Kritičari sporazuma smatraju da bi izlazak iz dogovora bio pravi korak za SAD, i ističu da bi cilj Washingtona trebalo da bude kraj islamske republike i zbacivanje trenutnog režima u Iranu. Navode da dok god postoji, režim će pokušavati da umanjuje utjecaj Amerike na Bliskom istoku, piše “National Interest”. Njihove ideje dijele i pojedini igrači u nestabilnom regionu, poput Izraela i Saudijske Arabije.
Ipak, rijetko ko poziva na vojnu kampanju protiv Irana i to sa dobrim razlozima, šanse za uspeh su male, a cijena koja bi bila plaćena opasno visoka. Američki list objavio je analizu mogućeg razvoja situacije ukoliko do sukoba za promjenu režima ipak dođe.
Invazija?
Vojna invazija i i diktiranje uvjeta okupiranom Teheranu bio bi jedan od načina za promjenu režima. Ipak, SAD bi imale velikih poteškoća da direktno svrgnu vlast silom. Washington nema neophodne baze u regionu kako bi nagomilala snage neophodne za takvu akciju u Iranu, i da poslije kontroliraju Iran.
Mogla bi da se stacionira u Iraku, ali bi to značilo još jednu akciju smjene vlasti, u Bagdadu. SAD bi mogle da probaju iskrcavanje u Iran, ali bi bile izložene raketama Teherana, i ne bi riješilo problem nakon sukoba.
Davljenje
Najvatreniji kritičari sporazuma ističu da bi sankcije SAD-a na kraju srušile Iran. Shodno tome, svaka vojna kampanja bi vjerovatno imala za cilj umanjivanje ekonomske stabilnosti Irana, sa ciljem da se stvori nezadovoljstvo u narodu i kontrarevolucija.
Umjesto invazije SAD bi verovatno probale da izazovu kolaps režima političkim i ekonomskim gušenjem, predvođene avio udarima, krstarećim raketama i upotrebom specijalnih jedinica.
To bi značilo oslanjanje na finansijske i trgovinske alatke kako bi se umanjila razmjena Irana sa ostatkom svijeta. Međutim, malo je međunarodnih partnera koji su za kampanju, pa bi Washington morao da se osloni na mjere koje bi spriječile tranzit tovara u i iz Irana.
Rakete na ekonomiju
Rane faze bi ciljale vojnu infrastrukturu, avio i pomorske baze i raketne instalacije, piše “National interest”. Ti napadi bi napravili ozbiljnu štetu, dok bi osnovu najvjerovatnije pružile američke saveznice u regionu, poput Saudijske Arabije, iako je zainteresiranost Rijada da sponzorira dugu vojnu kampanju pod znakom pitanja.
Cilj SAD-a bi bio umanjivanje domaće podrške iranskoj vladi, targetiranjem ekonomije uključujući naftnu i transportnu infrastrukturu. To bi uništilo iransku industriju nafte, ali bi moglo dovesti do civilnih žrtava. Argument Washingtona bi bio da je ekonomska infrastruktura validna vojna meta jer je pod kontrolom države, ali bi to bio teško održiv stav. Ipak, SAD su uspješno gađale naftna postrojenja ISIS-a.
Kampanju bi pratila agresivna podrška antivladinim grupama, uz slanje oružja, obavještajne podrške, treninga i regrutacije.
Reakcije Irana
Teheran bi imao lepezu opcija da odgovori na akcije SAD-a. Mogao bi pojačati napore u destabilizaciji Iraka ili Afganistana slanjem oružja. Njene proksi snage bi mogle otpočeti akcije protiv SAD u regionu. Svojim raketama bi mogao da napada baze Amerike, brodove, i vojne i ekonomske isntalacije saveznika Washingtona. Najvjerovatnije, Teheran bi prosto mogao da čeka da naraste međunarodno nezadovoljstvo prema akciji SAD.
Kako ističe američki list, promjena režima ima mali procenat šansi za uspjeh. Svaki napad na Iran bi vjerovatno izazvao reakciju nacionalista u zemlji. Dalje, SAD nemaju širu međunarodnu podršku za ovu akciju, dok sve druge potpisnice sporazuma žele da ostanu u njemu. Svaka vojna akcija ima i nejasne izglede za uspjeh, dok bi simpatije prema Iranu vremenom samo rasle.
S druge strane čak i da promjena režima ne uspije, uzrokovala bi ozbiljnu štetu vojsci, ekonomiji i naučnoj infrastrukturu, i umanjila mogućnosti Irana u regionu.
(TBT, National Interest)
