ANALIZA
Blagoslovljeni život Ponosa čovječanstva –
neka je mir na njega – bio je protkan nitima mira i tolerancije; bio je to fini
vez mira. Već od samog svoga početka, islam je bio i ostao mir.
Piše
Fethullah Gulen, thebosniatimes.ba
LJUDSKA
PRAVA U ISLAMU
Islam je uravnoteženo,
široko i na univerzalan način pristupio pitanju ljudskih prava. Izuzmu li se
oni koji su krenuli da raskomadaju državu ili legitimnu administraciju, ili
onoga ko namjerno drugome oduzme život, Kur'an nas podučava da je uzimanje
nečijeg života na nepravedan način zločin protiv cijelog ljudskog roda
(El-Ma'ide, Sofra, 32). Takva evaluacija ljudskog života ne može se pronaći ni
u jednoj drugoj vjeri niti u bilo kojem modernom sistemu, i takva visoka
vrijednost nikada nije pridata ljudskom životu od strane bilo koje komisije ili
organizacije koja se bavi ljudskim pravima. Islam smatra da je ubistvo jednog
ljudskog bića ubistvo svih ljudi zato što ubica jednog ljudskog bića dopušta
pomisao da bilo koje ljudsko biće može biti ubijeno.
Ademov / Adamov sin, Kabil (Kain), bio je prva
osoba koja je prolila ljudsku krv. Iako njihova imena nisu navedena ni u
Kur'anu ni u Sunnetu, mi smo saznali iz ranijih Svetih pisama da se između ta
dva brata desila razmirica te da je Kabil (Kain) ubio Habila (Abela) na
nepravedan način, zbog zavidnosti, nakon čega je otvorena era krvoprolića. Zbog
toga, u jednom hadisu, Božiji Poslanik kaže:
„Kada
god neko nepravedno ubije, dio grijeha ubice pada i na Kabila zato što je on
bio prvi koji je otvorio put nepravednog ubijanja ljudskog roda“ (Buhari i
Muslim).
Ovaj događaj, sa važnom poukom, navodi se i u
Kur'anu:
I
ispripovijedaj im kazivanje o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad
su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od
drugog nije, ovaj je rekao:“Sigurno ću te ubiti!“ – „Allah prima samo od onih
koji su dobri“ – reče onaj.
„I kad
bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema
tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova“ (El-Ma'ide, Sofra, 27-28).
Evo i spomenutoga gledanja na vrijednost
ljudskog života:
Zbog
toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: Ako neko ubije nekoga ko nije ubio
nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao;
a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život
sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i
poslije toga, na zemlji sve granice zla prelazili (El-Ma'ide,
32).
Ovaj princip je univerzalan i validan za sva
vremena. U slijedećem ajetu se kaže:
Onome ko
hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati;
Allah će na njega gnjev svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku
pripremiti (En-Nisa’, Žene, 93).
U jednom hadisu poslanik Muhammed kaže:
„Onaj ko
bude ubijen dok brani svoju imovinu – šehid je; onaj ko bude ubijen dok brani
svoju krv (život) – šehid je; onaj ko bude ubijen dok brani svoju vjeru – šehid
je; onaj ko bude ubijen dok brani svoju porodicu – šehid je“ (Tirmizi i Ebu Davud).
Sve vrijednosti koje su navedene u ovom hadisu
zaštićene su posebnim zakonima u svim pravnim sistemima. Ova pitanja dobila su
svoje posebno važno mjesto u fundamentalnim knjigama našeg prava kao
„nezaobilazna.“ Iz toga respekta, sloboda vjerovanja, život, reprodukcija,
mentalno zdravlje i lična imovina su bazične vrijednosti koje moraju biti
zaštićene. Islam ljudskim pravima prilazi iz ugla ovih bazičnih principa.
Jedino je islam počastio ljudsko biće nazivom
„Božijeg namjesnika“ ili „predstavnika“. Ne postoji sistem niti religija koja
je to učinila ovako kao islam! Da dodamo, islam kaže da je sve što postoji na
nebesima i na Zemlji, prema Božijem zakonu, potčinjeno za dobrobit ljudi
ukoliko to oni koriste na legalan način. Kako je moguće vjeri koja toliku
važnost pridaje ljudskom biću spočitati da je zanemarila prava čak i jedne
ljudske osobe? (V. također: Islam kao
vjera univerzalne milosti u ovoj
knjizi.)
MANJI I
VEĆI DŽIHAD
Šta je
to džihad
Izvedena iz korijena dž-h-d, imenica džihad označava upotrebu čitave
čovjekove snage, kao i kretanje ka cilju svim moćima i snagom i odupiranje
svakoj teškoći. Posljednja definicija džihada je bliža vjerskom značenju.
Džihad je dobio posebnu karakteristiku sa
dolaskom islama, kada on dobiva značenje borbe na Božijem Putu. Ovo značenje se
obično upotrebljava danas. Džihad se odvija na dva fronta: unutarnjem i
vanjskom. Unutarnja borba (veći džihad) je napor da se dosegne ljudska bit;
vanjska borba (manji džihad) je proces kojim se omogućuje nekome da dosegne
svoju bit. Prva vrsta borbe se temelji na prevladavanju prepreka između čovjeka
i njegove biti uz pomoć duhovnog dosezanja spoznaje, eventualno Božanske
spoznaje, Božanske ljubavi, duhovne sreće. Druga vrsta borbe se temelji na
otklanjanju prepreka između ljudi i vjere tako da ljudi mogu slobodno izabrati
između vjerovanja i nevjerovanja. U jednom smislu, džihad je svrha našeg
stvaranja i naša najvažnija dužnost; radi te svrhe, Bog je slao vjerovjesnike;
džihad je bila njihova suštinska dužnost.
Postoji nepremostiva razlika između onih koji,
bez validnog razloga, sami sebe lišavaju ove obaveze i onih koji su neprestano
angažirani u džihadu:
Vjernici
koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima
koji se na Allahovome Putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se
budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim
stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu.
Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu…(En-Nisa’, Žene, 95).
Poslanik kaže:
„Provesti
jedan dan čuvajući granicu u ime Boga je bolje od ovog svijeta i svega što je
na njemu; malo mjesto koje tvoj bič (upotrijebljen na Božijem Putu) zauzme u
Džennetu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na njemu; noć ili jutro
provedeno na straži na Božijem Putu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na
njemu“ (Buhari, Tirmizi).
Vrste
džihada
Manji džihad se ne svodi na bojno polje, jer
to bi, onda, suzilo njegov horizont. Ustvari, manji džihad ima tako široko
značenje i primjenu da se on ponekad odnosi na riječ ili tišinu, namrštenost
ili osmijeh, napuštanje skupa ili dolazak u nj – ukratko, sve što je učinjeno u
ime Boga – kao i na reguliranje ljubavi ili ljutnje u skladu sa Njegovom
voljom. Na ovaj način, svi napori koji se učine da se poprave društvo i ljudi
dio su džihada, tj. džihad je svaki napor učinjen za dobrobit tvoje porodice i
familije, susjeda i regije.
U tom smislu, manji džihad je materijalni,
fizički. Veći džihad, međutim, vrši se na duhovnom polju jer on je, kao takav,
naša borba sa našim unutarnjim svijetom i tjelesnom strašću, nefsom. Kada se obje vrste džihada
uspješno vrše, uspostavlja se željeni balans, a ukoliko izostane jedna od te
dvije vrste džihada, balans se narušava.
Vjernici pronalaze mir i vitalnost u tako
izbalansiranom džihadu. Oni znaju da se njihov džihad završava njihovom smrću.
Poput drveća, vjernici su u životu samo dok donose plodove. Kada drvo prestane
davati plodove, ono se suši i umire. Kad osmotriš pesimiste, ti vidiš da oni
više nemaju osjećaj za borbu, tj. da Istinu prenose drugima. Na taj način, Bog
prekida Svoje blagoslove za njih i ostavlja ih u njihovoj unutarnjoj tami i
hladnoći. Dok su oni koji su u džihadu okruženi ljubavlju i entuzijazmom.
Njihovi unutarnji svjetovi su blistavi, njihova osjećanja su čista i oni su na
putu prosperiteta. Njihova borba, štaviše, stimuliše i osvježava njihovu misao
i ta se motivacija prenosi i na druge, i na taj način se formira krug ispravnih
u vjerovanju. Svako novo dobro djelo odvodi ih u nova dobročinstva, i ti ljudi
plivaju u dobrim djelima. Njihova srca znaju za ovu istinu:
Oni koji
se budu radi Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a
Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (El-‘Ankebut, Paukovica, 69).
Postoje mnogi putevi ka Bogu kao što postoje
mnogi ljudi. One koji se za spas budu borili u Njegovo ime Bog vodi na jedan
ili više puteva. On otvara takav put za dobro i štiti ga od puteva za zlo.
Svako ko pronađe Njegov put, Pravi Put, pronašao je srednji put. Baš kao što
ovakvi ljudi slijede srednji put u pogledu srdžbe, inteligencije, žudnje, oni
isto tako slijede srednji put u pogledu džihada i ibadeta (bogoslužja). To
znači da Bog ljude vodi na put spasa.
Manji džihad je naše aktivno izvršavanje
islamskih zapovijesti i dužnosti; veliki džihad je proklamirani rat protiv
naših destruktivnih i negativnih emocija i mišljenja (pakosti, mržnje, zavidnosti,
sebičnosti, samoljublja, nepristupačnosti i želje za pompom), koje nas
sprječavaju da postignemo potpuni islamski moral. Pošto je ovo vrlo težak i
naporan džihad, on je nazvan velikim džihadom. Za vrijeme Asr-i se'adeta (Perioda sreće, tj. doba Božijeg Poslanika, njegovih
drugova i njihovih nasljednika – op.prev.), ljudi su se poput lavova borili na
bojnom polju, a kad padne noć, posvećivali su se predanosti Bogu kroz ibadet i
zikr (sjećanje na Boga i zazivanje Njega). Ovi hrabri borci proveli su svoje
živote u kutku za ibadet i samoću. Oni su znali da je njihov vođa, Poslanik,
iako najnježniji čovjek, bio prvi u materijalnom i duhovnom džihadu. On je
podsticao svoje sljedbenike da od Boga mole da im oprosti njihove grijehe i
propuste i da je on to uvijek prvi činio.
Oni koji budu uspješni u velikom džihadu bit
će uspješni i u malom džihadu, i obrnuto: oni koji su neuspješni u velikom, bit
će neuspješni i u malom džihadu. Čak i kada bi takvi ljudi dostigli neke
stepene uspjeha, oni ne bi postigli puni rezultat.
Aiša pripovijeda:
„Jedne noći Božiji Poslanik me upitao:“Aiša,
mogu li ja ovu noć provesti sa svojim Gospodarom?“ (On je bio toliko ljubazan
da je od svoje supruge tražio takvu dozvolu. Plemenitost i profinjenost bile su
važne strane njegovoga karaktera.) Ja sam odgovorila:“O, Božiji Poslaniče, ja
bih voljela biti s tobom, ali ja još više volim ono što ti voliš.“ Poslanik je
uzeo abdest i počeo da klanja. Učio je: U
stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom
obdarene (Ali Imran, Imranova porodic, 190). Učio je ovaj ajet, a niz lice
su mu tekle suze sve do zore“ (Ibn Kethir, Tefsir).
A ponekada, da ne bi probudio svoju suprugu,
Poslanik bi ustajao i molio se ne tražeći dozvolu od nje. Aiša o tome
pripovijeda:
„Kada sam se jedne noći probudila, nisam mogla
naći Božijeg Poslanika…Kada sam, u mraku, počela da ga tražim, napipala sam
njegovo stopalo. On je bio na sedždi, na hasuri, i nešto je učio. Slušala sam
šta uči na tom namazu. Šaputao je:“Gospodaru
moj, ja tražim utočište u Tvojoj milosti od Tvoje ljutnje i srdžbe, ja tražim
utočište u društvu s Tobom moleći Te da me ne kazniš. Gospodaru moj, ja tražim
utočište kod Tebe od Tebe (utočište u Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe,
utočište u Tvojoj dobroti od Tvoje sile, utočište u Tvojoj milosti i samilosti
od Tvoje prevlasti). Ja nisam u stanju
hvaliti Tebe i nazahvaljivati se Tebi (na primjeren način), Ti Si onakav kako Si Ti Sebe opisao.“
Ovaj slučaj jasno pokazuje unutarnju dubinu i
obim velikog džihada kod Poslanika. U drugom hadisu Poslanik je naveo ova dva
džihada:
„Imaju dvije vrste očiju koje nikada neće
vidjeti džehennemsku vatru: oči vojnika koji čuvaju stražu na bojnom polju i na
frontu i oči koje zaplaču od bogobojaznosti“ (Tirmizi).
Džihad onih koji ostave spavanje i čuvaju
stražu u najopasnijim ratnim vremenima je materijalni, fizički džihad. Oči
takvih vojnika neće biti podvrgnute džehennemskoj vatri. Isto tako, oči onih
koji su u duhovnom, velikom džihadu i koji plaču od bogobojaznosti neće vidjeti
džehennemske muke. Umjesto da drugima ponavljaju šta treba da čine, ljudi treba
da imaju dobre namjere i da u svoja srca usade iskrenost.
Džihad je ravnoteža
između unutarnjih i vanjskih zahtjeva. Postići duhovno savršenstvo i pomoći
drugima – to je najvažnije. Postizanje unutarnjeg savršenstva je veliki džihad:
pomaganjem drugima postiže se manji džihad. Kada se odvoje jedan od drugog,
džihad više nije džihad. Od prvog nastaje indolencija, a od drugog anarhija. Na
taj način, muhammedanski duh je jedini način da se postigne ova ravnoteža, koja
se, dakle, može postići isključivo slijeđenjem puta Božijeg Poslanika. Kakva
sreća za one koji druge dovedu do puta spasa na kojem su i sami! Kakva sreća za
one koji znaju da su spasili sebe spašavajući druge!
LJUBAV, TOLERANCIJA I DŽIHAD U POSLANIKOVOM ŽIVOTU
Blagoslovljeni život Ponosa čovječanstva –
neka je mir na njega – bio je protkan nitima mira i tolerancije; bio je to fini
vez mira. Već od samog svoga početka, islam je bio i ostao mir. U Kur'anu ima
mnogo ajeta koji se tiču ovog pitanja. Na primjer, u jednom od njih se
Poslaniku kaže:
Ako oni
budu skloni miru, budi i ti i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i
sve zna (El-Enfal, Plijen, 61).
Čak i u atmosferi kada se dvije vojske bore
jedna protiv druge i kada se prolijeva krv, ukoliko se neprijatelj suzdrži od
daljnjih napada i zaželi da sklopi mir, muslimanima je naređeno da ne reagiraju
emocionalno, nego da se okrenu postizanju sporazuma i da se oslone na Allaha.
Na taj način je ustanovljen univerzalni princip koji se tiče ovog pitanja.
Posljedično tome, razgovarati o borbi ili sukobu je potpuno suprotno osnovnom
duhu vjere koja naređuje sporazumijevanje i pomirenje, i to ne samo u vremenu
mira, nego, štaviše, za vrijeme rata.
Poslanikovo pozvanje je bilo da se obraća
vjeri pošto mu je to bilo naređeno s Božije strane. On je to učinio bez ikakve
predrasude. Ovo je bilo toliko iskreno da je Poslanik, kao čovjek ljubavi i
mira, posjećivao čak i najljuće nevjernike kakvi su bili Ebu Džehl i Uqbe ibn
Ebi Mu'ajd, i to više puta i ne pokazujući nikakvu ozlojeđenost. On je često
govorio:
„Reci:Lā ilāhe illellāh (Nema
drugog Boga osim Allaha) i bit ćeš spašen!“ (Ibn
Kethir, Al-Bidaya…, 3, 62).
Parafrazirane, ove riječi su značile: Udovolji
svome srcu, pomozi sjemenu vjere koje je u njega posijano da raste u džennetu i
pripremi se za Onaj svijet! –Jedne prilike je Ebu Džehl na takav poziv
odgovorio s nepoštivanjem i podrugljivo:“Hej, Muhammede, ako ti to činiš da
bismo mi bili svjedoci tvoga poziva pred Bogom, ne pozivaj me drugi put u tu
vjeru! Ja ću biti svjedok ovdje!“ Ovaj nevjernik je uvijek odgovarao Poslaniku
s nipodaštavanjem, no, uprkos njegovim uvrjedama, Ponos ovog svijeta – neka je
mir na njega – svaki put je govorio o islamu čim bi se sretni s njim i nikada
nije promijenio svoj primjereni stil; Ebu Džehlove uvrjede, stav i ponašanje
njega nikada nisu pogađale.
Evo još jednog slučaja koji se vezuje za Ponos
svijeta, za njegovu najširu ljubav, samilost i toleranciju među ljudima, a koji
se dogodio prilikom feth-a –
osvojenja Mekke kako bi se u nju mogla naseliti Božija Riječ. Nakon što je feth završen, svi su se okupili oko
Poslanika i, gledajući mu u oči, čekali su njegovu konačnu odluku u vezi sa
njima. U posljednjem momentu javi se jedna manja grupa, u kojoj je bio i Ebu
Džehlov sin Ikrime, koja se suprotstavljala ulasku muslimana u Mekku. Iznova se
razbuktaše njihovi osjećaji ozlojeđenosti i nasilja. I kada je atmosfera bila
došla do usijanja, Božiji Poslanik je upitao Mekkelije koji su sa zabrinutošću
očekivali šta će biti s njima:“ Šta vi od mene sada očekujete?“ Neke Mekkelije,
koje su odranije poznavale Poslanika kao plemenitu, ženeroznu i milostivnu
osobu, rekoše:“Ti si najmilostivniji i najplemenitiji čovjek!“ Cilj Božijeg
Poslanika nije bio da oduzme njihovu imovinu, suverenitet ili moć, niti da ih
ostavi bez zemlje; njegov cilj je bio da ih spasi i da osvoji njihova srca.
Ovaj čovjek ljubavi svojim dotadašnjim neprijateljima izrekao je svoju odluku
ovim riječima:
„Ja ću
vama sada reći isto ono što je vjerovjesnik Jusuf rekao svojoj braći! Ne
okrivljujem vas za ono što ste činili ranije! I Bog će vam oprostiti, On je
Milostivni, Samilosni! Idite, slobodni ste!“
Ovo bi se moglo na slijedeći način izraziti:
Nemojte se patiti! Ja nemam namjeru da bilo koga kažnjavam! Svačije ponašanje
svjedoči o njegovom karakteru. Tako ja mislim!
Nakon što se vratio u Medinu, Ikrimu sina Ebu
Džehla, koji je prolivao krv čak i prilikom fetha Mekke, njegova žena Ummi
Hakim uvjerila je da treba da se vrati tamo odakle je pobjegao. Prije nego što
je stupio pred Poslanika – neka je mir na njega – oni koji su bili s njim u
društvu rekli su da bi mu Poslanik oprostio ukoliko on od njega zatraži oprost.
Kakvo iznenađenje: prije nego što je Ikrime došao pred Poslanika, on je
upozorio svoje ashabe riječima:“Dolazi Ikrime!Nemojte ga uvrijediti govoreći
bilo šta uvrjedljivo na račun njegovog oca!“ I čim je Ikrime stupio pred
Poslanika, on mu je toplo rekao:“Neka je dobrodošao onaj ko je pobjegao lađom!“
Ne očekujući riječi pune ovakve ljubavi, Ikrime je kasnije pripovijedao:“Dok
sam živ, neću zaboraviti ono što je tada učinio Božiji Poslanik.“ Četiri godine
kasnije, nakon što je postao musliman, on je pao kao šehit na Jermuku.
Prošaptavši riječi:“O, Božiji Poslaniče, je li do tebe stiglo dobro koje si
očekivao kao kompenzaciju za zlo koje je počinio onaj koji je pobjegao na
lađi?“ pridružio se ostalim šehitima.
I kao što sam naprijed naveo, Poslanikovo
pozvanje je bilo da predstavi Istinu koju je nosio drugima. Drugim riječima,
njegova dužnost je bila da izvršava ono što je govorio. On je uvijek prvi
prakticirao stvari kojima je kasnije druge pozivao. Ovo što smo ovdje samo
ovlaš izložili nekako sažima opći karakter Prvaka vjerovjesnika –neka je mir na
njega -. Nažalost, neki se svim silama upiru da na pogrešan način prikažu
postojanje džihada u Kur'anu i Sunnetu kako bi, na taj način, napravili
konflikt između Poslanika i njegove univerzalne ljubavi. Da, džihad može
označavati i vojnu odbranu kao čin koji je vezan za specijalne okolnosti i koji
je ponekad neophodan da bi se zaštitile vrijednosti kao što su život, imovina,
vjera, djeca, domovina i čast. Njemu se također pribjegava onda kada je
neophodno da se otklone prepreke na putu
uzvisivanja Božije Riječi. Danas se ove dvije vrste okolnosti kada je dozvoljeno vršiti
džihad kao vojnu borbu konstantno zamagljuju ili prešućuju, ponekad iz
neznanja, a ponekad zlonamjerno. Ljubav, saosjećajnost i tolerancija, u
njihovim najširim dimenzijama, naređene su muslimanima u Asr-i se’ādetu (Dobu sreće), u dobu punog mira i sreće, za koje je Poslanik rekao da
je „najbolje od svih stoljeća.“ Na temelju toga, ovaj period predstavlja
vrhunac muslimanske civilizacije; to je bilo zlatno doba kada su mir, ljubav i
razumijevanje u punom smislu živjeli u tadašnjem društvu.
ISTINSKI
MUSLIMANI NE MOGU BITI TERORISTI
Islam doslovno znači: predanost. Islam je vjera zadovoljstva, sigurnosti i mira. Ova
načela su opće mjesto u životu muslimana na takav način da, kada oni počnu da
klanjaju, oni prekinu sve veze sa ovim svijetom, sagibaju se i padaju na sedždu
pred Bogom, a onda opet stoje uspravno, sa rukama previjenim na pojasu, čime
također izražavaju poseban respekt prema Bogu. A kada napuste namaz, oni počnu
sa novim životom. Oni svoje klanjanje završavaju selameći one sa svoje desne i
one sa svoje lijeve strane i želeći im
zdravlje, sigurnost i mir, pa idu i pridruže se ostalim ljudima.
Pozdraviti druge i zaželiti im mir – to se
smatra jednim od najpohvalnijih djela koja se izvršavaju u islamu. Zaista, kada
je poslanik Muhammed – neka je mir i blagoslov na njega – bio upitan:“Šta je to
najpohvalnije djelo u islamu?“ on je odgovorio:“Dati hranu drugima i nazvati
selam (pozdraviti) onoga koga poznaješ i onoga koga ne poznaješ.“
Optužbe
za terorizam
Zaista je najveća i sramota i šteta da islam,
koji se temelji na ovim načelima, drugi izjednačavaju sa terorizmom! To je
strašna, užasna povijesna greška. Jer, kao što smo naprijed naveli, ako se
jednom sistemu koji se temelji na miru i sigurnosti pripiše terorizam, to onda
samo pokazuje kako ljudi koji prave takve optužbe ne znaju ništa o duhu islama
i kako su nesposobni da ga shvate u njegovoj suštini. Islam se mora istraživati
kroz njegove osnovne izvore i kroz njegove autentične predstavnike u povijesti,
a ne kroz postupke malog broja onih koji ga pogrešno tumače. U islamu ne
postoji surovost i netrpeljivost, i to je nepobitna činjenica! Islam je vjera
koja je u potpunosti utemeljena na opraštanju i toleranciji. Takve figure
ljubavi kakve su Rumi, Junus Emre, Ahmed Jesevi, Bediuzzeman i njima slični
izražavali su ovaj aspekt islama na najljepši način i oni su u povijesti ostali
zabilježeni kao primjeri ljubavi i tolerancije.
Džihad
u islamu
Džihad jeste element islama koji se primarno
definiše kao unutarnja borba vjernika protiv svega što stoji na putu između
njega i Boga. S druge strane, u drugom svome aspektu, džihad se temelji na
određenim specifičnim principima koji imaju cilj da uklone sve prepreke u
odbrani i uzvisivanju Božije Riječi i Njegovog Imena. Mi možemo navesti brojne
primjere kroz povijest u vezi sa ovdje iznesenim postavkama. Uvijek će biti
rata i ratovanja; to je neizbježna stvarnost ljudskog života. Međutim, ajeti u
Kur'anu koji specificiraju uvjete pod kojima se vodi džihad kao vojna odbrana
neki pogrešno tumače i njih – u takvom tumačenju – uzimaju kao fundamentalni
cilj islama. U suštini, ovi ljudi, koji nisu u stanju da proniknu u istinski
duh islama, ne znaju da uspostave ravnotežu između širokih i profinjenih
gledišta pa kada se to udruži sa činjenicom da to oni sve konzumiraju sa
mržnjom, to vodi iskrivljenom tumačenju islama. Srce izvorne muslimanske
zajednice puno je ljubavi za sve ljude i za sva ostala Božija stvorenja.
Ljubav
povezana sa egzistencijom
Poslanik Muhammed – neka su na njega mir i
blagoslov – bio je čovjek ljubavi. On je poznat i po imenu Habībullāh, što dolazi od riječi habīb i znači: onaj koji voli Boga i koga Bog
voli. Sufije kakvi su Imam Rebbānī, Mevlānā Halid i Šah Valijullāh govorili su da je
to najviši stepen ljubavi.
Bog je sva Svoja stvorenja stvorio iz ljubavi,
a islam je izvezao nježnu dolamu te ljubavi. Riječima drugih velikih sufija,
ljubav je raison d'etre svega što
postoji. Naravno, uprkos svemu ovome, mi ne možemo poreći da u islamu postoji i
element prisile, koja postoji radi zastrašivanja. Međutim, neki ljudi su ove
elemente, koji su sekundarni (drugorazredni), uzeli kao temelje islama, i pored
toga što islam poziva na mir. Jedan moj prijatelj, koji dijeli moja
razmišljanja, rekao mi je:“Ti sa svakim razgovaraš bez nametanja bilo kakvih
ograničenja, ali mi smo, s druge strane, ako zanemarimo metafizičku tenziju
koju imamo, podučavani i da, prema islamu, treba da pokazujemo svoju odbojnost
prema nekim ljudima, i to u ime Boga.“ Ovakvo mišljenje potječe od neispravne
interpretacije ove ideje. U islamu, sve je stvoreno da bi bilo voljeno u ime
Boga. Ono što treba mrziti i što jeste odbojno – to su nečiste i nemoralne
misli, osjećanja i bogohuljenje. Bog je stvorio ljude kao jednu vrstu Svojih stvorenja (El-Isra’,
Noćno putovanje, 70), pa se može reći da je svaki čovjek blagoslovljen ovim
kvalitetom do različitog stepena. Božiji Poslanik je jedne prilike prolazio
pokraj jevrejske sahrane pa je stao kako bi izrazio svoj respekt prema umrlome.
Kada mu je rečeno da je umrli Jevrej, on je odgovorio:“On je ljudsko biće.“ On
je time demonstrirao vrijednost koju islam daje ljudskom rodu.
Da, ovo je bio način na koji je naš Poslanik
iskazao respekt prema čovjeku. Razlozi zašto neki muslimani ili instutucije
koji pogrešno tumače islam bivaju
uvučeni u terorističke akte po svijetu ne treba tražiti u islamu, nego u
ljudima, u njihovim pogrešnim tumačenjima i drugim faktorima. Pošto islam nije
religija terora, nijedan musliman koji ispravno shvata islam ne može biti i nije
terorist.
Sasvim je prirodno očekivati da turski vjerski
učenjaci islam tumače kao vjeru tolerancije. Ukoliko smo u stanju širiti
razumijevanje islama kako su to činili stupovi ljubavi kakvi su bili Rumi i
Junus Emre, po čemu su poznati diljem čitavog Svijeta, i ukoliko mi možemo preuzeti njihovu poruku
ljubavi, dijaloga i tolerancije i predati je ljudima koji su željni ove poruke,
ljudi iz čitavog Svijeta će požuriti da stupe u vojsku ove ljubavi, mira i tolerancije koju mi predstavljamo.
Tolerancija islama je toliko široka da
je Poslanik izdao posebnu zabranu ljudima
da čak izgovaraju i riječi koje bi bile napadačke. I uprkos ovom
samopožrtvovanju poslanika Muhammeda, Ebu Džehl je propustio da postane
musliman i umro je bez vjere. Usputno, njegovo ime znači neznanje. Ovaj neuki i
grubi čovjek potrošio je sav svoj život
u neprijateljstvu prema Poslaniku, i sada, nažalost, njegov nadimak je postao
druga priroda nekih savremenih muslimana: onih koji su neuki i grubi. Malo
poslije osvojenja Mekke, Ebu Džehlov sin Ikrime počeo je u društvu da govori
protiv svoga oca, zbog čega ga je Poslanik ukorio.
Respekt
prema ljudskom rodu
Drugi hadisi obrazlažu zašto ne smijemo biti
netolerantni prema drugima. Božiji Poslanik je jedne prilike upozorio svoje
ashabe da ne psuju svoje vlastite roditelje. Ashabi su u čudu upitali kako
čovjek može psovati svoje roditelje. Poslanik im je odgovorio da, ako čovjek
opsuje roditelja nekom drugom, onda mu taj drugi uzvrati; na taj način čovjek
samom sebi opsuje roditelja.
I dok je Poslanik uvijek pokazivao respekt
prema drugima, činjenica je da, kad danas ljudi govore da je islam
agresivan prema drugima, znači da oni ne
shvataju na pravi način poslanika Muhammeda. Nema mjesta mržnji ili neprijateljstvu
ni u islamu, a niti u univerzalnom vidokrugu njegovog izaslanika Muhammeda –
neka su na njega mir i blagoslov!
(Prijevod i obrada The Bosnia Times)