Prošlo je 27 godina od smrti Tome Zdravkovića a njegova muzika i sjećanje na njega i dalje su živi kao da nas je napustio tek prije neku godinu. Bilo je toliko inicijativa po gradovima širom Srbije da Toma Zdravković dobije ulicu. Bulevar. Trg. Ne haje Toma ni na onom svijetu, kao što nije ni na ovom, za institucije. Pjesme su njegove ostavština, i njemu je i obezbijeđeno poštovanje budućih pokoljenja. Pa taman i ako presuše Sava i Dunav i nasuču se svi splavovi u kojima, umjesto nekadašnjih kafana, odjekuju „Dotako sam dno života”, „Branka”, „Danka” i ostali hitovi.
Zdravkovićeva muzika je plebiscitarno ujedinila one koji od prvog brijanja nisu izašli iz carstva prekipjelih pepeljara i progorjelih kariranih stolnjaka, pa do književnika i okorjelih rokera. Tako je i jedan od najvećih pisaca na postjugoslovenskom prostoru Miljenko Jergović opisao Zdravkovića u jednom tekstu sljedećim redovima:
“Ali, bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edit Piaf, Sartrovim „Putevima slobode” i Camusovom „Mitu o Sizifu” nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je opjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslovenske zabavnjačke estrade. A s rokenrolom pak imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pri tom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao vremenom postale narodne, ali na svakoj se pozna, čak i kad je zadnja baraba pjeva, da je Tomina.”
A u toj kafani, u tom Zdravkovićevom prvom domu, dešavale su se epizode koje su postale tipične za njegove ljubavne pjesme.
Kafansku karijeru je započeo u leskovačkoj „Dubočici”. Brzo se čulo za njega, pa je riješio da počne da naplaćuje svoju reputaciju. Presudnu ulogu u karijeri mladog Zdravkovića odigrala je Silvana Armenulić, kojoj je on uzvratio napravivši joj najveći hit „Šta će mi život bez tebe, dragi”.
Toma je govorio da su mu epitet „pjevača tuge” dali novinari, ali je shvatao zašto je tako moralo da bude.
“Nisam se ljutio na takve rečenice. U njima je bilo mnogo topline, emocija slovenske duše. Jer, pjesme ne pišu srećni ljudi. Prever, Jesenjin, moj drug Mika Antić, svima je život ispunjavala tuga. Oni su bili pisci, a ja uz njih pjevač tuge…”
Među onima kojima je srcu (i jeziku) bila prirasla formula „vinjak + Toma = koma” uvek je bilo najmanje narodnjaka. „Splavari” i „splavuše”, istina, i večeras će – kao i svake noći – na omiljenim stecištima turbo-folkera, uz šarene koktele od 1000 dinara po „šejkeru”, naručiti „Naviko sam ja na noćni život”, ali takvi nikada neće zaista razumjeti poetiku leskovačkog majstora.
I to iz dva razloga: prvi je što, da biste osjetili Tomu, morate da volite rokenrol i bluz jer je, bez obzira na aranžmane, Tomina muzika autentično rokerska. A drugi – i važniji – jeste da njegove pjesme gube na poslatim porukama ako se puštaju u velikim oblacima parfema, obasjane odsjajem silikona iznad uzburkane Save. Toma se konzumira kad si sam u kući, kad ti nije ni do čega…
A Toma kao Toma nije ostavio samo pjesme i legendu. Možda nas je zadužio u mnogo čemu, ali je i on ostao dužan nama. Ne samo što je mogao još koju godinu da nam servira tugu u savršenim dozama (umro je sa 53 godine), niti zato što je jednog dana bio ekstremno bogat a drugog pozajmljivao za hleb. Ne, Toma je naš najveći dužnik jer svakom od nas duguje barem po jetru.
(TBT, Nedeljnik)
