U zapadnom dijelu pakistanske pokrajine Sind, na desnoj obali Inda nalazi se Sehvan Šarif, hodočasnički grad koji svakodnevno pohode hiljade vjernika. Mauzolej-turbe Lala Šahbaza Kalandara, čija je zlatna kupola vidljiva kilometrima unaokolo, ima centralno mjesto u životu ovog svetog mjesta u kojem se svakog četvrtka po zalasku sunca održava damal – ceremonija svojstvena kalanderijskoj tradiciji sufizma.
Saed Usman Marvandi, poznatiji kao Lal Šahbaz Kalandar, mistik, učenjak i pjesnik iz 13. stoljeća, jedan je od najvažnijih sufijskih svetitelja u Pakistanu. Njegov kult rasprostire se širom Indijskog potkontinenta. Ovaj znameniti asketa, porijeklom iz Marvanda u Persiji, kao mlad čovjek priključio se kalanderijama, redu lutajućih derviša, a poslije niza godina provedenih u raznim krajevima islamskog svijeta dolazi u Sehvan i tu ostaje do kraja života da širi svoje učenje. Saed Usman Marvandi ostao je upamćen po nadimku „Lal“, što na persijskom znači crveni. Nadimak je dobio zbog crvene odjeće koju je nosio a koja je danas obilježje njegovih sljedbenika. Šahbaz, pak, u prijevodu je kraljevski soko, i odnosi se na njegov slodobni duh i plemenitu prirodu. Upućuje takođe i na sposobnost levitacije koja mu je pripisivana. Naposljetku, Kalander obilježava pripadnost pokretu lutajućih mistika, ali i titulu koja se dodjeljuje sufijskim svecima, onima koji su dostigli najviši nivo na duhovnom putu.
Za Saeda Usmana Marvandija – propovjednika mira, ljubavi i tolerancije među ljudima bez obzira na njihovu vjersku, etničku ili klasnu pripadnost – vezano je više legendi. Najpoznatija je ona o njegovom dolasku u Sehvan. Naime, kada je kao lutajući fakir došao pred grad i zatražio utočište, kralj ga je odbio primiti, poslavši mu ćup do vrha napunjen mlijekom i porukom na kojoj je pisalo da je grad pun kao taj ćup te da za njega nema mjesta. On mu je na to odgovorio tako što je u mlijeko stavio cvijet, poslavši mu ćup nazad uz poruku da on želi da među njima živi poput tog cvijeta, šireći miris ljubavi. Njegova učenja su pored muslimana različitih denominacija prihvatili i pripadnici drugih religija, a prije svega lokalni hindusi koji ga smatraju inkarnacijom Džulelala, božanstva čiji se kult vezuje za rijeku Ind.
Mauzolej-turbe Lala Šahbaza Kalendera koji Ibn Batuta, čuveni arapski istraživač i putnik, spominje u zapisima sa proputovanja dolinom Inda podignut je sredinom 14. stoljeća nad svetiteljevim mezarom. Kompleks koji je danas jedan od najznačajnijih sufijskih mauzoleja na Indijskom potkontinentu je u više navrata bio proširivan, a današnji izgled dobija tokom posljednje rekonstrukcije 90-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme mandata premijerke Benazir Buto.
Kompleks je poput mnogih drugih sufijskih mauzoleja širom zemlje naročito posjećen četvrtkom, kada u Sehvan Šarif pristižu mnogobrojni sljedbenici i poštovaoci Lala Šahbaza Kalendera kako bi zatražili njegov blagoslov i učestvovali u damalu, osnovnom ritualu u tradiciji kalenderija. Damal je prisećanje na Boga improviziranim plesom koji učesnike dovodi do religioznog transa.
Damal u osnovi predstavlja slobodniju formu zikra, centralnog sufijskog rituala kojim se sljedbenici derviških redova približavaju Bogu kroz jedinstvo zvuka, pokreta i daha. Za razliku od zikra, koji se praktikuje među derviškim tarikatima i u kojem učešće uzimaju sljedbenici reda krećući se pritom na jasno definiran način, u ceremoniji damala može učestvovati svako, od duhovnih učitelja i aktivnih sljedbenika do običnih sljedbenika i hodočasnika koji su i najbrojniji. Kako je kult Lala Šahbaza Kalendera raširen među pripadnicima različitih denominacija u okviru islama kao i u lokalnoj populaciji hindusa, damal u Sehvan Šarifu u skladu sa duhom tolerancije koju je „crveni sufija“ propovjedao prakticiraju pripadnici različitih religijskih zajednica.
Ceremonija otpočinje po zalasku sunca, ritmičnim zvucima bubnjeva poslije čega uskomešana masa vjernika okupljenih u dijelu kompleksa predviđenom za održavanje damala počinje se njihati prateći ritam. Veče je sparno, vrelina isijava iz mermernog poda poslije vrelog ljetnjeg dana a u teškom, vlažnom zraku miješaju se mirisi ružine vodice, hašiša i znoja. Opijeni hipnotišućim ritmom bubnjeva kojem se priključuje piskutavi zvuk šehnaja, duvačkog instrumenta nalik zurli, učesnici polahko tonu u stanje religioznog transa zabacujući kosu i čineći najneobičnije pokrete. Nedugo pošto na scenu stupi grupa iskusnih derviša i otpočne ples, damal dostiže kulminaciju pretvorivši se u uzavreli kovitlac oznojenih tijela. Kada muzika naglo utihne označavajući kraj ceremonije, nekolicina učesnika u šalvar kamizima mokrim od znoja nastavlja svoj ekstatični ples dok se iz mase čuju povici: „Mast Kalender!“ (Ekstaza Kalendera!)
(TBT, Peščanik.net, Autor Konstantin Novaković)