Spisak je imao više od 200 imena. Martha James. Grace Paul. Rebecca Joseph. Mary Ali. Ruth Colo. I mnoga druga. Nigerijskim zvaničnicima bile su potrebne nedelje da objave imena svih učenica koje je Boko Haram oteo iz internata u selu Chibok prije četiri godine, u noći 14. aprila. Kada su ih konačno objavili, brojke su bile zastrašujuće.
Lista je brzo došla u ruke očajnih roditelja koji su tragali za svojim kćerkama. Neki od njih su na motorima jurili za islamskim ekstremistima koji su upali u školu, utjerali djevojčice u kamione i odvezli ih pod prijetnjom oružjem. Vojnici su takođe koristili listu, dok su tragali za nestalim učenicama, pretražujući šume, šaljući avione i tražeći pomoć stranih vojski. Pregovarači su provjeravali imena dok su sa ekstremistima pregovarali oslobađanje djevojaka. A spisak je poslužio i kao inspiracija za proteste stotinama kolometara daleko, u glavnom gradu Nigerije, gdje su demontranti pozivali na povratak djevojaka iz dana u dan.
“Sa svakim imenom, moja riješenost je jačala”, rekao je Oby Icekwesly, bivši ministar obrazovanja koji je predvodio prteste. “One nisu bile samo statistika. One su ljudska bića”.
Daleko odatle, u Americi, Francuskoj, Južnoj Koreji i drugde, javne i poznate ličnosti pridružile su se pozivu. Vratite naše djevojke, zahtijevali su.
Godinama su tinejdžerke vođene kao nestale, porastavši iz djevojaka u žene, izgubljene u rukama ekstremista poznatih o tome da tuku i siluju svoje zatvorenice. A onda, mnoga njihova imena precrtana su na spisku. “Vratila sam se”, rekla je Haua Ntaki, jedna od učenica iz Chiboka.
Gotovo četiri godine poslije otmice, više od 100 djevojaka iz Chiboka sada žive u mirnom univezitetskom kampusu na sjeveroistoku Nigerije i provode dane učeći matematiku i engleski, odlazeći na karaoke i snimajući selfije i gledajući filmove uz kokice.
Vlada je ispregovarala oslobađanje mnogih učenica iz Chiboka koje su oslobođene u posljednjih godinu i po dana. Mali broj, koji je još ranije pobjegao, pronađen je kako luta. Ali više od 100 njihovih drugarica Boko Haram i dalje drži u zarobljeništvu a za tuce njih se vjeruje da su mrtve.
“Sretna sam” kaže Ntakai, koja je bila 169. na listi. Sada je 20-godišnja studentkinja koja ustaje u zoru kako bi subotom išla na jogu i raspravlja o prednostima i opasnostima društvenih medija. “Ali mislim o sestrama koje su i dalje tamo” u kandžama Boko Harama, dodaje.
Nigerija već devetu godinu ratuje sa Boko Haramom, grupom koja je ubila i kidnapirala hiljade civila. Na mnogo načina, učenice iz Chiboka su samo još jedne u niz njihovih žrtvi. Mnoge ove djevojke sebe sada smatraju sretnim. Velika većina žrtava Boko Harama ostala je anonimna. Mnoge porodice nikada neće saznati šta se dogodilo sa njima. Ali djevojke iz Chiboka su imale imena. Saratu Ajuba. Ruth Amos. Comfort Habila. Ester Usman. I u prvih nekoliko nedjelja po njihovoj otmici – kada je Boko Haram objavio fotografije svojih zatvorenica pokrivenih od glave do pete dugim, crnim haljinama – imale su i lica. Tinejdžerke su odjednom postale nevoljne predstavnice svih mrtvih i nestalih žrtava.
Postale su kćerke Nigerije i, gledano šire, ćerke cijelog svijeta, prihvaćene kao da pripadaju svima. “Kada se otmica u Chiboku dogodila, bila je to artikulacija cijele sage”, kaže Saudatu Mahdi, koosnivač pokreta Bring Back Our Girls (Vratite naše djevojke). “One su postale tačka okupljanja”.
Ali oslobođene učenice takođe nose i teret te slave. Pohađaju privatni univerzitet gdje se obrazuju djeca nigerijske elite. Suočene su sa brojnim restrikcijama. Ne smiju izići iz kampusa bez pratnje. Ne mogu imati posjetioce bez posebne dozvole. I iako su se neke porodile u zarobljeništvu, njihova djeca ne smiju biti sa njima.
Zapravo, djevojke gotovo da nisu vidjele porodice od kako su oslobođene. Čim su puštene, odvedene su u Abudžu gdje su nedjeljama bile u državnom pritvoru i gdje su ih ispitivali kako bi dobili informacije o njihovim i dalje nestalim drugaricama ali i da bi dokazale da nisu sada postale vjerne Boko Haramu.
Sigurnosni agenti upozorili su ih da ne pričaju o vremenu provedenom sa Boko Haramom, tvrdeći da bi to moglo da ugrozi sigurnost učenica koje su i dalje zarobljene. Zaboravite na prošlosti i okrenite se budućnosti, rekli su im. Mjesecima im je pristup roditeljima bio veoma ograničen. Nisu smjele napustiti spavaonicu. Čak i danas, sa porodicama komuniciraju preko telefona.
Prošlog ljeta, zvaničnici Američkog univerziteta u Nigeriji otputovali su u Abudžu kako bi se sastali sa zaničnicima. Univerzitet je 2014. primio dvadesetak učenica iz Chboka koje je Boko Haram oteo ali koje su u roku od nekoliko sati uspjele pobjeći. Administratori su željeli primiti i nedavno oslobođene djevojke. Cilj je bio da im se pomogne da nastave studije, da se ponovo sretnu da drugaricama i pripreme za studentski život.
Životi učenica iz Chiboka su sada veoma izorganizirani. Smatraju ih visokorizičnim metama. Kao javne ličnosti podložne su eksploataciji, strahuju zvaničnici. “Nikada neće biti normalan svijet kao u trenutku prije otmice”, kaže Mahdi.
Zvaničnici na univerzitetu nemaju iskustva sa educiranjem velike grupe bivših talaca. Ni drugi. “Primit ćemo ih pa čemo onda vidjeti šta dalje”, prisjetio se da je tada rekao predsjedavajući univerziteta, Amerikanac Don Dickly. “Bile su traumatizirane kao grupa i njihovvo liječenje je moralo biti grupno”.
Na univerzitetu, zvaničnici su požurili da se pripreme za učenice i renovirali su spavaonicu određenu za njih. Prodekan za studentska pitanja postao je njihov de fakto upravnik. Terapeut iz SAD koji je tretirao djevojke koje su pobjegle otmičarima, pozvan je da radi sa psihologom učenica.
Prošlog septembra više od 100 učenica je stiglo. Neke druge učenice uplašile su se da bi Boko Haram mogao ponovo doći po devojke iz Liboka, naročito na univerzitetu koji predstavlja neku vrstu zapadnjačkog obrazovanja koje Boko Haram osuđuje. Drugi su strahovali da su same devojke postale teroristi.
Po dolasku u kampus djevojke su sprovedene na prvi obrok u kafeteriji. Privlačile su poglede drugih učenica. “Vidjelo se da im je neprijatno” kaže Renginald Brags, bivši instruktor američke mornarice koji je bio zadužen za Chibok djevojke. Adminitratori su im dozvolili da jedu u svojoj spavaonici.
Iako sve imaju dvadesetak godina, žene su u programu koji ponekad djeluje kao da je osmišljen za djecu iz osnovne škole. Učionice u ukrašene spajdermenom i jednostavnim radnim stolovima. Poruke pozitivnog razmišljanja polijepljene su po zidovima: Nikad ne odustaj. Veruj u sebe. Blistaj kao zvijezda. Žene djeluju smireno i opušteno, čak radosno. Raimon Obindu, harizmatični lokalni pastor, priprema propovjedi pune nade za ove djevojke.
“Zajedno su doživele pakao”, kaže psiholog Somiari Dem koja ih savjetuje. “One dijele taj narativ”. Žene su roditeljima pričale o dugim periodima gladi dok su bile sa Boko Haramom. Morale su kuahti i prati za borce. Neke su bile silovane. Jednoj nedostaje dio noge od povreda koje su joj nanijeli pripadnici Boko Harama.
Ntaki Keki, 60, kaže da mu je ćerka Haua rekla da je jednom prilikom 30 puta udarena štapom. Ispričala mu je kako su viđale leševe otete djece i kako su gledale kako borci umiru u zračnim napadima.
Univerzitet ne dozvoljava novinarima da sa djevojkama pričaju o svom iskustvu.”One su odrasle po američkim standardima. Čak i fizički su odrale žene ali ako pogledate njihov socijalni razvoj, one su i dalje veoma ranjive”, rekao je Brags.
“Svjestan sam da ljudi misle da sam previše zaštitnički nastrojen. Ne mislim da su one djeca. Ali postoji odgovornost koja mi je povjerena”, kaže.
Na univerzitetu, djevojke pričaju samo na engleskom, jezikom sa kojim se mnoge muče (odrasle su govoreći husa ili lokalne jezike). Većina ljudi sa njima ne može komunicirati sa njima na drugim jezicima.
Jedna od učenica, Glory Dama, želi završiti fakultet i vrati se u Libok kako bi tamo radila kao medicinska sestra i pomagala lokalcima. Druga, Roda Peter, želi postati advokat. “Znam da sam na mestu gde ne niko neće juriti ili na uraditi nešto nažao”, kaže 22-godišnja Peter. “Oni su ovdje da nam pomognu”.
Grace Haman se tokom zarobljeništa tješila time da nisu zaboravljene.
“Čula sam na radiju da su ljudi zabrinuti za nas”, rekla je. “Zahvaljujem svima na svemu što su uradili za nas”.
(TBT, NYT)