Opće je poznato da nekoliko faktora utiče na ishod parlamentarnih izbora, a za Bosnu i Hercegovinu mogu se izdvojiti ova tri faktora; međunarodna zajednica, vjerske zajednice i mediji.
Ni u jednoj evropskoj zemlji, pa čak ni na Balkanu međunarodna zajednica ne utiče na izbore, odnosno ne kontrolira vlast kao u Bosni i Hercegovini. Glavni razlog je involviranost međunarodne zajednice u društveno politički život ove zemlje kroz OHR, odnosno Vijeće za implementaciju mira (PIC )zbog čega mnogi smatraju da je ova zemlja pod međunarodnim protektoratom.
Izbori su puka simulacija demokratije
Tako da se parlamentarni izbori smatraju simulacijom da bi građani BiH imali privid da žive u demokratskom društvu i da ostvaruju svoja građanska prava zagarantirana bar Ženevskom konvencijom, dok stvarni izbor i selekciju građanskih, u bosanskom slučaju nacionalnih, predstavnika vrši međunarodna zajednica kroz suptilne metode uticaja na izbore.
Doduše, posljednjih godina međunarodnoj zajednici ne polazi za rukom da baš sve iskontrolira, kakav je slučaj sa Miloradom Dodikom. Uz sve to, zbog sukoba interesa svjetskih sila koji se prelamaju nad BiH, međunarodna zajednica, Evropljani, Amerikanci, Rusi, pa i islamske zemlje, nemaju više jedinstvenu strategiju prema ovoj zemlji i stoga je njen utjecaj oslabljen.
Vjerske zajednice, kako obje crkve tako i Islamska zajednica, imaju najdirektniji utjecaj preko propovjedaonica na formiranje javnog mnjenja i političkog raspoloženja, tako da su vjerski i politički nacionalni lideri bukvalno prijatelji i saveznici, a njihove stranke srasle sa vjerskim zajednicama. Stoga se smatra da su vjerske zajednice i najzaslužnije za primat nacionalnih stranaka nad tzv. građanskim i lijevim strankama.
Međutim ni vjerskoj populaciji, čiji predstavnici vladaju već dvije decenije „ne cvjetaju ruže“ pa je uočljivo kako sve više općenarodnog nezadovoljstva iskazuju i vjerske pastve i džemati kako prema nacionalnim isto tako i prema vjerskim vođama.
Tako da se može reći da će vjerske zajednice i svećenici vrlo teško pronaći vrstu demagogije kojom će uspjeti zamajaviti oči ozlojeđenim vjernicima da glasaju za njihove favorite. Za sada svećenici koriste ideologiju straha od drugog i prijetnjama izdajstva vjere i nacije uspijevaju ušutkati žamor nezadovoljstva među gladnom pastvom i džematima.
Što se medija tiče tu je vrlo polivalentno stanje. Ipak, koliko god medijska scena bila polarizirana i razbijena pojavom nekontroliranih internet portala, glavni medijski akteri su prilično jasno odredili, profilirali i svrstali. Malo je nezavisnih medija i još manje svojeglavih, ubojitih i hrabrih novinara kakvih je odvajkada bilo u Sarajevu. Samo nekoliko bosanskih novinara iz (po)ratne plejade još drži do sebe i ponekad „bljesne“ nekom kolumnom ili intervjuom.
Šta bismo bez Avaza?!
Bez obzira na takvo stanje uočljivo je da režim, bar u Sarajevu, svakim danom sve više gubi kontrolu nad medijima. Dok se Srbi i Hrvati još uvijek naslanjaju na beogradske i zagrebačke medije, u istoj mjeri u kojoj se njihovi lideri Milorad Dodik i Dragan Čović, utrkuju da ljube ruke predsjednicima Srbije i Hrvatske, dotle se SDA oslonila na predsjednika Turske od koga je dobila novac za pokretanje svojih medija.
Za sada se sarajevski mediji mogu razvrstati u tri grupacije koje na direktan ili indirektan način podržavaju tri političke opcije. SDA-ov režim uz sebe još ima državne elektronske medije FTV i BHT, plus novonastale portale i jednu novinu „Faktor“ i „Stav“. Najzanimljivija kombinacija u ideološkom smislu je stavljanje pod kontrolu SDA nekada ekstremno ljevičarskog lista „Slobodna Bosna“ i selefističkog lista „SAFF“. Do sada je finansijski SDA loše uzvraćala odanost svojih medija jer su izgubili pet printanih novina: Ljiljan, Večernje novine, Slobodna Bosnu, SAFF i Faktor, koje su se prestale štampati usljed enormnih finansijskih gubitaka. Još uvijek na tržištu opstaje niskotiražni sedmični list „Stav“, ali je očito da i ovaj list kuburi sa finansijama jer je na zlu glasu kao profašističko glasilo pa nema čitalačku publiku. Osim zagriženih SDA-ovaca, niko drugi se ne usuđuje, valjda od stida, kupiti ovu novinu na trafici i ponijeti je ispod ruke kroz čaršiju. To je najbolji znak „bolesti“ ove novine koja neće moći opstati na tržištu, ali ako i opstane uz pomoć turskih donacija, njen utjecaj na politička zbivanja će biti neznatan i nebitan.
Nedavnom kupovinom TV1, Sarajevska pivara je zaokružila svoj medijski koncern kojeg sačinjavaju dnevna novina „Oslobođenje“ i sedmični list „Dani“. Bez obzira što se ne mogu pohvaliti svojim tiražom, kao ni gledanošću, ovi mediji omogućavaju bar građanskim opozicionim strankama poput DF-a, NS i S za BiH, kao i nekolicini novonastalih stranaka da iznose svoje oponentske stave protiv režima.
I na koncu još uvijek najuticajniji medij u Sarajevu je Dnevni Avaz. On je u vlasništvu Fahrudina Radončića, lidera SBB-a. Osim što umjereno i suzdržano podržava politiku SBB-a, da ga se ne bi proglasilo stranačkim glasilom, isto tako sporadično i naizmjenično protežira druge opozicione lidere. Ipak je trenutačni imidž ovog lista da je „smrtni neprijatelj“ režima, odnosno lidera SDA Bakira Izetbegovića. To što Izetbegović misli o Avazu, da urušava bošnjačke vrijednosti, Avaz piše o Izetbegoviću kao pogubnom političaru za Bošnjake!
Povijest ovog lista je naprosto sudbinski ispretpletena sa politikom SDAovog režima. Avaz je prvo uozbiljio bošnjačku politiku, da bi je sadašnjim uređivačkim konceptom dramatizirao. U tome i leži fenomen da je Avaz imao jaču medijsku opoziciju u Sarajevu nego SDA političku. Vjerovatno je razlika u tome što je režim, odnosno SDA imao „dobro njegovane neprijatelje“ u opozicionim liderima, poput Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića, dok se Avaz branio i vrlo oštro obračunavao sa protivnicima.
Pitanje pobjednika izbora ne mora odlučiti Avaz, kao najmoćnije bošnjačko glasilo, ali je sigurno ovaj medij dao neizmjerljiv doprinos suzbijanju moći režima. Naprosto se svaki Bošnjak može upitati šta bi se sve politički dešavalo u Sarajevu da nije bilo Avaza. Gdje bio ovom režimu, njegovim osionim liderima bio kraj da ih Avaz nije „korigirao“.
Ako se ovome doda da Avaz ima regionalnu, pa tako i međunarodnu reputaciju bosanskog Guardiana, njegov oponentski odnos ovakom režimu ogrezlom svakom obliku korupcije, nepotizma i kriminala je nemjerljiv. Da nije Avaza izbori bi u Sarajevu bili režimska farsa. Ovako, sa ovakvim Avazom, izbori bi mogli biti bošnjačka politička i nacionalna katarza.
(TBT)
