Piše: Muhammad Idrees Ahmad, thebosniatimes.ba
Prošle subote, kad su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska pokrenule udare na tri postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja u Siriji, taj je potez u nekim organima naišao na neodobravanje. U ranije najavljenom spektaklu uništene su tri zgrade, nije bilo žrtava, no za neke je to bila “opasna eskalacija”. Neki su govorili o njegovoj “nezakonitosti”. Svi su se žalili na njegovo nepoštivanje istrage OPCW-a.
Akcija, koja je trajala manje od sahat vremena, bila je eskalacija samo ako je sve što joj je prethodilo bilo normalno. S tim kalkulacijama Sirija se sada vratila svom statusu quo, genocidu koji vrši Assadov režim.
Akcija je bila nelegalna samo ako se pod zakonitošću misli na odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a. No, Vijeće sigurnosti nije neutralno tijelo kao sud. Njegove odluke vezane su za interese njegovih stalnih članica. Reći da je akcija “legalna” u ovom slučaju bilo bi isto kao reći “Vladimir Putin odobrio je to”.
Šta je onda s istragom Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW)?
Floskule o dogovoru
To zavisi od toga koji se odgovor traži s obzirom na to da stav OPCW-a ne uključuje pripisivanje krivice. Odobrenje pristupa OPCW-u samo pokazuje ono što smo već znali: dogodio se hemijski napad. Ne rješava nastalu kontroverzu u vezi s time ko je odgovoran (kreiranu jer samo jedna strana u Siriji ima sredstva, namjeru i historiju korištenja hemijskog oružja iz zraka).
No, da je OPCW potvrdio odgovornost sirijskog čelnika Bashara al-Assada, koje bi posljedice bile?
Prošle godine, nakon hemijskog napada na Khan Sheikhoun, UN je odgovorio na pozive na istragu tako što je osnovao Zajednički istražni mehanizam (JIM) UN-a i OPCW-a, koji je imao nadležnost identifikacije počinitelja. No, kad je JIM zaključio da je Assad odgovoran za napad, Rusija mu je oduzela nadležnost. Ni činjenica da je UN potvrdio odgovornost režima za napad nije dovela do poziva na odgovornost okupljenih, koji sad insistiraju na svetosti zakonske procedure.
Svi pozivi na “više istraga” nestaju u floskulama o “ispregovaranom dogovoru” ili “akciji koju je odobrio UN” (što je drugi način da se kaže “nikad” jer je malo vjerovatno da će Putin zapadnim silama dati nadležnost da djeluju protiv njegovih interesa).
Fetiš ka dubioznom legalnom procesu tako postaje mjera odugovlačenja koja dozvoljava počiniocima masovnih zločina da prođu nekažnjeni zbog opipljive nelegalnosti korištenja hemijskog oružja. Da se slučaj ne vodi s dobrom voljom vidi se iz analogije koja ga često prati.
Trebamo li vjerovati istim vladama i agencijama koje su nam lagale o iračkom oružju za masovno uništenje (OMU)?
Je li Sirija poput Iraka?
Razmatranjem sveprisutnosti analogije s Irakom dolazi se do starog klišea da se generali uvijek bore posljednji u ratu i to se odnosi i na njihove kritičare. Sirija je Irak samo ako jednostavne suprotnosti zamijenimo materijalnim usporedbama. Mimo činjenice da obje države imaju na čelu baaske režime, koji su donijeli ogromnu nesreću svome narodu, nema konkretnih detalja o sličnosti Sirije i Iraka.
Tokom 2003. dogodila se invazija na Irak iako nije bilo prijeteće humanitarne katastrofe koja traži djelovanje; u Siriji je režim u akciji razaranja od 2011, a samo je u dvije prilike bio na udaru ograničenih i neefikasnih vojnih udara na osnovu “humanitarnih uporišta”.
Dok su u Iraku SAD i Velika Britanija koristili lažne izgovore za djelovanje, u Siriji su stvarni i česti prekršaji samo dvaput trznuli Zapad iz nedjelovanja. Dok je u Iraku navodno posjedovanje OMU-a bilo dovoljno za invaziju, potvrđeno korištenje takvog oružja u Siriji tek je nekoliko puta izazvalo reakciju, uglavnom simboličnu, bez šoka ili rezultata.
Analogija također zanemaruje sve što se zna i ne zna u slučaju protiv Iraka. Tokom 2003, uprkos žestokom američkom pritisku, međunarodna tijela, poput Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), UN-ove Komisije za praćenje, verifikaciju i inspekciju (UNMOVIC) i OPCW, odbila su podržati stav administracije protiv Iraka. U Siriji režim nije negirao posjedovanje hemijskog oružja, a UN je potvrdio njegovo korištenje u najmanje 34 navrata.
Dokazi ‘duboke države’
No, šta je s tvrdnjama da nas “duboka država” pokušava na pogrešan način uvesti u rat, kao što je to uradila u Iraku?
Centralna obavještajna agencija (CIA) oduprla se 2002. godine pritisku administracije da osigura odbrambeno objašnjenje za invaziju na Irak. Tadašnji potpredsjednik Dick Cheney lično je posjetio sjedište CIA-e u Langleyju nekoliko puta kako bi pritisnuo analitičare da naprave procjenu u korist stava administracije. No, uprkos napadima, “duboka država” (uključujući CIA-u, Agenciju za odbrambeno obavještavanje, Ministarstvo energije i State Department) dala je zajednički stav u Procjeni nacionalnih obavještajaca, koja je bila puna upozorenja, a koja je mogla samo potvrditi da Irak, ako ne bude kontrolisan, može u sljedećoj deceniji razviti nuklearno oružje.
Bushova administracija shvatila je nedovoljnost te procjene i, na kraju, morala se pouzdati u dvije ad hoc operacije u Pentagonu kako bi imala vlastite, ispolitizirane procjene, mimo neposlušnih kanala “duboke države”. Francuski, njemački i britanski obavještajci također nisu mogli ispuniti želju Bushu (što je navelo tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira da proizvede vlastiti “nepouzdani” dosje).
S druge strane, u Siriji su američke, britanske i francuske obavještajne agencije bile jednoglasne u izricanju pouzdanih presuda odgovornosti režima za hemijski napad. Te presude bile su potvrđene kroz Obavještajce otvorenih izvora (OSINT), novinarske istrage, svjedočenja očevidaca, stavove organizacija za ljudska prava i, naravno, UN-ovu Komisiju za istrage u Siriji (koja je potvrdila najmanje 34 slučaja korištenja hemijskog oružja čak i prije Doume).
U vezi s Irakom nikad ni blizu nije bilo takve vrste slaganja mišljenja.
Masakr u Halabji
Međutim, postoji iračka analogija koja je relevantna za Siriju: nije se dogodilo 2003. nego 1988, kad je tokom vojne kampanje Saddama Husseina na sjeveru gotovo 5.000 civila ubijeno u hemijskom napadu na kurdski grad Halabju.
Napad je uslijedio nakon što je grad osvojio iranski neprijatelj i Iračani su za njega odmah okrivili Irance kao operaciju pod lažnom zastavom. Američki obavještajci, koji su tada bili saveznici iračkog režima, pojačali su tvrdnje Bagdada. No, u ironičnom obratu situacije, kad je Hussein ostao bez zapadnjačke podrške zbog aneksije Kuvajta, “antiimperijalisti” (uključujući, nažalost, pokojnog Edwarda Saida) osjećali su obavezu da koriste teoriju “lažne zastave” da odriješe od grijeha Husseina u svom pogrešnom potezu da spriječe intervenciju.
Tu se skriva lekcija: lako suprotstavljanje jest intelektualni ćorsokak koji pridonosi moralnoj atrofiji i reakcionarnim politikama. Živimo u vrijeme velike opasnosti i, zbog situacije i posljedica, Sirija može postati odlučujući sukob ovog stoljeća.
Možemo imati različite stavove u vezi s najboljim načinom da postignemo mir, ali ne smijemo dozvoliti našim zaključcima da odluče koje ćemo činjenice prihvatiti, a koje nećemo. Svakako, ne smijemo iskrivljavati istinu kako bismo zadovoljili svoje predrasude. U ovim vremenima univerzalne prevare mora biti moralna obaveza svih građana da se suprotstave zloupotrebi jezika i historije.
(TBT, Al Jazeera)
