LONDON – Kada je svijet prvi put saznao za smrt Michaela Jacksona od predoziranja 2009, vijest je imala auru nemogućeg u sebi. Dijelom zbog toga jer je već dugo bilo teško sjetiti se da je on zapravo bio osoba.
Talentovano dijete koje je kao odrastao muškarac postao Petar Pan i odbijao da odraste, Jackson je uvijek više bio ideja nego čovjek. Gotovo deceniju kasnije, njegov nevjerovatni imidž opstaje kao da nikada nije otišao.
Sada je u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu otvorena nova izložba koja će trajati do 21. oktobra i koja želi da izmjeri uticaj i opseg Jacksona kao muze i kulturnog artefakta. Kustos izložve „Michael Jackson: On the Wall“ je Nicholas Cullinan, postavka je izložena u 14 prostorija i okuplja djela 48 umjetnika, od svilenih printova Andyja Warhola do ulja Kehinde Wiley.
Komad Hanka Willisa Thomasa „Time Can Be a Villlain or a Friend (1984/2009) je jedno od šokantnijih djela na izložbi. Na njemu je Jackson prikazan sa prirodnom bojom kože, tankim brčićima i gužvom kose. Tomas u katalogu objašnjava da je to samo prikaz umjetnika sa izranja Ebony-a iz 1984, uvidu u to kako je magazin zamislio da će Jackson izgledati 2000. To je daleko najkritičkije djelo izložbe: Slika koja je prvobitno bila toliko puna nade i ponosa sada je presuda i progoni izložbu poput loše kritike.
U ovoj post-post-post-rasnoj, post-Obama eri probuđenog populizma, zaista se čini da je važno da li ste crni ili bijeli. Zbog toga je fascinantna ponovna evaluacija Jacksonovog imidža kao fundamentalno „crnog“ ali istovremeno i rasno transcendentne figure ili užasne kreacije.
U katalogu, kritičar Margo Jefferson naziva Jacksona „postmodernističkim prevarantskim bogom“ i dodaje: „kakve je duboke emocije uzburkao (i nastavlja to da čini) u nama!“. Ona najavljuje tekst romanopisca i esejiste Zadie Smith na narednim stranicama. Smith piše o preokupaciji njene majke pjevačem. „Mislim da su Jacksonovi predstavljali mogućnost da crno može biti lijepo, da vam se mogu diviti u vašoj crnoći – čak i obožavati“. Ali, dodaje, „u trenutku kada sam ja postala svjesna Michaela – oko 1980 – moja majka je završila sa njim iz razloga koje nikada nije artikulisala ali koji su mi uskoro postali jasni. Za mene, on je brzo postao traumatična figura okružena sramotom“.
Takva kritika pravi grešku jer smanjuje Jacksona na ulogu plemenskog ambasadora u svijetu sagrađenom na pojednostavljenim idejama rasnog i polnog identiteta protiv kojih su se njegova umjetnost i samoočuvanje stalno borili. Čovjek koji je napisao „We Are the World“ imao je idealistički i sveobuhvatan pogled na čovječanstvo.
Jedan od najdirljivjih dijelova izložbe su četiri diptika Lorraine O'Grady „The First an Last of the Modernists (Charles andd Michael)“. Sastavljena od uvećanih fotografija 19-vjekovnog francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea i Jacksona u sličnim pozama i obojeni pastelnim bojama, ovi komadi se inventivno bave temom imitiranja.
„Kada je Michael umro, pokušala sam da shvatim zašto plačem kao da mi je umro član porodice“, rekla je O'Grady u intervjuu na otvaranju izložbe u junu. „Shvatila sam da je jedina osoba sa kojom mogu da ga uporedim Baudelaire“, rekla je i kao sličnosti navela njihovu neodređenu seksualnost i sklonost ka šminci.
„Ali, što je važnije, obojica su imala ovu uzvišenu ideju uloge umjetnika“, dodala je ona. „Ako je Baudelaire pokušavao da objasni novi svijet u kome je živio ljudima oko sebe Michael je imao još uzvišeniju viziju: Osjećao je da može da ujedini cijeli svijet kroz muziku“.
(TBT, NYT)