ESEJ
Civilizacija
islama nikada nije imala ništa sa onim konceptima koji su počivali na rasnim
ili nacionalnim osnovama, tako da je njoj uvijek nedostajao onaj vezivni
element rasne ili nacionalne homogenizacije, koji igra presudnu ulogu u svim
ostalim civilizacijama.
Piše
Muhammed Asad, thebosniatimes.ba
ODMAH na svome početku, muslimanska
civilizacija je nastala na isključivo ideološkim osnovama; ta
civilizacija nikada nije imala ništa sa onim konceptima koji su počivali na
rasnim ili nacionalnim osnovama, tako da je njoj uvijek nedostajao onaj vezivni
element rasne ili nacionalne homogenizacije, koji igra presudnu ulogu u svim
ostalim civilizacijama. Naša civilizacija je uvijek bila ideološka civilizacija
– sa kur'anskim zakonodavstvom (šeri'atom) kao svojim izvorom i, više od
toga, kao svojim jedinim povijesnim razlogom nastajanja i postojanja. Govoriti
o muslimanskoj zajednici, Ummetu, kao o nečemu što ima političko opravdanje i
kulturnu vrijednost (što bi, dakle, trebalo njegovati i braniti) i, u isto
vrijeme, dovoditi u pitanje važnost islamskog zakonodavstva kao formativnog
elementa u našem životu -licemjerno je ili, ako hoćete, posljedica neznanja.
Šta će ostati od našeg hvalisanja Ummetom ukoliko se udaljimo od
šeri'atskog bekgraunda? Sigurno ništa drugo do jedna društvena filozofija
vrijedna tek toliko da se zabilježi – jer i ta se filozofija temelji na
konceptu koji je izveden iz šeri'ata a koji podrazumijeva ljudske odnose
uređene prema Božijoj volji; i sigurno ništa drugo do ummetska etika – zato što
je Muslimanova predodžba dobra i zla u potpunosti izvedena iz Kur'ana i učenja
poslanika Muhammeda, s.a.w.s.; i sigurno ništa drugo do jedan politički ideal –
zato što je to ideal koji Muslimane čini posebnim pred ostatkom čovječanstva
budući da je on proistekao iz revolucionarnoga koncepta bratstva ljudi koji se
ujedinjuju ne na krvnoj ili rasnoj vezi, nego na njihovom svjesnom zajedničkom
pogledu na život i na zajedničkim aspiracijama; to je koncept koji je ostvaren
prije više od četrnaest stoljeća i etabliran u islamskom Ummetu – zajednici otvorenoj za sve muškarce i žene,
svejedno kojoj rasi pripadali ili koje su boje kože, za sve koji prihvataju
ovaj zajednički ideal i koji su zatvoreni za svakoga, čak i za svoga rođaka,
koji odbacuje ovaj koncept, tj., ukratko, ovaj “društveni ugovor.”
Ukoliko uklonimo šeri'at iz našeg
života…
Prema tome, ukoliko mi šeri'at uklonimo iz našeg svakodnevnog života i
okruženja; ukoliko mi počnemo, poput zapadnjačkih naroda, da postavljamo
rigoroznu granicu između praktičnog života i naše vjere, naša civilizacija, ili
ono što je ostalo od nje, doći će u situaciju da izgubi ne samo svoj identitet,
nego i svoj povijesni razlog postojanja – zato što je sve čemu se ima zahvaliti
za rast i uspon ove civilizacije tokom stoljeća na ovaj ili onaj način povezano
sa kreativnom snagom naše vjere.
I kao što sam više puta naglasio, nijedna
druga civilizacija nije na ovako jednostavan i jasan način bila pokrenuta. U
većini tih civilizacija religija nije bila tako prisutna pojava, nije bila
ravna nekim drugim, presudnim kulturnim poticajima. Uzmimo kao primjer evropsku
civilizaciju, u kojoj je kršćanstvo uvijek bilo samo jedan među ostalim
faktorima razvoja. To je tako očito da se može dobrahno zamisliti da će, jednog
dana, Zapad moći dići ruke od kršćanstva (ili, praktički, od svake druge vrste
institucionalne religije), a ipak sačuvati živim identitet i kontinuitet svoje
kulture. Najbolji primjer za ovu tezu je slučaj Sovjetske Rusije, u kojoj je
kršćanstvo / hrišćanstvo bilo definitivno odbačeno kao izvor društvene etike,
ali, uprkos odbacivanju kršćanstva, za komunistički eksperiment u Rusiji se ne
može reći da je (bio) išta manje zapadnjački
od, recimo, konzervativizma Amerike, u kojoj institucionalno kršćanstvo
još čuva svoju počasnu – premda samo teoretsku – poziciju.
Ali bez obzira što je u drugim
civilizacijama, od kojih je savremeni Zapad samo jedan egzemplar, teoretski
moguće (iako ja u to sumnjam) ili da zadrže institucionalnu religiju ili da u
potpunosti dignu ruke od nje a da pritom ne unište vlastitu civilizacijsku moć
i kontinuitet, mi Muslimani nemamo takve alternative. Za nas, islam nikada nije
bio samo jedan od sudjelujućih faktora kulturnog razvoja, nego je on uvijek bio
korijen i izvor toga razvoja. Što se nas tiče, eliminacija vjerskog mišljenja
i, posebno, islamskog zakonodavstva (šeri'ata) iz područja ekonomije,
politike i društvenog života podrazumijevala bi nešto mnogo više nego što je to
sama promjena kulturnog usmjerenja; to bi značilo gubitak ukupnoga
kulturnog usmjerenja. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj šeri'at prestaje
da bude praktična propozicija u našem svakidašnjem životu, u toj mjeri islamska
civilizacija nužno proturječi samoj sebi, a muslimansko društvo postaje društvo
kulturne mješavine i duhovnih polukasta.
Instinktivna ljubav muslimanskih naroda
prema islamu
Što to prije shvatimo, mi ćemo prije početi
razumijevati zbog čega je u naše vrijeme došlo do jednog procesa u kome se
Muslimani gotovo utrkuju da ne slijede islam ne samo u njegovom duhu nego, čak,
ni u njegovoj formi, a slijede neke običaje koji se teško ili nikako ne mogu
dovesti u vezu sa našom vjerom. Za mnoge naše savremenike, vjera živi samo na
jeziku, ili je to samo prazna priča u kojoj nema one iskre entuzijazma koji je,
u ranoj fazi naše povijesti, Muslimane inspirisao na neprolazna, veličanstvena
djela u kulturnim i društvenim pregnućima. Nema sumnje, islam i danas živi kao emocija. Islam je živ u instinktivnoj ljubavi nebrojenih Muslimana koji nejasno
osjećaju da su njegovi principi ispravni, ali samo manji broj njih duboko
intelektualno shvata te principe i spremni su da ih iskreno i bez oklijevanja
primjenjuju u svakodnevnom životu. Zbog toga se mi ne smijemo čuditi što je
muslimanska civilizacija dospjela u ćorsokak i što danas preživljava samo
zahvaljujući svojoj nečujnoj, nesvjesnoj vitalnosti. U ovakvom stanju, ona više
neće moći da nastavi svoj život. U samoj svojoj prirodi, muslimansko društvo je
zamišljeno samo u svome ideološkom obliku, što će reći: ne samo kao emocija već
i kao svjesna odanost velikog broja sljedbenika islama privrženih ideji prema
kojoj je šeri'at temelj toga
društva. Ukoliko mi dopustimo da ovaj temelj (p)ostane beživotan, islam će biti
osuđen da postepeno iščezava i nestane iz stvarnog života i da, prije ili kasnije, postane samo puka
historijska uspomena ili, u najboljem slučaju, jedna neodređena duhovna opomena
koja je životna – ili beživotna – koliko i savremeno kršćanstvo.
Zašto je islam danas beživotan
Ali, zašto je islam postao tako beživotan? Zašto je islam danas – za razliku
od tako dugo vremena u prošlosti – izvan svoje funkcije? Da li je, nakon svega,
moguće da su ideje i ideali islama u nekim svojim aspektima defektni i da nisu
atraktivni u svim vremenima? Da li je islam ispunio svoje pozvanje, ili je
“istrošio snagu”? Ima li islam uistinu nešto jedinstveno da ponudi –
nešto što, možda, ne postoji u drugim ideologijama – ili je on samo iluzija
koju proizvodi naša ljubav prema tradicionalnim formama? Ukratko, da li je
islam neki reakcionarni sentiment? Da li je originalna poruka Kur'ana i danas
dovoljno životna, ili dovoljno relevantna da zadovolji naše duhovne težnje i da
oblikuje naš vanjski život – ili je islam samo jedna tugaljiva melodija koja je
u zavadi sa našom naukom i iskustvom? Da li islam nudi rješenja za sve naše
goruće društvene i ekonomske probleme , ili je
njegov program ograničen, tj. primjenljiv samo na društvene i ekonomske
okolnosti u vrijeme njegove pojave, odn. nije istinski relevantan za potrebe i
probleme našeg današnjeg života? Grubo rečeno: da li islam uistinu može biti
praktična propozicija za naš svakidašnji život, ili je on balast tradicije?
Sva ova pitanja imaju svoju duboku
opravdanost. Ona se kotrljaju poput groma na površini savremenog muslimanskog
života i uzbuđuju umove mnogih ljudi koji su dostojni da o tome raspravljaju.
Ta pitanja vrlo često postavljaju nemuslimanski kritičari islama, ali – ono što
je interesantnije sa naše tačke gledišta – to ne čini onaj veliki broj Muslimana
koji su razočarani pred spektakularnim kulturnim i društvenim propadanjem koje
je tako evidentno u savremenome muslimanskom svijetu; kod njih ne postoji
kreativna snaga; njih je zahvatio konfuzni haos rasprava o tome šta jeste a šta
nije islamsko; odsustvo svakog autentičnog – tj. praktično pokazanog –
dostojanstva u vlastitoj kulturi; vještačko, uglavnom nesvjesno imitiranje
zapadnjačkih društvenih ciljeva i formi; sterilna konverzacija naših ‘alima koji
najčešće nude samo jedne te iste formulacije i pobožne opomene. Kad se to sve
sagleda, čovjeku ne ostane ništa drugo do da se dobro ne zapita:”Na osnovu
čega se, onda, može tvrditi da islam može biti ‘praktična propozicija”?
Neko bi mogao zaključiti da propast naše civilizacije – koja je, kao što je
općepoznato, utemeljena na islamu – pokazuje da njezine osnove, ustvari, nisu
bile dovoljno praktične da bi mogle osigurati naš društveni pozitivni i
kontinuirani napredak i hod u budućnost…
Ne možemo reći da naši kritičari svoje teze
nisu postavili na čvrstim temeljima. Oni nama ljubazno poručuju da su principi
islama mogli biti ispravni i primjenljivi prije hiljadu i četiri stotine
godina, kada ljudsko društvo nije bilo toliko komplicirano i kada su ljudske
potrebe bile malobrojne i jednostavne, ali “naše vrijeme traži mnogo
savremeniju ideologiju.” Ma šta da je – kažu oni – potaklo učenja arapskoga Poslanika da, u
prošlim stoljećima, donese kulturne plodove, danas su se ta učenja pretvorila u
zastarjele formule; i to se nije dogodilo slučajno, već zbog toga što je islam
– prema mišljenju ovih kritičara – jedna ljudska tvorevina za određeno vrijeme
i za određenu sredinu. U međuvremenu – nastavljaju ti kritičari – ljudski rod
je prošao kroz nova iskustva i pred njim su iskrsle nove potrebe, pa pošto su drevna učenja bila relevantna
samo za tadašnje društvene i intelektualne uvjete, ona su se (do) danas
istrošila, i onda je sasvim prirodno što su moderni Muslimani postepeno
odustajali od tih učenja i počeli se okretati kulturnim inspiracijama koje u
sebi imaju više vitalnosti i koje idu ukorak sa savremenim Zapadom. Drugim
riječima, naši kritičari hoće da kažu da je muslimanska civilizacija propala
zato što se sam islam pokazao neadekvtanim za zahtjeve savremenog doba.
Islam – to nije samo puka faza u
povijesti
Pa ipak, unatoč tome što muslimanska
civilizacija zaista jeste u fazi propadanja, što muslimansko društvo
zaista gubi svoje znakove koje mu
je, nekad davno, dao islam, gornja argumentacija sadrži najozbiljnniji izazov
za svakoga ko vjeruje da je islam,
uprkos savremene muslimanske degeneracije, nešto mnogo više od puke faze u historiji
ljudskog roda. Neće biti dobro po nas da ovaj izazov izbjegavamo samo time što
ćemo reći:”Da, muslimansko društvo je propalo zato što su Muslimani
prestali da žive u skladu sa duhom islama.” Ma koliko bila tačna, ova
rečenica ne objašnjava u potpunosti naš problem; ona se, čak, ne dotiče njegove
suštine. Jer, ako su učenja islama ono što mi za njih kažemo da jesu, onda mora
postojati neki validni razlog zašto su Muslimani prestali da žive u
skladu sa duhom islama. “Da, ali koji je to razlog?” upitat će
neki nedobronamjerni kritičar. I dok ovdje naš obični Musliman, pošto ne umije
da ponudi uvjerljiv odgovor na to pitanje, “ostaje bez teksta”,
njegov oponent zadovoljno sliježe ramenima i kaže:”Očigledno zato što je
duh islama neadekvatan za progresivne zahtjeve…”
Ali, šta ćete vi na to reći? Hoćemo li mi, vi i ja, slijediti
primjer ovog našeg šutljivog brata i ostati bez riječi sučeljeni sa nečim što
je, zapravo, potpuna osuda islama i što, indirektno, daje za pravo kritičarima
koji podržavaju stajalište prema kojem islam nije ništa drugo do produkt
određenog vremena i sredine pa je, prema tome, zastario i danas nema šta reći
čovječanstvu.
Mi
to ne možemo i ne smijemo činiti. Mi vjerujemo – i mi znamo – da je poruka islama – Božija Poruka ljudskom
rodu, i da je ona validna ne samo za određeno vrijeme, nego za sva vremena –
inače ja ne bih ispisivao ove stranice i vi ne biste imali nikakvog razloga da
ih čitate. Pošto je to tako, ni vi ni ja nijednog momenta nećemo sebi dopustiti
da kažemo da je duh islama ikada mogao biti neadekvatan za realne potrebe ovog ili
onog doba. Upravo obrnuto, mi smo uvjereni da su islamska učenja nudila i nude
sve što je čovjeku potrebno u duhovnom i društvenom smislu, svejedno koliki bio
stepen njegovoga razvoja. Ali, sa druge
strane, mi smo suočeni sa neprikosnovenom činjenicom da duh islama nije – i
nije bio u nekoliko prošlih stoljeća – pretvoren u praksu miliona ljudi koji
javno tvrde da pripadaju ovoj vjeri. Zaista je neshvatljivo kako toliki milioni
ljudi mogu, vlastitom voljom i tako nemarno, da se odriču svekolikih
raznovrsnih blagodati i prednosti koje, kako mi tvrdimo, islam stavlja pred
ljudski rod! Kako su, onda, oni mogli da se odreknu tih blagodati i prednosti?
Ukoliko želimo da još jedanput vidimo islam
na djelu, mi moramo potražiti neke druge odgovore da bismo odgonetnuli ovo
teško pitanje, odgovore koji bi bili realni i zadovoljavajući.
(The Bosnia Times, Prevodi Džemaludin Latić)
