U Etiopiji, bliži se kraju gradnja najveće afričke brane i hidroelektrane. Velika renesansna brana (GERD) na rijeci Nil ima potencijal da transformira ekonomiju Etiopije i unese revoluciju u poljoprivredni sektor svog sjeverozapadnog susjeda Sudana. Ali dalje nizvodno u Egiptu, gdje 95 posto stanovništva živi na obalama Nila ili uz njegovu deltu, mnogi se protive brani, koju vide kao fundamentalnu prijetnju njihovom načinu života. Dok se Etiopija priprema za završavanje brane i preusmjeravanje vodotoka Nila kako bi popunila svoje veliko umjetno jezero, međunarodni spor oko rijeke je dostigao kritični trenutak kada će se brana dovršiti ili će se sve zaustaviti. U narednoj godini, Egipat i Etiopija će ili svoje razlike ostaviti po strani i zajedno krenuti naprijed – ishod koji je tehnički izvodljiv, ali politički zahtjevan – ili se suočiti sa diplomatskom propašću.
Priča o sporu oko brane, međutim, također postaje sve više neodvojiva od intenziviranja “velike igre” koja se odvija širom istočne Afrike: dok se Turska, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat nadmeću za utjecaj, bliskoistočna geopolitika zaobilazi Crveno more, te militarizira i polarizira Afrički rog. Bliskoistočne sile grabe nekretnine za vojne i pomorske baze, uzimajući obradivu zemlju i navodno pridobijaju posrednike da vrše pritisak na njihove rivale.
U nekim slučajevima, sve veći utjecaj i resursi zaljevskih zemalja pomažu postizanje konstruktivnih kompromisa koji istočnu Afriku guraju naprijed: historijski mirovni sporazum u julu kojim je okončan dvadesetogodišnji rat između Etiopije i Eritreje dogovoren je zahvaljujući posredništvu Ujedinjenih Arapskih Emirata. U drugim slučajevima, kao što je Somalija, intervencija Bliskog istoka je ionako nestabilnu lokalnu politiku učinila još eksplozivnijom svojim izvozom gorkih geopolitičkih sporova preko Crvenog mora.
Danas su oba puta – eskaliranje u konflikt i konstruktivna suradnja – sasvim moguća u sporu oko brane kao i u cijeloj regiji. Rizici od novog nasilja u istočnoj Africi, nestabilnost u Egiptu, masovne migracije i prijetnje ključnim crvenomorskim prolazima ukazuju na to da Sjedinjene Države, Evropa i međunarodna zajednica imaju interese pobrinuti se da akteri na terenu i na Bliskom istoku donose mudre odluke.
VODA JE MOĆ
Od britanskog kolonijalnog vremena, korištenje vode zemalja uz Nil oblikovano je prvenstveno bilateralnim sporazumom između Egipta i Sudana iz 1959. godine, po kojem je Egiptu pripao veliki dio vode Nila, isključujući Etiopiju i druge uzvodne države. Potonji su osudili taj sporazum, pozivajući na pravedniju raspodjelu vode, ali se višedecenijski pokušaji pregovora o širem regionalnom ugovoru o upravljanju vodama pokazuju neučinkovitim.
Uprkos kontinuiranom sporu, Etiopija je 2010. započela gradnju GERD-a. Za etiopijske lidere u Addis Abebi, brana “Renesansa” je kako transformativni državni infrastrukturni projekt tako i simbol njihovih nacionalnih ambicija. Struktura će biti skoro 150 metara visoka i 1,600 metara široka, sa dodatnom pomoćnom branom i vještačkim jezerom od skoro 800 kvadratnih milja. Po završetku, ono bi moglo da zadrži 74 milijarde kubnih metara vode, što je više nego što Egipat uzme tokom cijele godine. Njezinih 16 turbina će skoro utrostručiti postojeći instalirani kapacitet Etiopije za proizvodnju električne energije i omogućiti Etiopiji značajan izvoz električne energije u susjedne zemlje. Izgradnja je dugačak, naporan proces, ali, po svemu sudeći, radnici će početi puniti jezero i proizvoditi energiju u narednoj godini. Budući da se brana finansira kroz domaća sredstva i izdavanje obveznica etiopijskoj dijaspori širom svijeta, pritisak na završetak projekta i generiranje prihoda od izvoza je velik.
Susjed Etiopije Sudan je prvobitno bio uz Egipat koji se protivi svakoj gradnji brane uzvodno, ali se njegova pozicija u projektu promijenila, jer su potencijalni benefiti brane postali očigledni sudanskim farmerima. Sudan pogađaju nemilosrdne sezonske poplave, zbog čega ne može koristiti više od oskudnih 20 posto svog obradivog zemljišta, prema procjeni jednog diplomate. GERD bi mogao omogućiti sudanskoj istočnoj regiji Gezira obrađivanje zemlje tri godišnja doba te bi njegove vlastite male hidroelektrane na Nilu mogle raditi na stvaranju energije, pomažući ostvarivanju svog dugogodišnjeg potencijala poljoprivrednog centra za afričke i arapske susjede. Sudanska promjena stava također može biti rezultat njegovih sve bližih odnosa sa dva egipatska regionalna rivala, Turskom i Katarom. Pored toga, Etiopija je izgradila GERD 30-ak km od sudanske granice, čime je uvjerila lidere u Khartoumu da voda neće biti preusmjerena sa svog toka kroz njihovu zemlju.
Prednosti brane za Etiopiju i Sudan su jasne, ali su njene posljedice za Egipat, jednu od zemalja najsiromašnijih vodom na svijetu, potencijalno ozbiljne. 85 posto vodosnabdijevanja za gotovo 100 miliona Egipćana prolazi kroz Etiopiju. Ako Etiopija napuni jezero za manje od jedne decenije, kratkoročno snabdijevanje vodom Egipta je rizično. Ali zemlja će se suočiti sa još ozbiljnijim dugotrajnijim opasnostima kada brana regulira protok vode kroz sudanske poljoprivredne oblasti. Etiopija općenito garantira da će puniti jezero dovoljno sporo da Egiptu ne nanese znatnu štetu, ali Egiptu je u to teško povjerovati ili to prihvatiti. Štaviše, brana dolazi u vrijeme kada njegova krhka ekonomija konačno postaje obećavajuća nakon bolnih ekonomskih reformi. Kao rezultat toga, mnogi Egipćani ponavljaju izjavu predsjednika Abdel Fattaha el-Sisija da je spor oko brane na Nilu pitanje “života i smrti”.
Iz perspektive inženjera, jedan diplomatski zvaničnik je istaknuo, Etiopija bi proizvela struju, Sudan bi sadio usjeve, a Egipat bi pio vodu. Suvišno je reći da ta formula ne funkcionira za Egipat, koji razumljivo ostaje oprezan za bilo kakve pomake od statusa quo.
Suprotstavljene strane kreću se između drskih i pragmatičnih razgovora. Nedavno zatopljenje odnosa uključuje posjetu premijera Etiopije Abija Ahmeda u Kairu, navodno oslobađanje 32 etiopijska zatvorenika u Egiptu i planove da dogovore zajedničku viziju Nila. To bi moglo signalizirati napredak ka rezoluciji. Ali ratoborni nacionalizmi i strahovi od domaće nestabilnosti ograničavaju obje strane. Nije postignut nikakav konkretan napredak niti su detaljno utvrđeni detalji o tome koliko će godina Etiopiji trebati da napuni branu.
Uprkos ranijim vojnim prijetnjama, budućnost direktnog rata između Etiopije i Egipta ostaje daleka imajući u vidu i nedavno diplomatsko približavanje. Pznavaoci prilika navode da će se direktni ratovi rijetko desiti jer prekogranično vodosnabdijevanje stvara međuzavisnost (bombardirati zemlju uzvodno, koja može preusmjeriti vodosnabdijevanje, nije mudro). Štaviše, protok vode rijetko je sve-ili-ništa, a niz međusobno korisnih tehničkih rješenja svakako postoji. Egipat, sa svoje strane, nastoji se držati podalje od regionalnog avanturizma, a njegova vojska bi teško izvela direktan udar na branu.
NOVA ZBRKA ZA AFRIKU
Situaciju dodatno komplicira minimizirana velika igra koja se pojavila nakon ponovnog bliskoistočnog otkrivanja istočne Afrike u posljednjih deset godina i njene moguće posljedice na spor oko brane. Arapski fokus na Rog raste otkako su zemlje zaljeva počele ulagati u afričko obradivo zemljište nakon visokog rasta cijena hrane na globalnom nivou u 2007. godini. U velikoj mjeri ovisne o uvozu zbog sigurnosti hrane, zaljevske zemlje započele su potragu za alternativama globalnim tržištima uzimanjem plodnog zemljišta u subsaharskoj istočnoj Africi. Od tada, Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, pa čak i Turska povećavaju razne oblike ulaganja i angažiranja.
Kako se saveznici brzo mijenjaju sa prilivom resursa i novca, jedan visoki evropski zvaničnik opisao je proces kao “potpunu zbrku”. Vanjski igrači u regionu “znaju da s malo novca mogu dobaciti daleko. Ponudite 50 miliona dolara nekome ko vodi neku grupaciju i mijenjate igru u potpunosti.” Brza i neobična priroda ovog takmičenja – koje je stručnjakinja za istočnu Afriku Annette Webber okarakterizirala kao „eksperimentiranje“- znači da ova već krhka regija postaje sve podložnija eskalaciji.
Uključivanje Zaljeva eskaliralo je nakon saudijske intervencije u Jemenu 2015. i diplomatskog spora sa Katarom 2017. godine. Kao rezultat, Rog je postao još vojno opremljeniji i regionalni akteri sada dovode u opasnost izazivanje rivalstva na lokalnom nivou. Istovremeno, povećana arapska involviranost, naročito UAE-ovo obećanje pomoći Etiopiji u iznosu od 3 milijarde dolara, ukazuje na mogućnost prekida prošlih sukoba i bolji put naprijed.
Interes Zaljeva nije jedini razlog za priliv resursa u istočnu Afriku. Sjedinjene Države, Kina, Francuska i drugi su također tamo stacionirali trupe. Ali regija je zaigrala ogromnu ulogu u planiranju strategija i odbrane. U novembru 2017., saudijski zvaničnici najavili su otvaranje vojne baze u Džibutiju. U luci Assab u Eritreji je 2015. godine prvi put smještena strana vojna baza i to Ujedinjenih Arapskih Emirata, odakle projekat Emirates ulazi u Jemen.
U međuvremenu, Turska i Katar, strateški rivali Saudije i Emirata uz nešto ranijih ulaganja u Sudanu, potpisali su ugovore vrijedne skoro 5 milijardi dolara s Khartoumom tokom prošle godine. Ugovori uključuju i planove za iznajmljivanje i izgradnju luke na ostrvu Suakin na Crvenom moru, uz razgovore o stvaranju pristaništa za civilnu i vojnu upotrebu kao treću prekomorsku vojnu bazu Turske uz one u Kataru i Somaliji. Turska i Katar su također značajno uložili u centralnu vladu Somalije. Nedavni izveštaji navode da i Rusija razgovara sa Khartumom o pomorskom centru za snabdijevanje na Crvenom moru.
Ujedinjeni Arapski Emirati su najagresivniji u proširenju vojne suradnje u Afričkom rogu. Počevši od 2014. godine, Emirati su počeli pomagati somalijskoj vladi u obuci i razvoju njenih oružanih snaga. Ipak, odnosi su zahladnjeli posljednjih godina, pošto je UAE optužio vladu u Mogadishu da je suviše prijatna sa svojim rivalima Katarom i Turskom, dok se u Somaliji javila sumnja da UAE podržava suparničke lokalne snage. Suradnja je naglo stopirana sredinom aprila, nakon što su somalijske sigurnosne snage zaplijenile 10 miliona dolara emiratskog novca u emiratskom avionu.
Međutim, UAE je kao prioritet odredila sticanje novih regionalnih partnera za odbranu svog položaja u Somaliji. Nedavno je UAE obećao pomoć od tri milijarde dolara Etiopiji i pomogao ispregovarati njeno približavanje Eritreji, drugom primaocu izdašne emiratske pomoći. Neki su spekulirali da UAE može iskoristiti ovu novostečenu prednost nad Etiopijom kako bi osigurao da se GERD polahko puni, a viši emiratski zvaničnik potvrdio je ovu namjeru jednom od naših autora. Ovim bi se izbjegli kratkoročni nedostaci vode u Egiptu, štiteći daleko veću investiciju Emirata u domaću stabilnost Sisijeve vlade u Kairu. Na taj način, kako se bliskoistočna geopolitika probija u regiju, ona bi zapravo mogla pomoći da se spor oko Nila usmjeri ka diplomatskom rješenju.
Nedavno emiratsko mirovno posredovanje je obećavajući razvoj. Ako se održi, to bi značilo konstruktivniji put od onog kojeg su do danas tražili UAE i drugi regionalni igrači. Izbor Emirata da za prioritet postavi uvezivanje lokalnih aktera u svojim istočnoafričkim angažmanima nad izvozom bliskoistočne konkurencije mogao bi značajno poboljšati perspektive mira u regiji.
Takav ishod, međutim, daleko je od sigurnog. Odsustvo koordinacije ili garancija među vanjskim igračima, uz rizik od dilema oko sigurnosti, primorava druge aktere da se takmiče. Egipat, na primjer, ubrzao je svoje napore da modernizira mornaricu i proširio vojnu nabavku čak i dok vodi intenzivnu vojnu kampanju protiv pobunjenika na Sinaju i nameće mjere štednje za koje je odgovoran MMF. Nema sumnje da je ovo jačanje dijelom namijenjeno jačanju moći Egipta na Crvenom moru. Potrebno je nastaviti davati garancije i informacije da bi se osiguralo da etiopijski službenici sigurnosti ne protumače takve korake kao ostvarenje njihovih dugogodišnjih strahova od arapskog okruženja.
GDJE JE ZAPAD?
Pošto su bliskoistočne sile povećale svoje prisustvo širom regiona, zapadne sile i međunarodne organizacije do sada nisu uspjele ostaviti svoj trag na sporu oko brane. Zadnjih nekoliko godina, Sjedinjene Države nisu se željele baviti ovim problemom, već se njihova politika na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi umjesto toga fokusirala na revolucije, građanski rat i ISIS. Ovih dana, prostor za učešće SAD-a ograničen je i haotičnim procesom Trumpove administracije. Na tehničkom nivou, Evropska unija predlaže različita rješenja, a Svjetska banka ostaje otvorena za olakšavanje pregovora među stranama. Donedavno, ovi napori su naišli na zid nepovjerenja, nacionalizma, regionalnih rivaliteta i nedostatka pažnje SAD-a na visokom nivou. Dok se brana počinje puniti, apstraktna buduća prijetnja postaje svakodnevna realnost s kojom se treba nositi, a period diplomatskog pregovaranja stoji pred nama.
Za američke zvaničnike, držanje po strani i rad na tehnokratskom nivou mogu biti povoljni. Ali, to ih može i koštati zbog nedostatka visokih zvaničnika koji bi osmislili konstruktivna rješenja za strane lidere. Ukoliko bi se Sjedinjene Države ozbiljnije angažirale, mogle bi se okoristiti dugogodišnjim vezama sa Egiptom, povećavajući prednost nad Sudanom zahvaljujući nedavnim diplomatskim uspjesima i značajnoj američkoj pomoći oko sigurnosti u Etiopiji. Unutrašnji problemi Trumpove administracije kompliciraju stvar, ali Sjedinjene Države mogu i trebaju mirno i konstruktivno poticati na preventivnu diplomatiju među priobalnim državama.
Spor oko brane predstavlja jedinstven izazov američkim političarima. Pitanja koja dijele regionalnu ekspertizu i funkcionalan teren i stručnost mogu propasti kroz birokratske pukotine. Spor oko Nila veže bliskoistočne i afričke kancelarije u State Departmentu i Pentagonu, i također zahtijeva tehničku ekspertizu u prekograničnim sporovima. Neki zvaničnici State Departmenta čine zadivljujuće napore da premoste kritična pitanja i omoguće američkim diplomatama da predstave jedinstven front u Kairu, Khartumu i Addis Abebi. Takva nastojanja – kao i jasna, konzistentna podrška rukovodstva – od vitalnog su značaja kako bi se osiguralo da politički proces nije deformiran klijentelizmom ili prekomjernim naglašavanjem političko-vojnih pitanja na račun funkcionalne ekspertize.
Za uspješan angažman SAD-a također će biti potrebno uključivanje različitih međunarodnih zainteresiranih strana. Početak je zajednički rad sa Evropskom unijom – koja je mudro imenovala koordinatora za istočnu Afriku – kao i nordijske donatore i međunarodne finansijske institucije da ponude tehničke savjete i novac kao podsticaje za suradnju lokalnih stranaka. Zaljevske zemlje i Turska također moraju biti dio svakog regionalnog dijaloga: baš kao što njihovo nadmetanje može pogoršati lokalne sporove, njihovi diplomatski uredi, pomoć i investicije u područjima kao što su efikasnost vode i prekogranična energetska infrastruktura mogli bi pomoći miroljubivom uvezivanju regije. Kao što nas je jedan diplomata upozorio, „sebi ne možemo priuštiti politiku koja parča regiju u niz zemalja. U ovoj regiji sve se vraća.“
Izazovi koje sa sobom nosi spor oko brane sigurno će isplivati i u drugim kontekstima. Prvo, arapsko-afričke veze postaju sve važnije. Zaljevske zemlje, s njihovim ogromnim bogatstvom, ali manjim zalihama hrane, snose najveći dio odgovornosti. U međuvremenu, kretanje terorista i krijumčara preko pustinje Sahel koja povezuje arapski Magreb sa subsaharskom Afrikom pokazuje da će se sutrašnji problemi oko sigurnosti teško uklopiti u okvire postojeće američke birokratije. Pitanje nije da li će se te arapsko-afričke veze produbiti, već da li se mogu konstruktivno produbiti – i kako će se arapski angažman u sjeveroistočnoj Africi promijeniti jednom kada jemenski rat na drugoj strani Crvenog mora konačno završi.
Isto tako, ne morate prihvatiti tvrdnju da su klimatske promjene doprinijele potpirivanju arapskih nemira u 2011. godini da bude uočljivo da se vanjskopolitički izazovi sve više pojavljuju na raskrsnici prirode i nacionalne sigurnosti, gdje klimatske promjene i druge promjene u okolišu koje prouzrokuje čovjek pogoršavaju diplomatske sporove. Ovi hibridni izazovi pokrivaju ne samo obično odvojene sfere politika na Bliskom istoku i u Africi, već i tradicionalne političko-vojne interese regionalnih stručnjaka i funkcionalne ekspertize hidrologa i inženjera. Od krize s pitkom vodom u Gazi do prijetnje velikog cunamija u unutrašnjosti zbog brane Mosul koja se obrušava, politički lideri će sve više morati osmišljavati procese koristeći se talentima šireg dijapazona tehničkih stručnjaka. Kako se klimatske promjene ubrzavaju i izazivaju daljnje raseljavanje, imamo sve razloge vjerovati da će se ovaj trend samo intenzivirati.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)
