GEOPOLITIKA
Izvor: Globus
Putinova
Euroazijska ekonomska unija i Xi Jinpingov program Svilenog puta tvore osovinu
nove globalizacije: njihova Razvojna banka bit će protuteža Svjetskoj banci i MMF-u, a Šangajska
organizacija za suradnju parnjak skupini G-8. Oni postaju istinska velesila 21.
stoljeća
FOTO: Putin (Afencije)
Čovjek
koji želi pomaknuti planinu počinje
prenositi malo kamenje –
rekao je mudri Konfucije prije dvije i po hiljade
godina. Onaj ko u 21. stoljeću želi sagraditi novi svjetski poredak počinje pak od male cigle. Tako bismo nekako mogli sažeti ono što
se već 14 godina događa oko skupine rastućih ekonomskih sila, čiji
je akronim spretno složen
u aluziju na graditeljsko strpljenje.
Radi se, dakako, o BRICS-u, neformalnom bloku čije su članice
Brazil, Rusija, Indija i Kina sve otkako je on definiran 2001., najprije bez
ovoga “S”, te potom još i Južna
Afrika, otkad je 2010. i ta zemlja pristupila novome klubu, proširujući
njegovu simboliku i na crni kontinent.
Jim O’Neill,
bivši predsjednik Goldman Sachsa, u jednom je eseju krstio novi
gospodarski blok, procijenivši
da će upravo ove zemlje u razvoju ubuduće
predstavljati “cigle”
(bricks) novog i boljeg ekonomskog poretka. Od tada se neprestano traga za “malterom”
koji bi ih povezao, ostavljajući
po strani sve – zapravo ogromne – razlike među
njima te naglašavajući njihov
zajednički interes i kompatibilnost.
No, što
bi taj “malter”
mogao biti, pitanje je na koje se odgovor tražio
iz samita u samit, i svaki put se petero lidera na svojim godišnjim susretima, koje su redovito počeli
održavati prije sedam godina, potpuno moglo složiti jedino citirajući
parolu koju su antiglobalizacijski demonstranti svojedobno uzvikivali ispred
prozora G-8: “Drugi svijet je moguć!”
Kakav bi taj “drugi” i drukčiji
svijet konkretno bio, nisu oni mogli precizno odrediti, jer svaka je od pet članica za “stari” svjetski poredak bila vezana na ovaj ili onaj način i nijednoj od njih nije, zapravo, stalo da mu podriva
temelje. Sve što se zajednički mogle nastojati “zlatne
cigle” (“jin-zhuang”) kako BRICS nazivaju Kinezi, bilo je to da ih razvijeni
tretiraju kao ravnopravne graditelje globalne gospodarske strukture koji, dapače, svojom razvojnom dinamikom i svježom
energijom “juga”
unose toliko potreban optimizam među
deprimirane lidere razvijenog, ali idejno istrošenog
“sjevera”.
Je li to dovoljno za stvaranje bloka? Doista nije, i premda
je u igri velikih brojeva uvijek glasno zvonilo to što
zemlje BRICS-a obuhvaćaju 40 posto svjetskog stanovništva i tvore 20 posto globalnog društvenog
proizvoda, strepnja nekih od pokušaja
stvaranja prve transkontinentalne alternative zapadnom konceptu tržišne globalizacije polako je
blijedjela kad se ispostavilo da statistika robne razmjene i ulaganja pokazuje
daleko manju uzajamnu privlačnost
između članica novog bloka nego što bi se moglo zaključiti
po izjavama njihovih lidera.
Postupno se ipak kristalizirala
osovina nove skupine ispletena oko Kine i Rusije.
I između
te dvije sile razlike su ogromne. Kina je druga po snazi ekonomija na svijetu,
s više od 11 hiljada milijardi
dolara BDP-a, što je više od sve četiri
ostale ekonomije sabrane zajedno. Rusija –
istina s deset puta manje stanovnika –
ostvaruje šest puta manji društveni proizvod. Kina je sakupila već 4 hiljade milijardi deviznih rezervi, dok Rusija ima 362 milijarde.
Kina usporava gospodarski uzlet, te će
se ove godine u najboljem slučaju
morati zadovoljiti sa “samo” 7 posto rasta, dok je za Rusiju odlično
kada uspori pad, pa kada, namjesto kontrakcije ekonomije od 3,4 posto, koliko
je prognozirao Međunarodni monetarni fond (MMF),
sklizne za “samo”
2,5 posto, koliko najavljuje vlada u Moskvi.
Po mnogo čemu
može se reći
da je Kina zemlja u usponu, a Rusija sila u opadanju, no kada se iziđe iz okvira statistike i napusti arena velikih brojeva,
Moskva je u odnosu na Peking uvijek nekoliko koraka naprijed kada govorimo o
nametanju tona u multilateralnim forumima, i dalek0 ispred nje kad se radi o
formuliranju strategije globalnog nastupa, sa svim detaljima političke manipulacije i diplomatske trgovine koji trebaju voditi
unaprijed zadanom cilju.
Pokazalo se to i kad je Rusija prošloga
mjeseca iskoristila svoj red na predsjedanje BRICS-om i Šangajskom organizacijom za suradnju (SCO) ne bi li u gradu
Ufi spojila dva samita, te tako BRICS-u dodala sigurnosnu, a SCO-u gospodarsku
komponentu. Naglasila je pritom najvažniju
zajedničku crtu između
sebe i Kine: to da su upravo ove dvije sile zajednički
nazivnik koji povezuje ne samo BRICS i SCO nego i UN-ovo Vijeće sigurnosti, gdje obje imaju pravo veta. U grupi rastućih ekonomija G-20 obje se zemlje predstavljaju kao lideri trećeg svijeta, a isto tako u APEC-u (forum Azijsko-pacifičke ekonomske kooperacije) u kojem su Rusija i Kina važne članice.
Okupili su se u Ufi, tako, šefovi
država i vlada BRICS-a na svojem sedmom, te SCO-a na 14. samitu,
te kako su se dva zasjedanja nadovezala jedno na drugo upravo u trenutku povišene napetosti u odnosima između
Kine i SAD-a povodom situacije u Južnom
kineskom moru, te u trenutku neriješne
ukrajinske krize, tako je i kinesko-ruska “osovina
interesa” dobila novu dimenziju.
Na dvostrukom samitu u glavnom gradu Republike Baškortustan,
sagrađenom koncem 16. stoljeća
po naredbi Ivana Groznog, dogodila su se dva povijesna pomaka. Na prvome je,
naime, lansirana Nova razvojna banka ili, kako je mnogi pojednostavljeno zovu,
BRICS banka, dok je na drugome započeo
proces proširenja SCO-a, kojim bi se
Indiji i Pakistanu dosadašnji
status promatrača promaknuo u punopravno članstvo u toj organizaciji. Na taj će
način, primijetio je jedan analitičar,
SCO postati novi G-8, i to otvoren za nove članove.
Kad mu se u sljedećoj fazi širenja pridruži i
Iran, čiji je predsjednik Hassan Rouhani ovaj put u Ufu doputovao s
posebnim entuzijazmom za multilateralna partnerstva omogućena svježim
sporazumom o nuklearnom programu, postat će
to G-9.
Značenje je obaju ovih poteza veliko.
Ulaskom dvaju nuklearnih suparnika, Indije i Pakistana, u
SCO, da počnemo od drugoga, ova
organizacija, koja je dosad obuhvaćala
Kinu, Rusiju, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan
i Uzbekistan, mogla bi sazreti kao sigurnosni mehanizam ne samo središnje, nego i južne
Azije, time odškrinuti vrata za dalje
regionalno širenje, te tako ponuditi
stabilan okvir za rješavanje bilateralnih konflikta i
za povezivanje dvaju koncepata euroazijske integracije –
Euroazijske ekonomske unije (EEU), u kojoj je ruski predsjednik Vladimir Putin
već okupio Kazahstan, Kirgistan, Bjelorusiju i Armeniju, te “svilenog puta i ekonomskog
pojasa”, na koji kineski partijski i državni
šef Xi Jinping oslanja svoju strategiju usmjerene
globalizacije.
Zanimljivo je ovdje podsjetiti kako je Kina odavno shvatila
da će posthladnoratno 21. stoljeće
nametnuti potrebu za novim, regionalnim i interesnim integracijama, te je dugo
proučavala motive stvaranja, pravce razvoja i zamke u sazrijevanju
Evropske unije. Azijskoj sili već je
dugo jasno da, ma kako bila velika, ona ne može
ostati usamljeni igrač u areni, u kojoj svi ostali
natjecatelji neprestano šire
svoj dio globalnog tržišta
sklapanjem multilateralnih slobodno-trgovinskih sporazuma i rađanjem novih gospodarskih blokova.
Dugo je Kina promatrala kako se okuplja Evropa, i u jednom je razdoblju čak
tragala za putovima istočnoazijske
integracije, računajući
na civilizacijske poveznice s Japanom i Južnom
Korejom koji su joj pritom veliki trgovinski partneri.
No, što
je više uspoređivala
istočnu Aziju s Evropom i što se više
trudila odrediti tko bi u slučaju
istočnoazijske integracije imao ulogu Njemačke, a tko Francuske, to je Kina više
shvaćala da ta regija još
nije zrela za evoluciju u tom smjeru, i da joj strateški
prioritet treba biti usmjeren ka zapadu.
Na samitu SCO-a održanom
u kazahstanskom glavnom gradu Astani u ljeto 2005. šefovi
država članica
su u zajedničkoj izjavi zahtijevali jasan
rok povlačenja stranih trupa iz
Afganistana te zatvaranja zapadnih vojnih baza u svim zemljama koje pripadaju
ovoj organizaciji. Deset godina kasnije odlazak NATO-ovih trupa se među svim članicama
SCO-a vidi kao sigurnosni, pa i gospodarski izazov, koji će se gotovo izravno nadovezivati s bliskoistočnim rebusom. Kina, kao najveći
uvoznik energije, i kao sve češća meta napada islamskih ekstremista, naprosto ne može ne biti dio rješenja
te složene pitalice. Azijska sila u tome neće
sudjelovati vojno. Njezin način
borbe za regionalnu sigurnost uvijek je povezan s trgovinom, ulaganjima i ekonomskim projektima.
“Sve
ovo o čemu se sada govori u Kini, taj ‘ekonomski
pojas’ i taj ‘svileni put’,
konceptualno govoreći
je povezivanje”,
rekao mi je u nedavnom razgovoru Wang Hui, jedan od najpoznatijih kineskih
filozofa i teoretiračara. “Sve su to pojmovi koji govore o
fleksibilnoj intergraciji koja podrazumijeva različite lokalne kulture i različite
strukture.”
I kako se upravo u trenutku kada su se lideri BRICS-a i SCO-a
sastajali u Ufi stupovi EU klimali zbog nagađanja oko “grexita” i
kolebanja oko temeljnih načela
rješavanja grčke
krize, novi vid fleksibilnije integracije bez političkih,
vrijednosnih i ideoloških uvjeta činio se još
potrebnijim nego dosad.
Iako se po mnogo čemu
i dalje ne mogu potpuno složiti
(Kina i Rusija, recimo, nikada nisu postigle suglasje u pitanju Ukrajine i
Krima, a Peking i New Delhi ne samo što
i dalje imaju neriješeni teritorijalni spor nego se
nikada neće složiti
oko toga kako reformirati UN-ovo Vijeće
sigurnosti i treba li Indiji dati stalno članstvo
u njemu), zemlje BRICS-a i SCO-a upravo su na primjeru Grčke shvatile koliko im je bitno stvoriti novi, možda ne protuzapadni, ali, zasigurno, nezapadni blok.
Upravo je grčka
kriza bila prvi test prirode tog bloka u stvaranju, jer dok su se lideri
BRICS-a spremali okupiti u Ufi, medijima se pronosilo kako je Moskva već pozvala Atinu da
pristupi novoj banci, iz koje bi onda, navodno, bez gubitka nacionalnog
digniteta i financijskog suvereniteta mogla povući
kredite bez uvredljivog uvjetovanja, uz kakvo ih je Grcima nudio MMF.
Pisalo se u grčkome
tisku, naprimjer, kako je premijer Aleksis Cipras od Putina tražio posudbu od 10 milijardi dolara, kako bi s tom rezervom u
zaleđu mogao izvesti svoju zemlju iz eurozone i oživiti drahmu. Bio bi to složen
i rizičan potez, koji bi zahtijevao financijsku i gospodarsku podršku velikih zemalja, i nije bilo posve nelogično pomisliti da bi to mogle biti upravo Rusija i Kina.
Ruski je zamjenik ministra financija Sergej Storčak u telefonskom razgovoru s Ciprasom ponudio Grčkoj da postane šesti
član Nove razvojne banke, i grčki
je premijer izrazio veliko zanimanje za to.
No, kad su se lideri BRICS-a sastali u Ufi, grčko pristupanje novoj banci nije bilo na dnevnom redu. Banka
je tek u povojima, rečeno je, prve će kredite izdati tek u travnju iduće
godine, i sada se svi moraju koncentrirati na proceduru koju još treba dovršiti
prije njezina početka rada. Izvori kažu, pak, da je za nuđenje
pomoći Ciprasu za izlazak iz eurozone bila nužna kineska suglasnost, a Peking ne da nije bio sretan s
takvom manifestacijom antieuropske pozicije, nego je eksplicite bio na stajalištu da Grčka
treba ostati tamo gdje jest, te da “članice
eurozone mogu biti dovoljno mudre”,
kako je rekla glasnogovornica vanjskog ministarstva Hua Chunying, “da adekvatno riješe
problem njezina duga”.
Čak
i ako se stvara novi gospodarsko-sigurnosni blok u Aziji, činjenica da su Rusija i Kina njegovi noseći stupovi zapravo je garancija da on neće biti protuzapadni.
Ni Vladimir Putin, a još
manje Xi Jinping, nisu neracionalni diktatori koji po svaku cijenu žele podmetnuti bombu pod postojeći
svjetski poredak. Obojica ga žele
korigirati kako bi za svoje imperije osigurali ravnopravno mjesto u njemu i
dovoljno prostora za njihov daljnji rast. Pa kada se opet vratimo statistici,
vidjet ćemo da su EU i SAD dva najveća
trgovinska partnera Kine, s kojima je azijska sila lani razmijenila roba u
vrijednosti od 615 odnosno 555 milijardi dolara.
Rusija je na listi kineskih partnera tek na devetom mjestu s
95 milijardi, a Brazil na desetom s 87 milijardi dolara.
Indija je još niže s nepunom 71 milijardom, a Južna
Afrika se tek bori dostići
razinu od 25 milijardi. Toliko o novom trgovinskom bloku.
Ipak, kad je 21. jula u Šangaju svečano
otvorena Nova razvojna banka (NDB), u povijest je upisana nova stranica, jer
time je začeta ustanova alternativna
Svjetskoj banci i MMF-u koja od Svjetske banke i MMF-a dobiva pomoć u kadrovima i infrastrukturi. Ako je NDB perjanica novoga
bloka, pa time i onog “drugoga
svijeta”, onda se po svemu čini
da u srži njegova nastajanja ne leži
negiranje postojećega, nego samo dopuna.
Predsjednik NDB-a Kundapur Vaman Kamath je u intervjuu
Reutersu potvrdio da “cilj nije izazivati postojeći sustav takav kakav jest, nego njegovo poboljšanje i dopuna na naš
vlastiti način”.
NDB će
imati inicijalni kapital od 50 milijardi dolara koje će
priložiti sve članice
ravnopravno, tako da će sve one imati podjednaka
glasačka prava. U idućih
nekoliko godina to će biti uvećano na 100 milijardi. Pored toga su se članice NDB-a suglasile o osnovanju fonda od 100 milijardi, od
kojih će 41 priložiti
Kina, Brazil, Indija i Rusija po 18, a Južna
Afrika 5. Ta će sredstva biti korištena u izvanrednim okolnostima, kako bi se u slučaju da neka od zemalja zapadne u poteškoće izbjegla potreba za intervencijom MMF-a.
Ne treba ni govoriti da sve što
se događa u okvirima BRICS-a i SCO-a nosi niz nepoznanica ne samo za
zapadne promatrače nego i za same članice novoga bloka. Po mnogočemu
je logično to što
se iz oba foruma kristalizira trokutna baza novoga poretka, koju čine Kina, Rusija i Indija.
Sve tri zemlje trenutno imaju razloga za nezadovoljstvo
postojećim stanjem stvari. Rusija je pod sankcijama i još pokušava
pronaći izlaz iz financijskih nevolja u kojima se našla zbog zapadnog pritiska proizišlog
iz ukrajinske krize. Indija i Kina bezuspješno
pokušavaju povećati
svoja glasačka prava u Svjetskoj banci i
MMF-u, kao i u Azijskoj razvojnoj banci, i ma koliko se New Delhi približio Washingtonu kad se radi o strateškom
odupiranju kineskoj regionalnoj dominaciji, još s
Pekingom dijeli bliska stajališta
kada se radi o zahtjevu za reformom postojećeg
globalnog financijskog poretka.
Stvaranje novog, alternativnog,
ili makar dopunskog poretka više
je nego logični razvoj događaja u svijetu koji je već postao multipolaran.
Osnivanju BRICS-ove banke prethodilo je lansiranje Azijske
banke za ulaganja u infrastrukturu (AIIB), koja je koncem lipnja s puno pompe
inicirana u Pekingu, gdje će
biti njezina centrala. Već
sama činjenica da je ovoj instituciji pristupilo 50 zemalja u
statusu osnivačkih članica,
među kojima 14 članica
EU, dovoljno govori o široj,
ne samo kineskoj, ruskoj ili indijskoj potrebi za novim krvotokom kapitala.
Hoće li nakon lansiranja NDB-a
uslijediti formiranje još
jedne, SCO-ove razvojne banke, pokazat će
vrijeme. To je, naime, Kina predložila
još 2009., u trenutku kad se svjetska financijska kriza počela nadvijati kao bauk nad financijskom sigurnošću Rusije, pa i ostalih članica
ove organizacije. Moskva je, međutim,
donedavno bila skeptična prema toj ideji, strahujući da bi kineska financijska dominacija pretvorila SCO u Šangajsku organizaciju za konkurenciju prije nego za suradnju.
No, ono što
je Rusija htjela izbjeći
blokiranjem prijedloga o osnivanju SCO-ove banke – širenje kineskih investicija po središnjoj
Aziji – u međuvremenu
se ipak dogodilo, pa kada se čak
i Moskva pod pritiskom niskih cijena nafte okrenula Pekingu tražeći pomoć,
nekim od ruskih razvojnih stratega najednom se učinilo
da bi bilo bolje imati banku kao sigurni mehanizam za povlačenje kredita nego se za svaku porciju financijske potpore upuštati u bilateralne pregovore s kineskim kreditorima koji
uglavnom nisu baš nježni
prema prijatelju u nevolji, posebno kad je taj prijatelj jednom – i to ne tako davno –
bio neprijatelj.
U vrijeme kad je BRIC (tada još
bez Južne Afrike) definiran kao neformalni blok, ukupni bruto
nacionalni proizvod svih četiriju
zemalja nije bio ni pola američkoga.
Danas je skoro jednak sa ekonomijom SAD-a. To, istina, samo po sebi ne znači da je veza između
petorke osmišljeno jaka, ali posve je očito da se rastuće
ekonomije okreću jedna drugoj u trenucima kada
im velika pozornica uzdrmane eurozone i ponovno dominantnog dolara izmiče ispod nogu garancije za održivost
njihova rasta.
U Ufi se razgovaralo o planovima za BRICS 2025., i kako kaže ruski politolog Mihail Korostikov, zasada se samo zna da bi
akronim trebalo malo pretresti, pa ga složiti
u CRIBS. Tako bi se i grafički
prikazao odnos snaga, u kojemu su Kina i Rusija na lijevoj strani, kao
protuzapadna osovina, a Brazil i Južna
Afrika na desnoj, kao zagovornici onakvoga svijeta kakav propisuju zapadne
institucije. Indija pod Narenrom Modijem je u sredini, spremna na savez na
svima. Spremna biti čak i dio kineskog stoljeća na ruski način,
i još ne napustiti Ameriku kao partnera za unutrašnje regionalno balansiranje snaga, onoliko koliko nova
osovina još ostavi prostora svjetskoj
velesili na svojem tlu.
Pa ako je to novi blok sagrađen
od “cigala”
nastalih u procesu posthladnoratovske globalizacije, onda ga treba pozdraviti.
Raste on, naime, kao konstruktivna dopuna staroga poretka, ali i kao izvor
kreativnih pitanja postavljenih svima koji u njemu sudjeluju. Koliko će vremena biti potrebno da se tako, kamen po kamen, uklone
planine koje su se digle na putu ka globalnom razvoju, ovisit će podjednako o istočnim
tvorcima alternativnog poretka i o zapadnim autorima prošloga doba. Prvi trebaju utvrditi jasna i transparentna
pravila igre, te ih se pridržavati.
Drugi samo ne trebaju kočiti
prelazak multipolarnog svijeta s jednih tračnica
na druge.
(The Bosnia Times, Globus)
