ljudska prava. To je
jedan od elemenata gdje za zapadnu javnost podrška Egiptu postaje
problematična. HRW je upravo kritizirao zapadne vlade da su spremne zažmiriti
na kršenja ljudskih prava u Egiptu, baš kao u doba Mubaraka, samo da bi imali
stabilnu silu u regiji. Ne radi se samo o sporadičnom kršenju ljudskih prava.
Nakon što je Al-Sisi zbacio Mursija, uslijedile su masovne političke
likvidacije i represija, a HRW govori i o 900 ljudskih žrtava za koje nitko
nije odgovarao. Navodi se da je u Egiptu u posljednja tri mjeseca “nestalo”
više od 150 ljudi.
Ali, govorimo u prvom redu o vanjskoj
politici Egipta, vrlo složenoj, u kojoj se prepliću mnogi interesi. Na primjer,
trenutačno se, tako kažu, približavaju Egipat i Katar. Inače, egipatski
novinski komentatori navode da su Katar i Turska zemlje koje potpomažu terorizam
ISIL-a, a za Katar baš kažu da financira ISIL. Postoje i znatne europske,
prvenstveno francuske ekonomske veze s Katarom. Katar je iznimno bitan. Sjetimo
se da je Al Jazeera katarski medij, sjajni i reprezentativni izlog u svijet te
zemlje, da je troje novinara Al Jazeere u egipatskom zatvoru, a optužba protiv
njih povezana je s Muslimanskom braćom.
Samo okrznimo odnose s Turskom. Egipat i
Turska surađuju, ali i u Kairu smatraju da su Erdoganove ambicije za liderstvo
u široj regiji njima nezanimljive. Erdogan je smatrao da se neka vrst reforme
Bliskog istoka može bazirati na Muslimanskoj braći, pa ih je podržavao, kao što
još uvijek podržava i Hamas. Al-Sisi ne gleda tako na Muslimansku braću
(također to osporavaju i naši sugovornici, bivši istaknuti sudionici egipatskog
proljeća, koji se doduše, ne slažu ni s Al-Sisijem). Nakon što je svrgnut
Mursi, sabotaže i atentati na policiju, na vladine zgrade ili dužnosnike mnogo
su češći, ljudske žrtve brojnije. Na primjer, nedavno je Al-Sisi zapovjedio da
se očisti kilometar teritorija u pojasu Gaze, jer smatra da tamo sve vrije od
terorističkih skupina. Vjerojatno je u pravu. Ali, što s nekoliko tisuća civila
koje je sada, javlja HRW, dotjerao do sudova? Ne mogu svi biti krivi, sigurno
ima onih koji samo proklinju boga i vraga što su se tamo rodili i sve što bi
htjeli jest gledati svoja posla. A vjerojatno ima i dosta onih koji će se
dodatno radikalizirati.
U svakom slučaju, Al-Sisijev Egipat svakako
je na liniji borbe protiv radikalnog islama i postaje faktor stabilnosti u
regiji. Odlučni je protivnik terorizma, a takve su mu i izjave i akcije. Nema
sumnje da su akcije egipatske policije u slučaju svake otmice koju izvedu
islamističke skupine autentične. Filozofija egipatskih vlasti jest nulta
tolerancija i odbijanje pregovora i trgovanja s teroristima te nema elemenata
koji bi sugerirali da će je ikada prekršiti.
Međutim, je li Al-Sisi modernizator Egipta?
Ili je on islamist, te ako jest, što to znači?
Neki smatraju da je on za Egipat ono što je
Atatürk bio za Tursku. Druga su vremena, nema općeg zanosa modernizacijom, niti
inspiracije progresivnošću, koja je vodila velikog turskog reformatora.
Američki ekspert za Bliski istok Daniel
Pipes objavio je referat, analizu, koju je napisao Abdel Fatah Al-Sisi kad je
2006. godine, kao Mubarakov general, boravio godinu dana u Americi na
specijalizaciji. Al-Sisijev rad odnosio se na pitanje demokracije na Bliskom
istoku: to je bilo razmatranje je li demokracija moguća i poželjna. Egipatski
predsjednik danas ima 59 godina, dakle i kad je stavio na papir svoja
razmišljanja i to za američke mentore, bio je zreo čovjek i vojni
profesionalac. U tom radu rubno je kritizirao Mubaraka, tada egipatskog
predsjednika. Međutim rekao je što misli. Mnogi su se danas zadubili nad tim njegovim
akademskim radom kako bi pronikli u to kakav je zapravo egipatski predsjednik,
što misli i što se od njega može očekivati.
Al-Sisi je osobno vrlo religiozan. Njegova
obitelj također, tako da je žena stavila na glavu maramu, jedna kći čak je i
više pokrivena. Egipatski predsjednik svojedobno je pisao kako je prvi kalifat,
dakle u zoru islama, bio zlatno doba i ideal modernog društva. No, to je, čini
se, bio zanos i možda specifičan način izražavanja, jer kad je ISIL proglasio
“kalifat”, Al-Sisi je grmio protiv, dakle političko ostvarenje tog sna o
kalifatu u stvarnom životu mu se ne sviđa.
Prema tom njegovu radu koji je objavio i
komentirao Daniel Pipes, egipatski predsjednik želi demokraciju, ali ne posve
zapadnjačku, i smatra da država na Bliskom istoku ne može biti u potpunosti
sekularna, posve odvojena od vjere. Smatra da se bliskoistočna demokracija
razvija po drugačijem modelu od zapadne, ali – da to jest demokracija. Također
se založio za slobodu medija, za političku neutralnost obavještajnih službi i
policije, za jasnu nezavisnost i kvalitetu obrazovanja. Želi ekonomsku suradnju
sa Zapadom i nije protiv pomoći Zapada, ali odbija patroniziranje i kontrolu
koju smatra ponižavajućom. Zasad se ne ponaša baš posve tako kako je teorijski
postavio u svom radu prije devet godina, ali nije rečeno da promjena neće biti.
General Al-Sisi točno je znao što bi trebalo napraviti, ali ima li predsjednik
Al-Sisi za to snage, pitaju se ne samo američki nego i europski
analitičari.
U svakom slučaju, ponovno se razmještaju
karte na Bliskom istoku, mijenjaju se uloge nekih država, i sva je prilika da
će Abdel Fatah Al-Sisi igrati vrlo važnu ulogu.
(The Bosnia Times, Globus)