Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Evo ga, u mojoj šest godina staroj bilježnici, vrlo živ, još uvijek zahtijevajući mir s Palestincima, mir s Hamasom te plemenitost i Palestinsku državu u starim granicama iz 1967. – i vjeruje da Izrael sutra može dogovoriti mir
Nekako je i priličilo da prva vijest o stanju Urija Avneryja do mene dođe od jednog od najžešćih neprijatelja Izraela, lidera libanskih Druza Walida Jumblata. Jedna legenda šalje tužnu vijest o drugoj, vidite, socijalist se sprema tugovati nad kolegom socijalistom, prenoseći žal za 94-godišnjim izraelskim političkim filozofom. Taj isti filozof bio je nekad njemački židovski učenik, rođenog imena Helmut Ostermann, koji je odbio salutirati Hitleru u školi, ali koji je, kad sam primio Jumblattovu poruku – još uvijek – “neophodan um za razumijevanje povijesti fašizma, glavnog destruktivnog elementa 20. stoljeća”. Jumblattove riječi. Avnery, dodao je, također je razumijevao “povijest cionizma, još jedne, vrijedne prijezira, teorije apartheida koja je izdanak fašizma”.
Uri Avnery je pretrpio snažan srčani udar i umro u ponedjeljak 20. augusta ujutro, ali bio je i sam cionista, ili je barem vjerovao u ljevicu, hrabro, ali poniznog “pravednika među narodima” Izrael; u kakav bi Izrael mnogi od nas, u dubini naših srca, htjeli vjerovati. On je bio vrsta Izraelca kojeg mi emotivni liberali odemo vidjeti kad stignemo u Izrael jer govore ono što želimo čuti.
“Reci Jumblattu da mora razbiti svoje rečenice u odlomke”, rekao mi je Avnery kad sam otišao iz njegovog stana u Tel Avivu prije šest godina. “On kaže sve u jednom dugom tekstu i jedva da mogu disati.” Pouka je pravovremeno prenesena Jumblattu od čovjeka koji je često pisao odlomke od jedne rečenice – neugodna navika tabloidnog novinarstva koji povremeno prilično dobro prenese poruku.
Moram priznati da je Uri Avnery bio jedan od mojih bliskoistočnih junaka – nema ih mnogo – a njegova priča dostojna je filma, iako neće biti nijedan spielberg da ga režira: pisac, novinar, ljevičar, veteran izraelske vojske u Ratu za nezavisnost – i, kako nikada nije zaboravio, istom ratu u kojem je 750.000 Palestinaca protjerano iz svojih domova i zemlje. Igrao je šah s Arafatom tokom opsade Bejruta 1982. godine – budite sigurni, to će se naći u prva dva paragrafa njegovih smrtovnica – a njegovi ljutiti, ali blago cinični bilteni izlazili bi petkom poslijepodne, osuđujući Netanyahua zbog licemjerja i rasizma, Sharona zbog njegove mržnje prema Palestincima, poruke iz njegovog knjigama natrpanog doma u Tel Avivu, blizu mora, ali u skromnoj, mirnoj ulici gdje je Avnery mogao promišljati i vikati.
Bio je malčice gluh kad smo se susreli opet – i posljednji put – prije šest godina, ali on je govorio tako brzo, i savršenim rečenicama, da mi je pero letjelo preko stranica moje bilježnice sve dok nije nestalo tinte i morao sam uzeti njegovo. Još uvijek imam knjigu, a tinta se mijenja od moje crne do njegove blijedoplave boje u trenutku kada velikom brzinom priča o Hamasu s kojim se često susretao, bijesan što se Gaza pretvorila u priču o raketnim napadima i odmazdi.
“Kad god ijedna strana bude htjela opet zapucati, to će i učiniti”, rekao je. Tinta je upravo promijenila boju na stranici. “U Gush Shalom [koji je osnovao Avnery] smo stavili naljepnicu prije pet godina, na kojoj je pisalo: ‘Pričajte s Hamasom’.”
Ovo nije osmrtnica Urija Avnerya, iako institucija ima veliku zaslugu novinarske priče s početkom, sredinom i krajem. Budući da su Avneryjeva upozorenja i predviđanja bila toliko suvremena – apsolutno britka za današnje vijesti s Bliskog istoka – ona se danas mogu ponoviti kao da je veliki stari ljevičarski ratnik još uvijek živ. Evo ga, u mojoj šest godina staroj bilježnici, vrlo živ, još uvijek zahtijevajući mir s Palestincima, mir s Hamasom i plemenitost i Palestinsku državu u starim granicama iz 1967. – nekoliko kvadratnih milja više-manje – i vjeruje da Izrael može dogovoriti mir sutra, naredne sedmice. Da Netanyahu želi. “Nesreća što sam nepopravljiv optimist”, kako mi je opisao svoju sudbinu. Ili možda iluzionist?
Njegova je obitelj pobjegla iz nacističke Njemačke u Palestinu i opet sam ga posjetio – njega koji je igrao šah s Arafatom – nakon 1982. i masakra 1700 Palestinaca u izbjegličkim kampovima Sabra i Shatila u Bejrutu, ratnog zločina koji je počinio izraelski saveznik kršćanska stranka Kataeb dok su izraelski vojnici gledali, ali nisu intervenirali. Prošao sam pored leševa u kampu. Kako su oni koji su preživjeli židovski holokaust i njihova djeca dopustili da se to dogodi Palestincima, pitao sam Avneryja? Avnery je tada imao 63 godine. Njegov odgovor vrijedi odštampati, u cijelosti:
“Reći ću ti nešto o holokaustu. Bilo bi lijepo vjerovati da su ljudi koji su prošli kroz patnju njome i pročišćeni. Ali upravo suprotno, ona ih učini još gorima. Ona ih pokvari. Ima nešto u patnji što stvara neku vrstu egoizma. Herzog (tadašnji izraelski predsjednik) govorio je na mjestu koncentracijskog logora u Bergen-Belsenu, ali je govorio samo o Židovima. Kako nije mogao spomenuti da su tamo i drugi – mnogi drugi – isto patili? Bolesni ljudi, kada su u boli, ne mogu govoriti o nikome osim sami o sebi. A kad se takvi monstruozni događaji dešavaju vašem narodu, osjećate da se ništa s tim ne može usporediti. Dobivate moralnu “punomoć”, dozvolu za sve što želite raditi – jer se ništa ne može uporediti s onim što nam se dogodilo. To je moralni imunitet koji se vrlo jasno osjeća u Izraelu. Svako je uvjeren da je IDF humaniji od bilo koje druge vojske. ‘Čistoća oružja’ bio je slogan jedinice Haganah 1948. Ali to uopće nije bilo istina.”
A Avnery je bio pripadnik te vojske, teško ranjen u ratu 1948; čak je postao član Knesseta, ali mu je izraelska vlada prijetila nakon što se sastao sa Yasserom Arafatom u Bejrutu. Trebalo mu se suditi zbog izdaje, izjavili su izraelski ministri. Mislim da se Avnery time ponosio. Njegova nemirna, iritantna, odvažna osobnost mogla je prigrliti povremeno političko mučeništvo, nešto oko čega se plaše razmišljati gotovo svi moderni socijalisti.
Prije šest godina, kada sam zadnji put vidio Avneryja i do dana prije njegove smrti Netanyahu je razbjesnio starog izraelskog vojnika iz 1948. godine. Šta je rat u Gazi trebao postići, pitao sam ga 2012. godine – jer uvijek je “samo” rat u Gazi u nedavnoj izraelskoj povijesti, a zadnji je, u novembru te godine, ubio 107 civila u Gazi i četiri civila na izraelskoj strani. I šta Netanyahu i njegova vlada – onda, a pretpostavljam, i danas – rade, pitao sam ga?
Avneryjeve su oči bljesnule i ispalio je odgovor. “Pretpostavljaš da znaš šta oni [Netanyahuova vlada] žele i pretpostavljaš da žele mir – i stoga je njihova politika glupa ili suluda. Ali ako pretpostavite da ih uopće nije briga za mir, nego da žele židovsku državu od Mediterana do rijeke Jordan, tada ono što rade donekle ima smisla. Problem je u tome što to što oni rade ne vodi nigdje… Ako oni anektiraju Zapadnu obalu kao što su učinili s Istočnim Jeruzalemom, to neće biti mnogo drugačije. Problem je u tome što na ovom teritoriju kojim danas dominira Izrael ima oko 49 posto Židova i 51 posto Arapa – a ovaj će se omjer svake godine povećavati jer je prirodni priraštaj na arapskoj strani daleko veći od prirodnog priraštaja na našoj strani. Stoga je pravo pitanje: ako se nastavi ova politika, kakva će to biti država? Ovakva kakva je danas, ona je aparthejdska, pravi apartheid na okupiranoj teritoriji i rastući apartheid u Izraelu – i ako se to nastavi, neosporno je da će biti potpuni apartheid širom zemlje.”
Avneryjeva argument i dalje je bio sumoran. Ako se arapskim stanovnicima dodjele građanska prava, u Knessetu će biti arapska većina, a prva stvar koju će učiniti jest promijeniti ime “Izrael” u državu “Palestina”, i sva [cionistička] postignuća u proteklih 130 godina svest će se na nulu”. Masovno etničko čišćenje bilo bi nemoguće u 21. stoljeću, uvjeravao me Avnery. Pitam se.
Često je razmišljao o padu izraelske “ljevice” – oni su “hibernirali”, rekao je nakon što se Ehud Barack, (izraelski) vođa laburista, vratio iz Camp Davida 2000. godine kao samoproglašeni lider “mirovnog kampa”,”i rekao nam da nemamo partnera za mir”. Ovo je bio smrtni udarac. Nije ovo rekao Netanyahu, već vođa Laburističke stranke. Ovo je bio kraj “Peace now”.
Možda bi njegove sljedeće riječi trebale biti napisane na Avneryjevu grobu. “Kad sam se 1982. sastao s Arafatom” – kasnije su se susreli mnogo puta – “svi uvjeti su bili tu. Palestinski minimalni i maksimalni zahtjevi su isti: palestinska država pored Izraela, obuhvata Zapadnu obalu, pojas Gaze i istočni Jeruzalem kao glavni grad, mala razmjena zemljišta i simbolično rješenje problema izbjeglica. Ali ovo leži na stolu poput uvehlog cvijeta…”
Avnery je ostao uvjeren da će Hamas to prihvatiti. Obratio im se u Gazi 1993., “stajao sam tamo, okrenut prema 500 crnobradih šejhova, govoreći im na hebrejskom – aplaudirali su mi i pozvali me na ručak”. Za njih je, Avnery je objasnio, Palestina “vakuf” i ne može se predati, ali primirje može biti i od Boga.” Ako su 50 godina nudili primirje, to je dovoljno za mene lično.” Naravno, rekao je, Hamasov manifest je uništiti Izrael. “Ali vrlo je teško ukinuti manifest – jesu li Rusi ikad napustili komunistički manifest? PLO svoj jeste.”
Tada sam, 2012., završio svoj izvještaj o 89-godišnjem Avneryju uz percepciju da “postoji više od nekoliko liberala u Izraelu koji se nadaju da će Uri Avnery živjeti još 89 godina”. Sada je ostalo još manje liberala, a Avnery je živio i manje od šest godina. U Tel Avivu se u ovom mjesecu trebala održati 95. rođendanska zabava u njegovu čast. Ako je ipak prirede, Avneryjevi prijatelji – i neprijatelji – trebaju objaviti da je Avnery mrtav. Ali onda dodati: Živio nam, Avnery.
(TBT, The Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)