Brkovi su se vratili. Jani, grčko-američka ikona velike, simfonijske muzike, kaže da kada je riječ o karakterističnom detalju njegovog lica, ide naprijed-nazad. Prije nekoliko godina ih je obrijao; bili su upadljivo odsutni sa omota njegovog albuma iz 2016. godine “Senuous Chill”.
Ali sada su se vratili na svoje mjesto, uokvireni poznatim, mehkim kaskadama kose.
I kosa i brci su iste tamnobraon boje kao i prije 25 godina; 25. septembra 1993. kada je Jani, koji sada ima 63, uložio svoju ušteđevinu kako bi organizirao koncert na Akropolju u Atini uz podršku kompletnog orkestra i, što je od suštinskog značaja, taj nastup je bio sniman.
Godinama nakon koncerta film je bio promoviran na javnoj televiziji i učinio je Janija veoma poznatim: album je prodan u sedam miliona primjeraka i otvorio je vrata drugim sličnim, raskošnim instrumentalnim zvucima Riverdancea, Enje i Lindzi Sterling.
“Mislim da su malo pretjerali sa emitiranjem”, rekao je Jani u backstageu Man centra za izvođačke umjetnosti gdje nastupa u okviru tromjesečne turneje organizirane povodom godišnjice koncerta na Akropolju.
Ali očigledno voli da se prisjeća tog showa. “Nema šanse da se Akropolj ponovi”, kaže.
Zainteresiran kako i zašto se horde ljudi povezuju sa muzikom koju doživljavaju kao klasičnu, pristupio sam koncertu kao nekadašnji obožavalac.
Nisam pratio Janijevu karijeru od Atine. Ali je on od tada nastupio u Tadž Mahalu 1997. ušavši sa svojom muzikom na živo tržište Indije. Postao je još slušljiviji a da nije izgubio od drame sa Akropolja (If I Could Tell You), ubacio je flaute (Ethnicity) i sarađivao je sa operskim zvijezdama koje vole mijenjati žanrove – Plasidom Domingom i Rene Fleming (Inspirato).
Vjerni obožavaoci izdržali su pauzu od nekoliko godina početkom stoljeća zbog iscrpljenosti i depresije, ali je indikativno što na ovoj turneji nastupa samo jedan dan u Radio City Music Hallu u New Yorku umjesto 10 rasprodatih nastupa koliko je imao 1998.
U Philadelphiji je izveo pjesme sa albuma “Live at the Acropolis” i drugih ploča. Ovoga puta nije bilo orkestra ali je prateći bend sa živim, virtuoznim solo pasažima – frenetičnim bubnjevima i režućim violinama – nadoknadio nedostatak orkestra poput onog u Atini.
Pričao je, kao i prije 25 godina, o astronautu koji je pogledao našu planetu i nije vidio nijednu od granica na kojima insistiramo. Ali je najvećim dijelom bio apolitičan. “Politika me sada ne interesira, iako je veoma relevantna”, rekao mi je.
Nekoliko članova publike je poslije koncerta došlo u backstage da se upoznaju. Odrasle žene su plakale u Janijevom prisustvu. Druga je rekla da će ako treba sutra da umre, umrijeti sretna.
“Kada me vole”, rekao je Jani prije koncerta, “onda me zaista vole.”
(TBT, The New York Times)
