Bob Dylan, roker ili folk-muzičar, kako ga ko voli zvati, dobitnik je i Pulitzera i Nobelove nagrade za književnost. Njegova su djela secirana, debatirana, kritizirana, uzdizana i obožavana. “Prvi albumi Azre poput “Ravno do dna” za nas su bili važniji nego Beatlesi, Rolling Stonesi, Elvis ili Nirvana. Sve ono što je Štuli napisao, objavio i snimio stvorilo je jednu autohtonu vrstu rocka”, kaže nekadašnji basista, novinar i stručni suradnik na fakultetu Zlatomir Gajić koji je na odsjeku za medije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu obranio doktorat na temu Branimira Johnnyja Štulića. Službeni je naziv disertacije “Rock poezija Branimira Štulića i njezini medijski odjeci”.
Prema riječima stručne komisije, piše Blic kultura, ovaj je rad otvorio vrata proučavanju rock poezije. Gajić kaže kako se najviše bojao toga da u pisanju oda dužno poštovanje autoru, ali da ne ode u idolopoklonstvo. “Rad je multidisciplinaran, kombinirao sam medijski segment sa književnim i sociološkim, kako bih objasnio čitav koncept. Pet godina sam ga pisao, a građu istražujem cijeli život, otkada sam kao klinac kupio “Filigranske pločnike” vol. 1, godinama ne znajući da postoji vol. 2, tako sam malen bio. Poezija i rock imaju dodirnih točaka, na kraju krajeva, Dylan nas je ispočetka učio ko je Baudelaire”, kaže za Blic autor koji je prije ovoga magistrirao na temi “Poezija Milana Mladenovića kao književna i medijska činjenica”, a koji se prvotno u doktoratu htio baviti Shakespeareom dok mu mentor Dragan Stanić nježno nije rekao da je tu već, manje-više, sve rečeno. Iako se sa Štulićem, koji živi u samonametnutoj poluizolaciji nije čuo za doktorat je iskoristio sva njegova djela, prijevode djela iz antike te autobiografiju “Smijurijada”.
Kao njegovu glavnu karakteristiku, zašto su ga slušatelji i publika voljeli, ističe da je Štulić bio subverzivan i provokativan, a opet liričan i metaforičan unutar vrlo kabastog jezika. “U ljubavnoj poeziji on ne krije za ovo podneblje konzervativan i tradicionalan mačizam prema ženama. No, s druge strane ima i predivnih ljubavnih pjesama koje su uvijek stopljene s pjesmama o slobodi. One se poklapaju i sa njegovom slikom svijeta za koji je na početku karijere smatrao da ima nade, ali poslije je ostao razočaran”, tvrdi autor i kaže kako se na prste jedne ruke mogu nabrojati rock umjetnici koji su uspjeli stvoriti tako vrijedne pjesme. Samo pjesma “Kurvini sinovi”, kaže Gajić, može objasniti sve, od poezije preko rocka do bunta.
“Publika ga je prestala razumjeti nakon albuma “Kad fazani lete” (1983.) jer je postao previše filozof, iako zaista nije nužno niti sve razumjeti da bi se shvatilo da je Štulić tu postao poput dobrog kolumniste, čitaš ga i vidiš da on na pravi način kritizira sistem ali da se neće ništa promijeniti”, piše Gajić koji smatra da dio glorifikacije Štulića kao autora proizlazi i iz toga što nije više pokraj nas. “Zadnji put kada sam ga slušao, vidio sam zatvorenog ekscentrika. Njegov put nije mogao niti drugačije završiti od samoizolacije u kojoj je pronašao svoj mir”, kaže Gajić koji je siguran da je Štulić došao do njegovog doktorata pa, kaže u šali “sada samo očekuje mail”.
(TBT, Express.hr)
