Ne tako davno, kada je vlada Butana pokušala da upiše djecu u škole, roditelji su ih krili po tavanima i podmićivali zvaničnike puterom i sirom da odu. Porodicama su deca bila potrebna da pomažu u polju. Ali svega nekoliko generacija kasnije, ovo maleno himalajsko kraljevstvo se promenilo. Oko 60 procenata stanovništva je pismeno u poređenju sa tri procenta pedesetih godina 20. vijeka – što je dovelo do iznenadnog uspona književne scene.
Broj knjižara raste, u glavnom gradu Timpu ih ima desetak. Butanski pisci objavljuju knjige. A svakog augusta Butan je domaćin međunarodnog književnog festivala. Za daleku zemlju sa manje od milion stanovnika puštanje autsajdera u onolikoj mjeri da ih ne preplave je delikatan ples.
Historijski, Butan je sam sebe izolovao. Bio je Šangri-la smješten na najvišem planinskom vijencu na svijetu. Prije šezdesetih godina prošlog stoljeća rijetko koji putnik je tamo dolazio. Televizija je dozvoljena tek 1999. Stari načini nestaju – vide se u izmaglici Timpua i među mladim nezaposlenim muškarcima koji nose tradicionalne duge odore i koji su došli sa sela, zarobljeni između dva svijeta.
Nova generacija butanskih pisaca sebe doživljava kao čuvare kulture zemlje. Mnogi su u tridesetim i četrdesetim i vole da se prisjećaju odrastanja u selima bez radija ili puteva, gde se nosila tradicionalna odjeća i jela tradicionalna hrana (sir od jakovog mlijeka). Tsering Tashi, pisac i kodirektor književnog festivala “Planinski eho” kaže: “Naš glavni posao je da čuvamo od zaborava.”
Četrdesetpetogodišnji Tashi je odlučan da nađe posljednje preostale tradicionalne šamane – čuvare legendi – i napiše njihove priče prije nego što umru. Dvije nedjelje je išao po planinama kako bi pronašao isposnika koji sam živi 70 godina.
Četrdesetogodišnji Gopilal Acharya je pjesnik koji kao i mnogi butanski pisci piše na engleskom jer ga je učio u školi. Napisao je knjigu dječjih priča koje slave ljude koji čak i danas rade u poljima a volovi vuku drveni plug.
Acharya se smatra jednim od najtalentovanijih pisaca u zemlji, ali i dalje radi kao konsultant za sanitarna pitanja. “Ne želim da se bavim fekalnim menadžmentom”, rekao je on. “Živim za pisanje. Ali moram da zaradim.” Gotovo svi pisci ovdje su samizdati i kažu da ih svaka knjiga košta hiljade dolara i da na kraju sve sami rade – urednički posao, opremu, distribuciju i prodaju.
Svakog augusta desetak pisaca iz Sjedinjenih Država, Evrope i drugih dijelova Azije stiže na festival “Planinski eho”. Ove godine zvijezda festivala je Sarah Kay, uspješna američka pjesnikinja. Butanski kontingent uživa u predstavi ali većina ne želi da ode preko. “Tamo je tako hektično”, kaže Tashi o Zapadu. Proveo je tri meseca na Univerzitetu Prinston u New Jerseyu. “Ne postoji vrijeme za razmišljanje i meditaciju.
Cgador Wangmo, koja je među omiljenim romanopiscima u Butanu, kaže da su njene najdraže uspomene one na duge zime kada je bila dijete, kada su zbog snijega škole mjesecima bile zatvorene a djeca bi sjedila oko vatre, slušajući priče starijih. “Te priče su bile naš jedini izvor zabave”, rekla je ona.
Njene knjige se bave sujevjerjem u kombinaciji sa savremenim temama. Njen roman Kyetse je dikensovska priča o mladoj ženi koju krijumčare preko Butana. “Živo se sjećam divnih trenutaka iz djetinjstva i već sada mi gubimo ovu ogromnu rezervu naše bogate usmene kulture”, rekla je ona. “Vrijeme sa porodicom i bliskost nestaju brže nego što smo mogli da zamislimo.” Kultura koju želi da sačuva vrti se oko budističkih vjerovanja u Butanu. “Kako sjedimo, kako pričamo, naša odjeća, naše poštovanje ne samo ljudi već i cijele prirode oko nas.”
U poslednje vrijeme Chador Wangmo (38) ispituje svoju baku Pemu Demu o pričama koje su stari nekada pričali. Dema, koja je dobro zašla u sedamdesete, teško ih se sjeća i nije joj jasno zašto uopšte i treba da ih se sjeća. “Tada nije bilo ničega. Nikada nije bilo dovoljno hrane, bilo je tako hladno, nismo imali cipele, dugo smo išli po vodu. U poređenju sa time, današnje vreme je raj”, rekla je ona.
(TBT, The New York Times)
