Danas je na Sajmu knjiga koji se održava u sarajevskoj Skenderiji održana promocija najnovije knjige Nedžada Latića „Orwellovo Sarajevo“. Moderator promocije Šejla Hukara istakla je da je kao lektorica imala čast prva pročitati rukopis knjige i da je kao čitalac osjetila autorovu ljubav i požrtvovanost koju čini pišući knjige i tekstove o Sarajevu.
„Da sam napisao knjigu samo da je mladi novinar Beganović pročita, isplatilo se,“ rekao je autor zahvaljujući se promotoru Beganoviću na uloženom trudu.
„Ali, ova knjiga i jeste pisana za Beganovićevu generaciju koja će se morati „fajtati“ sa režimom „čelo u čelo“ i stoga sam baš njega odabrao za promotora“, rekao je Latić i dodao: „Prije četiri godine objavio sam knjigu „Sarajevski armagedon“ u kojoj je jedan od glavnih likova Sebija Izetbegović. U ovoj knjizi glavni lik je Hasan Čengić. Na taj način se „Orwellovo Sarajevo“ nadovezuje na „Armagedon“ jer su gospođa Izetbegović i Čengić dva noseća, možda i glavna stuba režima.“
Knjiga „Orwelovo Sarajevo“ će sigurno izazvati polemike je su tvrdnje o „nadziranju“ građana Sarajeva sa visokih novosagrađenih građevina, pa čak i munara, vrlo senzacionalne u kontekstu zloupotrebe i kršenja općih ljudskih prava, odnosno svemoći režima, kako Latić naziva SDA i jedno krilo Islamske zajednice.
Riječ promotora Suada Beganovića o knjizi prenosimo u cijelosti:
„Nedžad Latić napisao je knjigu memoarskog tipa, ne držeći se strogo žanrovskog ustroja, nego puštajući da ga naracija vodi u ‘žanrovske digresije’. Pri tome ćemo primijetiti stalan interteksualni upliv, što ranijih tekstova i zapažanja istog autora, što citatnu djelatnost drugih autora, koje Latić inkorporira u svoje djelo.
Knjiga je memoarskog tipa, odnosno, autor je otvara tako prisjećajući se svog djetinjstva, dolaska u Sarajevo i prolazi kroz topos sjećanja. Zapravo, Latić pravi jedan hronotop u svojoj knjigi gdje kroz istraživanje autobiografske pozicije u jednom dužem periodu on ispituje sebe, kao i pojave oko sebe. To ispitivanje prevazilazi autorsku introspekciju, pa obuhvata i pojave izvanjske prirode. Zato je proza Nedžada Latića obilježena i dokumentarizmom, odnosno, sastavcima političke prirode, sastavcima koji faktografski prikazuju jednu propast Sarajeva i moralni rasap društva.
Zadržimo se na temi Sarajeva. Latić slika dvije strane Sarajeva. Jedna je skoro romantična. Vezana je za prošlost i uz pojedince. U tom dijelu autor nam predstavlja vlastito sazrijevanje uz hafiza Hadžimulića, svima poznatatog učenjaka, prisjeća se svojih interakcija s njim, kao i nizom drugih osoba vezanih za njega. U toj slici Sarajeva imamo mladog Latića, onog koji prvi put vidi erotičnu pojavu žene, onaj koji se kreće kroz ulice Sarajeva gdje se djeca igraju i istaknuti pojedinci vode život s jakim moralnim ubijeđenjima, poput spomenutog hafiza. Karakter hafiza Hadžimulića ukazuje se kao opsesivna tema i kontrast, figuran nužna za jednu binarnu predstavu dva svijeta. Hafiz, kao vjerski autoritet najbolji je dokaz, što Latić ističe kroz cijelu knjigu, protiv vjerskih autoriteta današnjice. Vodeći se tom linijom, knjiga će otkriti tajnu o moralnom rasapu IZ koju na samrti hafiz odaje.
Naporedo s tim svijetom, gdje imamo i mirakulske elemente, odnosno, evlijske predaje, stoji ona druga slika Sarajeva. On je mračna i turobna. U njoj jedino pravilo jesu ‘pravila’ brzog ličnog profita. U njoj se ne nalazi ni behar ni ruža, čime svjesno evociram na Latićev sufijski element koji se prožima kroz knjigu, nego je Sarajevo zatvoreno u zgrade, u sivilo i tu nas autor suočava s jednom metaforom zatvorenog Sarajeva. Naime, do kraja knjige neprestano će nad tekstom se pojavljivati ideja zatvorenog Sarajeva u panoptikumsku mrežu, kao i Sarajeva zatvorenog u političko-interesnu mrežu nekolicine pojedinaca. U tom drugom Sarajevu autor primjećuje kako su nekadašnje žrtve postale današnji dželati, ukazuje na činjenicu da humanitarna pomoć namijenjena bošnjačkoj sirotinji nije bila nikakva prepreka da pojedince ubijedi da novac ne strpaju u vlastite džepove.
Latić se ne plaši da, što vlastitom perom, što posezanjem u arhive magazina Dani, ocrta jednu genezu političkog umrežavanja preko spornih, sa terorizmom povezanih, humanitarnih organizacija. Tu u potpunosti prestaje memoarska instanca, a namjesto toga dobijamo društveni feljton, esejistička forma protkana vlastitom impresijom. Autor nas vodi u dvodecenijsko sazrijevanje jedne političke kaste. Imamo uvid u historijsko djelovanje Muslimanske braće, njihov utjecaj na Mlade muslimane i paralelizam tog djelovanje u institucijama sistema. Tu smo suočeni sa insajderskim informacijama, sa svijetom iznutra gdje su odavno pali svi islamski moralni nazori, gdje je čovjek pretvoren u metu. Samo nakratko će autor spomenuti dva imena, dvije mete i bjegunce, dojučerašnje dobre poznanike iz medreslijskog kruga njihovog današnjeg goniča.
Da bi dodatno oslikao svijet današnjeg Sarajeva autor se prisjeća ramazana za vrijeme Jugoslavije i današnjeg. Govorom jednog od aktera, Latić će primijetiti da je više imana bilo tada, dok danas goniči iz tog vremena sjede u prvim safovima. Zbog toga autor svoje ramazane obično provodi u rodnom mjestu. A nakon takvih digresija ponovo smo suočeni sa moćnicima koji švercaju naftu ili preuzimaju telekomunikacije preko malezijskog lobija, na što autor u nekoliko navrata podsjeća. Tu knjiga dolazi u svoju kulminacijsku fazu, do svog posljednjeg poglavlja.
Posljednje poglavlje knjige, Faradejev kafez, ilustrira stapanje prethodnih silnica koje su oblikovale današnje bošnjačko društvo, današnje Sarajevo i doprinijelo njegovom rasapu. Tako su nekadašnji šverceri postali upravitelji najmoćnijih firmi u oblasti telekomunikacija. Njihova mreža zalazi u tkivo države, pa je onaj spomenuti paralelizam države i paradržavnih sistema doveden do savršenstva. Latić nam oslikava topografiju Sarajeva iz ugla panoptikumske vizure, Sarajevo je postalo kazamat u kojem nekolicina špijunira ostatak koristeći Telekom i ostale firme. Nove tehnologije su omogućile i bolji nadzor, što trenutna politička kasta koristi da kontroliše vlastite redove. Otuda, smatra Latić, i poskupljenje usluga komunikacije. U istoj nakani uništen je i urbani plan Sarajeva, život je naprestao stao u njegovom humanom smislu, a svakodnevnica je postala orvelovska scena, Orwelovo Sarajevo nadzirano bešćutnim pogledom moći“.
(TBT)