Jedna je, prilično očajna majka, ovih dana zatražila pomoć školskih psihologa. Ona je moderna, samosvjesna, inteligentna i kozmopolitski usmjerena žena. U tom je duhu odgajala i svojeg 14-godišnjeg sina. Sin je, međutim, “okrenuo pilu naopako”.
“Jednoga dana došao je iz škole s tetovažom ‘Za dom spremni'”, prepričava nam psiholog priču jako uznemirene majke, pa nastavlja: “Ona se žalila da su sve njegove vrijednosti izgrađene na istoj osnovici. Jure i Boban, Thompson, Za dom spremni, Joe Šimunić… Njegovim vršnjacima – a on odrasta u jednom od periferijskih kvartova Zagreba – ta je vrijednosna matrica ultimativna”.
No to nije kraj horora. Nastavak zvuči jednako zastrašujuće.
“Iako nosi natpis ‘Za dom spremni’, on je u cijelosti okrenut turbofolku. Doslovce je zaražen tom muzikom. Užasnula sam se kad sam čula neke stihove: ‘Drugovi u plavom, imam lošu vest, bit ću pozitivna, na alkotest'”, kaže psiholog prepričavajući nam priču te majke.
Uz malo guglanja lahko se dođe do originala. Pjesmu tog sadržaja pjeva izvjesna Rada Manojlović i ide ovako: Zvanično sa dečkom doživela sam kolaps./ Popila ja nisam davno kao noćas./ Tešilo me društvo, vodilo u provod,/ ostala do jutra, imala sam povod./ Hej, momci u plavom, imam lošu vest,/ pozitivna biću ja na alkotest.
“Nije to sve”, nastavlja naš sugovornik. Majka je ubrzo ustanovila da je pogled njezina sina, a i mnoge djece koja se s njim druže, usmjeren prema – Dedinju. Jednoga dana sin joj je rekao: “Mama, naš je stan manji od kupaonice Seke Aleksić”. Stalno prate tu srpsku turbofolk scenu i prema njoj se orijentiraju. Sanjaju ići na koncert Cece Ražnjatović u Beograd, to im je opsesija. Hajde, da je Toma Zdravković, ali ovo… Obožavaju srpske didžeje, a ovdje im je vrhunac prestiža zakupiti separe u Samoboru, u turbofolk klubu, i uživati.
Na pitanje kako ta djeca u glavi spajaju ljuto hrvatstvo – ikonički predstavljeno slovom U, pozdravom ‘ZDS’ i sličnim stvarima – s najjezivijim formama srpskog turbofolka – psiholog kaže: “Oni u glavi imaju pire kruompir, to je čorba pojmova, ideja i stavova koja nema ni dubine ni koherencije. Velikim, ako ne i presudnim dijelom, to je njihov bunt protiv generacije roditelja. Drugo što objašnjava ovu priču jest činjenica da moderna hrvatska pop kultura, Thompson, Vuco i slični autori – izranja iz pastirskog rocka, kako je tu glazbenu formu okrstio pokojni Dražen Vrdoljak, kad je na jednoj od ploča Bijelog dugmeta čuo blejanje ovčica, frule, klepke i pastire.
U biti riječ je o tome da nešto što izvana posmatrano ima formu desnog radikalizma nema nikakav stvarni sadržaj”. Ovih smo dana na Svjetskom nogometnom prvenstvu vidjeli i famoznu snimku Domagoja Vide koji – kako se čini – prilično pripit, s bocom piva u ruci, nakon pozdrava “Slava Ukrajini” – koji su Rusi doživjeli kao tešku desničarsku provokaciju – pjeva: “Kafana je moja sudbina”, da bi potom pozdravio “kafanu Beograd” u Ukrajini “koja gori” uz pozdrav: “Jovane, brate, ljubi sve, ćao, pusa, bog!”.
Šta je sad to?
Čini se da bi Vida za momke u plavom, da ih je bilo u blizini, imao “lošu vest” – bio bi “pozitivan na alkotest”, ali od toga na njegovu sreću nije bilo ništa. Hrvatski nacionalni put – onako kako je zamišljan krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i početkom devedesetih – sigurno nije izgledao ovako.
Franjo Tuđman se volio okružiti opernim pjevačicama, Ruža Pospiš Baldani bila je često puta uz njega, glazbena kritičarka Jagoda Martinčević također, mnogo glumaca, režisera, opernih pjevača – a niko među njima nije ni sanjao da će se mase hrvatske mladeži, već debelo u 21. stoljeću, napajati Darom Bubamarom, Sandrom Afrikom, Cecom, Milom Kitićem i sličnim pjevačima koji su u doba nenarodnog i protuhrvatskog režima žilet-žicom bili odvojeni od hrvatskih škola, a socijalistički je režim imao šund komisije koje su na takvu muziku udarale drakonske poreze.
U Zagrebu je narodna muzika – tad još nije bilo turbofolka – bila rezervirana za periferiju grada i društva. Tu su muziku slušali uglavnom radnici, često puta iz BiH i Srbije ili “pasivnih krajeva SRH”, a danas je sluša zlatna mladež. “Mali je majci rekao da su ti stihovi jednostavni, a da muzika dolazi iz duše”, kaže naš sugovornik psiholog.
“Dodajte tome da je, u historijskoj perspektivi, socijalizam poražen, Jugoslavija je nestala, ti su sadržaji otpisani, Crkva je u uzletu, Thompson je zvijezda, a iz politike dolazi suviše signala kako manifestiranje ovoga seta vrijednosti ne samo da nije zabranjeno, nego je i kažnjivo”, kaže psiholog, pa se retorički pita: “I što onda djeci preostaje?”. Djeca se teško mogu snaći u tom sumraku svih vrijednosti, ali jednaku zagonetku predstavljaju i odrasli.
Jugoslavija je, doista, na vijeke vjekova, pokopana, a i komunizam je podjednako mrtav. Hrvatska je danas država u kojoj živi više od 93 posto Hrvata i više od 95 posto katolika – ali političke diskusije oko nas nalikuju na situaciju iz razdoblja 1941. – 1945., otprilike kao da su na granicama Rusi, Talijani i Nijemci, populacija u usponu, svaka porodica ima po sedam, osam djece…
Protiv koga bi se borili moderni “ustaše”? Pa ovdje više nema ni socijaldemokrata, a kamoli komunista. S Moskvom šuruje HDZ, kao i s Berlinom. Čak 250.000 Hrvata je pobjeglo na zapad, i još će. Srbi bježe iz Srbije, svi bježe iz Bosne. Ko bi se borio za puste zemlje? Protiv koga? U Hrvatskoj, zapravo, danas nema ustaša – ljudi koji bi bili replika povijesnih crnokošuljaša ili smeđokošuljaša, izuzemo li šačicu ekshibicionista (koji, doduše, mogu napraviti silno zlo).
Moderna verzija najdesnije hrvatske ideologije danas se, još očitije nego nekoć, okrenula protiv same Hrvatske i hrvatskog naroda. Boris Buden je, u prilično zaoštrenoj formulaciji, ovako rastumačio taj paradoks:
“Zahvaljujući Tomislavu Karamarku i nesposobnoj vladi, vidjelo se da država može živjeti na autopilotu i da je gotovo svejedno ko je u kokpitu, što znači da su mehanizmi vođenja i navođenja negdje drugdje. A što se tiče nacionalne samodestrukcije, to je ono što ja zovem ustaštvom. Ustaštvo se danas ne iscrpljuje u nostalgiji za danima najveće hrvatske sramote ni u historijskom revizionizmu, dakle u želji da se rat koji je 1945. izgubljen danas napokon dobije. Ustaštvo nije samo odnos prema ustaškoj prošlosti, odnosno prema tzv. historijskom ustaštvu. Naprotiv, ustaštvo je izraz nemogućnosti hrvatskog nacionalizma, njegove historijske nesposobnosti da tom hrvatskom narodu koji tako beskrajno ljubi osigura nekakav konkretni socijalni, politički, ekonomski probitak. Ustaštvo je naprosto onaj moment u kojemu klasični hrvatski građanski, odnosno malograđanski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije, u kojemu dakle to tzv. domoljublje uništava realni objekt svoje ljubavi. U tom smislu se može reći da su se ustaše, poraženi 1945., vratili 1991. da dovrše svoj posao, u čemu su napokon uspjeli. Kao što je NDH bila goli resurs njemačkog kapitala koji je u ratnom ekspanzionizmu vidio jedinu šansu svojega preživljavanja, tako je današnja hrvatska država sa svojim narodom, odnosno svim svojim prirodnim, materijalnim i ljudskim potencijalima, resurs globalnog kapitalizma, a uloga nacionalne elite je da omogući nesmetanu ekstrakciju tog resursa. To baca sasvim drugo svjetlo na razdoblje tzv. komunizma od 1945. do 1990. Riječ je o jednoj relativno kratkoj epizodi u nekih 150 godina postojanja hrvatske nacije u kojoj su komunisti, koji nisu bili nikakav anacionalni element, pokušali dati toj naciji nekakav sadržaj, socijalni, ekonomski, odnosno nekakav politički smisao, osigurati joj suverenost u realnim okvirima. Historijski komunizam kod nas nije bio nikakav utopizam. Naprotiv, komunisti su bili autentični politički realisti, imali su savršen osjećaj za realno, odnosno historijski moguće. Bili su historijski realisti, autentični historijski materijalisti. I u tom su smislu njihova postignuća, kad je riječ o politici nacionalne suverenosti, nenadmašna. Neka Andrej Plenković ode danas u Brisel sa zahtjevom ‘jedna nacija, jedan glas’ pa ćemo vidjeti kako će se provesti”.
Dok mi živimo u prošlosti, njemački, austrijski, mađarski, ruski i francuski kapital osvaja sve što u ovoj regiji još vrijedi, a uz djecu koja se opijaju vrelima mudrosti iz radionica Cece i Sandre Afrike ovdje će još desetljećima imati kolonijalnu situaciju – uz ovakvu kulturnu razinu nema govora ni o kakvoj modernoj nacionalnoj samosvijesti koja bi došla u poziciju da ponovno zagospodari vlastitim resursima pa ih onda upotrebi u korist domaćeg stanovništva.
Mladi hrvatski desničari očito se dobro slažu sa srpskim turbofolkerima, to je, kako bi rekla Dubravka Ugrešić, “bratstvo jakih ritmova”. Komunisti su stvarali novu zajednicu na bazi bratstva i jedinstva, prisile, modernizacije i visoke kulture. Novu zajednicu na ovom prostoru, na posve suprotnim pretpostavkama, danas oblikuju praunuci komunizma, a ta bi zajednica – na opći užas – mogla potrajati znatno dulje od prethodnice.
Prvu su Jugoslaviju sanjali i gradili najbolji ljudi s ovih prostora – od Tina do Andrića – a ovu zadnju zajednicu grade ponavljači pa nije teško zamisliti kamo to sve vodi.
(TBT, Express.hr)