Piše: Afua Hirsch, thebosniatimes.ba
Oko mene bijesni kulturni rat. Na jednoj strani je sveprisutna amnezija pod pokroviteljstvom države. Primjer toga je film koji je osvojio Oscara, u kome se Winston Churchill u najmračnijem trenutku sam suprotstavlja nacistima i fašizmu, pri čemu je Britanija mala zemlja u sjevernom Atlantiku, usamljena i slaba. Nasuprot tome stoji činjenica da je Ujedinjeno Kraljevstvo u tom trenutku imperijalna sila, čija ogromna moć počiva na indijskoj, afričkoj, kanadskoj i australijskoj radnoj snazi, resursima i bogatstvu.
Primjer državne amnezije je i kada se u Poljskoj usvoji zakon po kome oni koji iznose neugodne činjenice o poljskom saučesništvu u Holokaustu – tvrdoglavi istoričari, preživeli logoraši i vodiči u Aušvicu – mogu dobiti do tri godine zatvora. Primer amnezije je i kada američka država Tennessy donese zakon protiv uklanjanja konfederalističkih spomenika iako oni, kako kaže bivši gradonačelnik New Orleansa Mitch Lendru, „svesno uzdižu izmišljenu, prečišćenu verziju istorije Konfederacije i ignorišu ropstvo i užase koje ona predstavlja“.
Na drugoj strani su oni koji razumiju kako neki historijski narativi i spomenici, često smišljeni i sprovedeni dugo nakon događaja o kojima svjedoče – zloupotrebljavaju historiju protiv određenih društvenih grupa. Zbog toga se građani Južnoafričke Republike protive spomenicima koji glorifikuju aparthejd; zbog toga američki starosjedioci protestuju protiv Dana zahvalnosti; zbog toga australijski Aboridžini traže da se poništi apsurdni narativ o tome da je James Cook „otkrio“ njihov kontinent i da bi i oni trebalo da slave neustrašive istraživače koji su im masakrirali pretke.
Na toj strani su i oni Njujorčani koji su uklonili statuu Jamesa Mariona Simsa, ginekologa koji je bez upotrebe anestezije vršio eksperimente nad crnim robinjama; tu su i oni stanovnici Gane koji su sklonili Gandijevu statuu; kao i stanovnici Bristola koji traže da se sa poznate koncertne sale u svom gradu izbriše ime surovog trgovca robljem Edwarda Colstona (to će biti učinjeno 2020). Na toj strani su i ljudi sa Kariba koji žele znati zašto su njihove crkve posvećene robovlasnicima koji su mučili njihove pretke; ili, u slučaju Barbadosa, zašto statua Horacija Nelsona – koji je bio prijatelj robovlasnika i podržavao interese plantažera – stoji usred njihovog glavnog grada.
U ovu ratnu zonu ušla sam slučajno. Prošle godine sam predložila preispitivanje Nelsonovog naslijeđa. Nisam predlagala juriš buldožerima na njegov spomenik na Trafalgar skveru, kao što su neki pomislili. Prosto sam pozvala na preispitivanje dosad nerazjašnjenih činjenica o tom čovjeku.
Glasni i utjecajni dijelovi britanskog društva smatraju da te činjenice nisu bitne i da je samo njihovo spominjanje herez. Instinkt im nalaže da „ubiju glasnika“. Naši bijeli muški medijski velikani – ta grupa je nevjerovatno demografski konzistentna – na prosto nizanje istorijskih činjenica odgovaraju histeričnim ličnim napadima i lupanjem šakom o sto. Ovakva agresivna reakcija je tipična za ovisnika koga pokušavate da odviknete od ovisnosti. U ovom slučaju to je Britaniju zavisna od svoje nacionalne slave.
To je razumljivo ponašanje: osjećaj nacionalne slave mora da je opojan. Ali, kao i sve zavisnosti, i ova u nama budi ono najgore. Dok sam na tu temu snimala dokumentarni TV film, rečeno mi je da Britanci treba da budu ponosni na svoju imperiju zato što je kolonijama upravljala bolje nego Belgijanci ili nacisti. Reper i aktivista Akala je to prokomentarisao u svojoj novoj knjizi Domoroci / Natives: „To je tačno, ali je bijedno time se hvaliti.“
Kada zalihe nacionalne slave presuše, sve je dozvoljeno. Postaje prihvatljivo rasno omalovažavanje drugih. Počinju prijetnje. Jednom uvaženom profesoru je rečeno da se može oprostiti od svoje akademske karijere ako se posveti proučavanju Churchillove odgovornosti za ogroman broj umrlih od gladi u Bengalu. Dotle smo stigli sa cenzurom u ovoj zemlji.
Britanski identitet – tačnije, njegova patriotska, odbrambena, slavom opijena verzija – danas je veoma slab i ne može izdržati problematiziranje i kritiku. Mnoge od mojih sagovornika posebno vrijeđa kada neko kome je „dozvoljen“ pristup u britanski obrazovni i profesionalni sistem osjeća išta drugo osim zahvalnosti. Ne shvataju kako crna osoba koja je na taj način privilegirana ima drskosti da svoj intelekt i obrazovanje upotrijebi za suprotstavljanje narativu koji su izgradile britanske elite prije nje.
Jedini način da se britanski identitet učini manje toksičnim i jačim je kritika. Treba ispitati istinsko naslijeđe imperije i utjecaje koje je njen gubitak proizveo. Treba demaskirati predstavu o slavnoj Britaniji koja je porazila Napoleona i Hitlera da bismo sagledali nepravde u današnjem društvu.
Te nepravde su još uvijek prisutne zato što ljudi na drugoj strani imperijalnog iskustva – oni koji vode porijeklo od robova, od žrtava kolonijalnih ratova ili od opljačkanih i eksploatisanih naroda imperije, i kojih danas ima više stotina hiljada među Britancima – ne prihvataju ideju da su životi njihovih predaka manje vrijedni od života slavnih britanskih zločinaca koje veličamo.
Ja sam jedna od njih. Kada me optužuju kao nekog ko je „došao ovdje“ i sad „napada našu kulturu“, očigledno je da još uvijek ne mogu svariti činjenicu da je neko poput mene britanski državljanin i da je Britanija, između ostalog, zemlja izgrađena na radu, bogatstvu i kulturi mojih predaka.
Zato moja intervencija nema veze sa spomenicima ili historijom, već sa kulturom i njenim narativima, kao i sa pitanjem ko ima pravo da bude opijen nacionalnom slavom. Ljudi kojima je luksuz tog osjećanja oduzet prije nekoliko vjekova znaju da stvari nisu tako jednostavne. Ali u Britaniji mnogi i danas traže svoj sljedeći fiks.
(TBT, The Guardian)
