Sedam godina od dramatičnih dana s početka 2011. godine, kada je u masovnim, uzavrelim protestima svrgnut egipatski diktator Hosni Mubarak, u Egiptu je zavladala tegobna politička atmosfera. 2013, general Abdel Fattah el-Sisi zbacio je predsjednika Mohameda Morsija, vođu Muslimanskog bratstva koji je ranije odnio pobjedu na prvim slobodnim predsjedničkim izborima u Egiptu. Otkako se domogao vlasti, Sisi je zemlju lišio svake prave politike. Njegovo ugnjetavanje Muslimanskog bratstva naročito je brutalno: zatvorio je desetine hiljada njihovih članova i organizaciju proglasio terorističkom. Na regionalnoj je pozornici Egipat je izgubio svoj status. Ono što je nekada bio centar arapskog svijeta danas je tek njegova blijeda slika.
U ovakvom ozračju lahko je zaboraviti da je Egipat većim dijelom dvadesetog stoljeća bio najznačajnije ratište u borbi za dušu nove arapske države. Nakon formalnog raspuštanja Osmanskog halifata 1924. godine, nove ideologije i pristupi vladanju nadmetale su se ko će ispuniti vakuum. Tridesetih i četrdesetih godina, tokom egipatske tzv. liberalne ere, sekularisti, socijalisti i islamisti borili su se za vlast u haotičnoj ali relativno slobodnoj političkoj atmosferi. Sloboda nije trajala. 1952., tajna skupina mladih vojnika pod vodstvom čovjeka imena Gamal Abdel Nasser srušila je egipatsku monarhiju i na kraju okončala ono malo što je ostalo od egipatskog liberalnog doba.
Nasserova revolucija označila je prekretnicu u egipatskom modernom dobu. Na samom početku, dvostruke ideologije islamizma i sekularnog nacionalizma bile su neizvjesne i promjenjive. Ali, uskoro će one izdefinirati naizgled beskompromisan politički sukob ne samo unutar Egipta nego i šireg arapskog svijeta. 1950-ih i 1960-ih, takmičenje se odvijalo djelimično kroz gorko suparništvo između dviju najistaknutijih ličnosti razdoblja: Nassera, s jedne strane, i poznatog ideologa Muslimanskog bratstva Sayyida Qutba s druge.
U „Stvaranju arapskog svijeta“, Fawaz Gerges prati isprepletene biografije i intelektualne putanje tih dvaju titana egipatske povijesti. Rezultat je fascinantna i duboko istražena revizionistička povijest – ona koja rasvjetljuje sile koje još uvijek remete Egipat pod površinskim mirom Sisijeve vladavine. Danas se Nassera i Qutba sjećaju kao predstavnika suprotstavljenih vizija Egipta. Gerges, međutim, donosi mnogo zanimljiviju i složeniju priču o odnosu između dvojice muškaraca i pokreta koje su pomogli formirati. Iza svojih konkurentskih ideologija bili su pogrešni pojedinci sa kompleksnim i ponekad kontradiktornim motivacijama. Gergesovo preispitivanje ključnog razdoblja u egipatskoj povijesti podesno ilustrira kako sve ideologije – čak i one koje se čine najčvršćim i nepokolebljivim – zapravo su nestabilne i uvjetovane događajima.
FOTO: (Amr Dalsh / REUTERS)
SRODNE DUŠE
Nasser je rođen u radničkoj obitelji u Aleksandriji 1918. Politički je postao aktivan kao mladić i pratio korijene svog egipatskog nacionalističkog sentimenta do protesta na koji je slučajno naišao kao 12-godišnjak. Njegove političke sklonosti kasnije su ga odvele u vojnu karijeru, ustanovu koju je smatrao “vodećom koja bi mogla trgnuti stanovništvo Egipta iz njegove slabosti i potčinjenosti strancima”, piše Gerges.
Nasser je uvijek bio nacionalist, ali bio je, zapravo, islamist. 1947. postao je član Muslimanskog bratstva, sunitske islamističke organizacije koju je u Egiptu osnovao Hasan al-Banna 1928. godine i koja se kasnije proširila na Bliski istok. Nasser je na soobnom nivou ubrzo postao isfrustriran Bratstvom, ali je nastavio blisko surađivati s njegovim vodstvom još nekoliko godina. S pravom je gledao organizaciju kao moćnu društvenu i političku silu u Egiptu i stoga kao ključnog saveznika.
Nasserove kritike egipatske vlade intenzivirale su se tokom njegovog vremena u vojsci, a na kraju je počeo vjerovati da se monarhija, koju podržava Britanija, trebala svrgnuti. 1940-ih okupio je kadar mladih vojnika istomišljenika u službeni Pokret slobodnih oficira 1949. godine. 1952. Nasser i Slobodni oficiri zbacili su monarha, kralja Farouka, i preuzeli kontrolu nad Egiptom. Ustanak, koji je Muslimansko bratstvo podržavalo, bio je bez krvi i izazvao gotovo nikakav otpor. U isto vrijeme je rastao ugled Qutbu, književnom kritičaru i javnom intelektualcu. Qutb je rođen 1906. godine u selu Musha, u Gornjem Egiptu. Poput Nassera, bio je gorljiv čitalac i politički angažiran još od mladih godina. Kao mladić je postao produktivan pisac, ali je teško podnio činjenicu da nikada nije dostigao status ili slavu nekih njegovih mentora. Poput mnogih pisaca toga vremena, bio je i državni službenik zaposlen u Ministarstvu obrazovanja. Od 1948. do 1950. studirao je u Sjedinjenim Državama, uključujući državni fakultet Colorado (sada Univerzitet sjevernog Colorada), u Greeleyju u Coloradu, gdje je razvio duboku antipatiju prema američkoj kulturi koja je prerasla u cjeloživotnu intelektualnu kritiku Zapada.
Tada je Qutb već počeo dublje ulaziti u islamske teme objavljujući utjecajno djelo „Društvena pravda u islamu“ 1949. godine. Kada se vratio u Egipat, počeo se okretati Bratstvu, iako se formalno ne pridružuje pokretu sve do 1953. godine. U političkom smislu, dijelio je Nasserovu mržnju prema kolonijalizmu i frustraciju egipatskom monarhijom i potpuno je podržavao Slobodne oficire u njihovom nastojanju. U prvim danima revolucije, njih dvojica često su se savjetovala o svojoj viziji postmonarhističkog Egipta. Qutb je kratko bio i glavni sekretar vladinog sektora za masovnu mobilizaciju i propagandu. No, ubrzo nakon revolucije, počeo se stvarati jaz, jer je Qutb bivao sve više razočaran Nasserom. U međuvremenu, Nasser je Braću počeo gledati kao oportuniste gladne vlasti – na njegov račun. 1954., nakon neuspjelog pokušaja atentata koji Gerges pripisuje opasnijim članovima Bratstva, Nasser je nasilno ugušio grupu, zatvarajući hiljade njenih članova i razvaljujući organizaciju. Najistaknutija meta bio je sam Qutb, koji je pogubljen 1966. godine.
KORIJENI SUPARNIŠTVA
Nasser i Qutb smatrali su se jedinstvenim, povijesnim ličnostima o kojima je ovisila sudbina Egipta. Gerges pokazuje da su za oba čovjeka iluzije o velikoj važnosti, lične uvrede i kušnje moći često imale prednost nad ideološkim ili vjerskim promišljanjima. Oslanjajući se na obilje primarnih resursa, uključujući pouzdane intervjue s par preživjelih savjetnika obaju muškaraca, Gerges uvjerljivo tvrdi da su se uvjerenja ovih nekadašnjih prijatelja, potom neprijatelja, preklapala i lično i ideološki više nego se općenito vjeruje.
Gergesov prikaz značajno boji priču o Nasserovoj angažiranosti s Muslimanskim bratstvom, što nije bila nikakva tajna, ali je privukla relativno malo pažnje historičara. U intervjuu s Gergesom, Farid Abdel Khaleq, bliski suradnik Banne, osnivača bratstva, navodi kako je Nasser “obučio omladinu [Bratstva] o tome kako koristiti vatreno oružje. Vidio sam ga svojim očima.” Khaled Mohieddin, Slobodni oficir i jedan od Nasserovih najbližih suradnika, prisjeća se da je Nasser bio “ushićen” oko pridruživanja tajnom paravojnom krilu Bratstva, Specijalnom organu. Nasserovo svježe članstvo u Bratstvu pomaže objasniti kasniji animozitet grupe prema njemu. Mnogi vodeći likovi Bratstva, uključujući i Qutba, vjerovali su da je Nasserovo odbijanje dijeljenja moći s Bratstvom i njegovo kasnije nasilje nad njima bilo sve gnusnije jer je to bila lična izdaja bejata (zakletve na odanost) Banni.
Nasser je, što se njega tiče, Qutba vidio kao srodnu dušu koja je nadilazila tipične političke ili ideološke kategorije tog vremena. Ukazujući na gužvu oko usijanih, ali uveliko zaboravljenih članaka koje je Qutb napisao 1952. godine, Gerges primjećuje da je on “jedan od prvih pisaca koji su davali legitimitet državnom udaru [na čelu s Nasserom] nazivajući ga ‘revolucijom’.” Također je pozivao na “pravednu” vojnu diktaturu, zabranu političkih stranaka i obustavu liberalnog ustavnog poretka. U jednom takvom članku, Qutb je javno izrazio podršku Nasseru i Slobodnim oficirima, navodeći: “U ime miliona, nećemo vam dopustiti da se vratite u kasarnu, jer vaša misija još nije gotova i vaša je dužnost završiti je.”
Nasser i Qutb predstavljaju dva istaknuta primjera svojevrsnog ideološkog promiskuiteta koji se može činiti iznenađujućim u kontekstu današnjeg Egipta, ali koji je nekad bio uobičajen. Dok Nasser nije pokrenuo fatalnu represiju na Bratstvo, egipatski politički život bio je izuzetno fleksibilan zahvaljujući relativnoj otvorenosti liberalnog trenutka. U ranim danima organizacije, neki članovi Bratstva bili su istovremeno članovi sekularne stranke Wafd. Nasserov prijatelj Mohieddin bio je, kratko, i član Specijalnog organa Bratstva i marksist.
Gerges interpretira ta različita opredjeljenja na način da su se određeni događaji odigrali drugačije u periodu od 1952. do 1954. godine, vojska i Bratstvo – i, samim tim, Nasser i Qutb – nikad ne bi postali zakleti neprijatelji. Gerges otkriva raskol između Nassera i Bratstva u borbi njihovih osobnosti i moći. Između povremeno plahog Nassera i rezerviranog i neharizmatičnog Hasana al-Hudaybija, lidera Bratstva u ovom periodu, rasla je međusobna netrpeljivost u godinama neposredno nakon revolucije. Hudaybi je pretpostavio da će Nasser nagraditi podršku Bratstva revoluciji istaknutom društvenom i političkom ulogom tokom tranzicije. Nasser je pak na Bratstvo, najveći masovni pokret u zemlji, sve više gledao kao na jedinu pravu prijetnju njegovoj moći i rastućoj ambiciji.
Gerges iznosi moguće suprotne činjenice. Da su Bratstvo i Nasser odabrali druge puteve, piše, “struktura i identitet države bili bi bitno različiti; moglo je biti manje nametljivo, autoritarno i kompleksno.” Izazovno je isprobavati neke alternativne scenarije. Možda Nasser ne bi poslao Braću u zatvore, radne logore i na vješala. A da Qutb nije bio svjedok mučenja u Nasserovim tamnicama, možda ne bi formulirao ideju tekfira – prakse da se drugi muslimani obilježe kao nevjernici – što je nadahnulo generaciju vjerskih ekstremista. Drugim riječima, borba između sekularista i islamista, koja je oblikovala krvlju natopljenu noviju povijest Bliskog istoka, nikad nije bila predodređena.
Koliko ja znam, niko nije predvidio 1952. da će se Nasser uskoro okrenuti protiv Muslimanskog bratstva i postati opsjednut njegovim uništenjem. I niko 1950. ne bi ni sanjao da će Qutb od prosječnog i prilično sekularnog književnog kritičara postati jedan od najznačajnijih islamskih teoretičara tog stoljeća. U to vrijeme povijest se sigurno činila širokom i čak punom nade.
Međutim, kako se povijest kreće, opcije otpadaju. “Moj prijatelj Nasser”, kaže Mohieddin, “mogao je završiti kao religijski nacionalista [poput Braće] za razliku od pan-arapskog nacionaliste.” Nasser i Qutb mogli su donositi drugačije odluke. Ali koliko je vjerovatno da su ikad mogli istinski ostati na istoj strani? Qutb je podržavao vojnu diktaturu, ali samo zato što je smatrao da je vojska najbolje sredstvo za radikalnu promjenu i da je državna vojska jedini akter sposoban svrgnuti stari režim i otvoriti put islamskom poretku. Nasser je možda bio dio Bratstva, ali je malo dokaza da je razvio snažne osjećaje o primjeni islamskog zakona na jedan ili drugi način. Tek je kasnije postao skeptičan da islam igra suviše važnu ulogu u javnom životu. Nasserovo sve veće nepovjerenje u lidere Bratstva nakon revolucije potaknulo ga je da bude više anti-islamski nastrojen i strogo nacionalistički nego što bi inače bio. Ali ovaj niz događaja ne čini njegovo zalaganje, koje se razvilo u sekularnom i socijalističkom smjeru, manje legitimnim ili iskrenim. Naposljetku, ideologije isto toliko ovise o onome što nisu koliko i o onome što jesu.
PROŠLOST KAO UVOD
Islamizam se u Egiptu počeo primati tek nakon identifikacije svojih neprijatelja. Bratstvo, pogotovo sada sedamdesetogodišnji članovi koji su poznavali Qutba u zatvoru, nikad nisu zaboravili Nasserovu brutalnu reakciju, koja je poznata u Bratstvu kao mihna: “kušnja”. Decenijama kasnije, nakon pretrpljenogu Nasserovim zatvorima, ključni je izvor legitimnosti za staru gardu pokreta. Trpjeti je voditi.
Mihna je trajno obilježila pristup Bratstva koji i danas na prvo mjesto stavlja samoočuvanje – iako grupa ne uspijeva ostvariti ni taj specifični cilj. U napetim mjesecima prije udara 2013. kojim je svrgnut Morsi, jedan mi je zvaničnik Bratstva rekao da se pokret “vratio mentalitetu mihne”. To razmišljanje je možda i omogućilo da Bratstvo preživi pod represijom Nassera i njegovih nasljednika. Ipak, ono nije poslužilo grupi tokom kratkotrajnog demokratskog eksperimenta Egipta od 2011. do 2013. godine, kada je pronašlo utočište u paranoji i pristranosti. U razgovorima koje sam imao s “reformistima” Bratstva, svi su uprli prstom u krilo qutbista u organizaciji koja stalno radi na blokiranju novih ideja i odupiranju organizacijskim reformama. Sadašnji (i zatvoreni) lider pokreta, Mohamed Badie, na primjer, bio je član Qutbove tzv. Tajne organizacije kao student šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ali ovaj način razumijevanja Bratstva danas ima svoje granice. Stariji lideri organizacije doista su duboko konzervativni, tajni i sumnjičavi prema autsajderima, ali su u sukobu s Qutbovom vlastitom teorijom promjene. Oni su bili okorjeli zagovornici postepenosti i strpljenja pred patnjom i najskloniji su prekinuti dogovor s vojskom. Mnogi mlađi aktivisti Bratstva, koji su sazrijevali ne tokom mihne, već tokom revolucije kojom je svrgnut Mubarak 2011. godine, zazirali su od onoga što vide kao rezerviranost stare garde. Asmaa Shokr, novinarka i bivša zvaničnica Bratstva u svojim tridesetima, bila je prisutna tokom masakra 14. augusta 2013., kada su egipatske vojne i sigurnosne snage ubile blizu hiljadu pristalica Bratstva koji su okupirali trg Rabaa al-Adawiya u Kairu. Tog dana, rekla mi je, posmatrala jednog demonstranta koji je pokušao zapaliti automobil, ali ga je opomenuo jedan od starijih vođa grupe. “Bila sam šokirana”, rekla je. “Djeca vam pred očima umiru, a vi brinete za auto?”
Qutba nisu zanimali mirni protesti. Bio je i radikal i revolucionar koji je vjerovao u uvođenje promjena preko dramatičnih akcija – uključujući nasilje – koje provodi manji krug predvodnika. Sve dok je ovaj krug beskompromisan u svojoj odanosti Bogu i Kur'anu, Qutb je potvrdio, on će uspijeti gdje masovna politika i parlamentarna demokratija ne mogu.
Qutbov model je poznat zbog nadahnjivanja ekstremističkih organizacija. Ipak, privremeno je oslabio zbog neuspjeha ISIL-a da očuva teritorij u Iraku i Siriji. S druge strane, stanje masovnog islamizma u stilu Bratstva, teže je procijeniti, čak i dok desetine hiljada članova Egipatskog bratstva kopne u zatvoru ili egzilu. Današnji islamizam može djelovati slabim u organizacijskom smislu, ali ostaje otporan u ideološkom.
U savršenom svijetu, ideologije bi mogle biti poništene dugo nakon presudnog trenutka, a politika u Egiptu mogla bi biti oslobođena onoga što je počelo kao vještačka i nejasna podjela između islamista i nacionalista. Ali sve vrste podjela koje započnu vještački – granice, nacionalna ili čak šiitsko-sunitsko sektaštvo – tokom vremena dobiju na značenju i trajnosti. Ideje koje su Nasser i Qutb izražavali mogle su biti osmišljene i uposlene u svrhu moći, ali to ih ne čini manje posljedičnim po stvarne ljude mnogo decenija kasnije.
I Nasser i Qutb bili su opsjednuti moći, ali nijedan nije vjerovao u vlast samo zbog vlasti. Obojica su se nadali da će iskoristiti svoju moć da preoblikuju Egipat. Njihova iskustva podupiru dva prijedloga koja su ponekad u suprotnosti: da su ideje nestalne i lažne u pojedinim povijesnim trenucima, te da one traju, da su važne i da mogu imati ogromne ljudske troškove.
Idealističke struje Nassera i Qutba danas su dio okosnice suvremenog Bliskog istoka. Borba između njihovih nasljednika nastavlja se, a jedna strana vjerovatno neće definitivno poraziti drugu. Ali to neće zaustaviti pristalice, ideologe i autokrate da nastave pokušavati. Egipatski režim, na primjer, ostaje odlučan srušiti Bratstvo, vjerujući da danas može učiniti ono što ranije nije mogao. Zbog ovog nesretnog razloga, „Stvaranje arapskog svijeta“ – i njegova priča o dvojici pasioniranih, iskrenih i odvažnih muškaraca – ne služi samo kao svjedočanstvo o tome zašto je u egipatskoj prošlosti jedna revolucija pošla po zlu, već i kao upozorenje da za Egipat, kao i za ostatak regije, neke od najgorih možda tek predstoje.
ISPRAVKA (14.8.2018.)
U ranijoj verziji ovog članka pogrešno je navedena godina u kojoj se Sayyid Qutb pridružio Muslimanskom bratstvu. Riječ je o 1953., a ne 1954. godini.
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)