Kada su policajci na tajnom zadatku u Egiptu uhapsili rusku trbušnu plesačicu, fokus njihove istrage je bio njen kostim.
Da li je plesačica, poznata kao Johara, čiji je spot preko noći postao senzacija, nosila odgovarajući „šorts“, kako se zvanično naziva veš koji štiti čednost? Ili uopće nije imala šorts.
Johara, čije je pravo ime Ekaterina Adnreeva, 30, tvrdila je da je nevina ali ju je policija svejedno otjerala u zatvor. Poslije tri dana činilo se da će biti deportovana. Ali onda, u posljednjem trenutku, misteriozni vitez na bijelom konju je intervenirao i izvadio je iz zatvora.
Bila je to drama vrijedna trbušnog plesa, vjekovima stare umjetničke forme koja je toliko dugo opstala zahvaljujući intrigantnoj senzualnosti.
Posljednjih decenija, trbušni ples izaziva sukobljena osjećanja među Egipćanima, koji na njega gledaju kao na umjetnost, lascivnu zabavu ili izgovor za moralno paradiranje.
Slučaj Andreeve je ukazao i na još jedno problematično pitanje: Ako je Kairo svjetski centar trbušnog plesa, zašto onda njegove najveće zvijezde dolaze iz svih drugih zemalja osim Egipta?
Strankinje dominiraju egipatskom scenom posljednjih godina – Amerikanke, Britanke i Brazilke, ali naročito djevojke iz istočne Evrope.
„Dolazak u Egipat je bio moj san“, kaže Ala Kushnir, 33, koja je nastupila u televizijskom šou „Ukrajina ima talenat“ sa ekstravagantnim trbušnim plesom. Preselila se u Kairo, Broadwaj trbušnog plesa, i tamo postala prava zvijezda.
Strankinje donose sportsku, energičnu senzibilnost plesu koji sa njima više podsjeća na disko nego na 1001 noć. Njihovi pokreti razlikuju se od lijenog, suptilno sugestivnog stila klasičnih egipatskih zvijezda. Neke su čak otvoreno seksualne.
Puritanci ovu invaziju strankinja doživljavaju kao kulturni zločin. Optužuju strance da gaze po arapskom naslijeđu u porazi za profitom i skreću ovu plesnu formu na pogrešan put. Čak se i neki stranci slažu.
„U mnogim slučajevima nam nedostaju finese, suptilnost i elegancija Egipćanki“, kaže Dajana Esposito, Amerikanka koja je u Egipat stigla 2008. preko stipendije i ostala kako bi se bavila trbušnim plesom.
A egipatski ples i dalje ima jednu neprikosnovenu kraljicu. Dina Talat Sajed je plesala za prinčeve, predsjednike i diktatore u karijeri koja traje četiri decenije. Sajed također zna sve o suprotstavljenim stavovima Egipćana u vezi sa njenom profesijom.
„Ljubav i mržnja – uvijek je bilo tako“, rekla je ona. „Egipćani ne mogu da organiziraju vjenčanje bez trbušne plesačice. Ali ako se neka od njih uda za vašeg brata – o Bože! To je odmah problem!“
Stigma je dio jezivog puritanizma koji poslednjih decenija guši umjetnost u Egiptu. A za mnoge Egipćane, cijena karijere u trbušnom plesu je previsoka.
Randa Kael, koja vodi školu trbušnog plesa u Kairu u koju dolaze učenice iz cijelog svijeta, je kao tinejdžerku prebio otac koji nije odobravao njen izbor karijere. Čak i sada njen 17-godišnji sin krije čime se ona bavi dok odlazi u privatnu srednju školu. „Zato se ne pojavljujem na televiziji“, kaže. „Želim da moj sin ima dobar život. Postoji određena količina slave koja nije zdrava“.
Andreeva i dalje ne zna šta je podstaklo policijsku raciju u februaru ali od tada je njen kalendar prepun i traže je bogati i moćni ljudi. Priznaje da se na nekim nivoima ne može porediti sa egipatskim plesačicama.
Ali to nadoknađuje kanalisanjem lascivne energije egipatske publike. „Emocija je nevjerovatna. Osjećam se poput rock zvijezde“, rekla je ona.
(TBT, NYT)