Piše: Abdel Sattar Qassem, thebosniatimes.ba
Oni koji prate saudijsku vanjsku politiku vjerovatno mogu osjetiti da su Saudijci postali histerični i da gube ravnotežu na regionalnoj i međunarodnoj sceni, okrećući protiv sebe države, narode i nacije.
Čini se da gube nerve i upuštaju se u avanture s nepredvidivim ishodom, što vodi sadističkim i besmislenim akcijama čiji je jedini cilj povrijediti druge, uništiti njihovu infrastrukturu, pokidati veze koje ih spajaju i razdvojiti porodice.
Upetljali su se u košmar zvani ‘Iran’, zbog kojeg paniče i gube nerve, dok u svojim glavama raspaljuju mržnju i osvetu. Naoštrili su se da se takmiče s cionistima u sponzoriranju terorizma i terorista širom svijeta. Ne pokazuju želju da popuste u tome, niti se tome mogu suprotstaviti, zbog čega se ponašaju poput onih koji su postali nemoćni pod teretom životnih tegoba i najradije bi sebi okončali život.
Na nagovor i ohrabrivanje Amerikanaca, Saudijci su zapalili žestok rat između Iraka i Irana pod izgovorom zaštite takozvane ‘istočne kapije arapskog svijeta’. Rat je nanio ogromne štete ovim državama, odnio živote stotina hiljada ljudi i iscrpio finansijske kapacitete arapskih država, a naročito snagu zemalja Zaljeva koje su finansirale taj rat u korist Iraka. Rat je okončan porazom svih strana koje su učestvovale u njemu, izuzev Amerikanca i cionista koji su izašli kao pobjednici.
Gubitnici sukoba
Amerika, a sa njom i cionisti, imala je za cilj uništiti iransku revoluciju još u povoju i ukloniti opasnost koja bi se mogla izroditi iz njenog uspjeha. Dakle, Iran izlazi kao gubitnik jer je težio boljem sutra, poboljšanju uslova života za iranski narod i koračanju ka napretku, dok su Arapi doprinijeli suzbijanju njihovih težnji i prisilili ih da troše na rat koji nosi samo nedaću.
Irak je, također, izašao kao gubitnik jer je Iran ostao postojan i nije uništen njegov politički sistem. Arapske države, na čelu sa Saudijskom Arabijom, izašle su iz sukoba kao gubitnici jer su znatno iscrpljene njihove novčane rezerve. Što se tiče Amerike i cionista, oni su imali priliku da se naslađuju arapskom i iranskom krvlju koja je tekla i da iscrpljuju njihov novac od nafte.
Saudijska Arabija je nastavila provocirati iransko-sunitski sukob predstavljajući sebe zaštitnicima sunita, dok su se u stvarnosti udaljili od Boga Uzvišenoga. Usvojili su ideologiju terorizma i terorističkih grupa koje su bile i ostale te koje nanose najviše štete vjeri islamu.
Naravno, Saudijska Arabija optužuje Iran da je odgovoran za izazivanje vjerskih i sektaških sukoba u regiji, međutim, ovakve saudijske tvrdnje ne vidim kao istinite. S obzirom na to da sam prvi u svijetu napisao djelo o iranskoj revoluciji, pratio sam reakcije država na revoluciju u Iranu.
Konstantno sam se susretao s primjerima arapskog neprijateljskog odnosa prema iranskoj revoluciji još od njenog samog početka, kao i zloupotrebama pitanja sunitsko-šiitskog sukoba kako bi se arapsko javno mnijenje mobiliziralo protiv Irana.
Američki instrumenti
Iran je bio šiitska država i prije iranske revolucije, no Saudijska Arabija i Arapi nisu imali neprijateljski stav prema ovoj zemlji jer su tadašnji iranski vladari bili jedan od instrumenta američke politike u Zaljevu i arapskom regionu. Dakako, i među Irancima ima onih koji su potencirali pitanje sunitsko-šiitskog raskola, ali oni nisu bili predstavnici iranskog režima. S druge strane, Arapi su ovaj diskurs slijedili na zvaničnim nivoima što je bio odraz usmjerenja arapskih vladara.
Pojedini Arapi svoje neprijateljstvo prema Iranu pravdaju time kako su uvjereni da Iran radi na tome da preuzme kontrolu nad arapskim svijetom i da ga vodi u skladu sa svojim interesima. Ovakvom opravdanju nedostaje zdravog razuma i logike. Amerika dominira nad većinom arapskih država još od 1945. godine, a nismo mogli čuli niti jednog vođu neke arapske države kojom vladaju Amerikanci da brani arapsku nezavisnost. Jasno je da se ne radi o nezavisnosti i suverenitetu Arapa, već o onima koji gaze po Arapima i kontroliraju ih.
Saudijci, a s njima i brojni arapski režimi, bore se protiv Irana pod pretpostavkom da ova država predstavlja prijetnju, a ne pada im na um zapadna dominacija o kojoj govori gorka arapska realnost. Arapi tvrde da Iranci trenutno kontroliraju četiri arapske prijestolnice (Bejrut, Damask, Bagdad, Sanaa), međutim, za ovakve tvrdnje potrebni su brojni argumenti i dokazi, a ne agitiranje i demagoška besjeda.
Ako je Teheran i ponudio Bejrutu besplatno naoružanje, a Bejrut odbio ili nije otvoreno prihvatio ovu ponudu, kako onda Iran kontrolira Liban? Ako je Sanaa već duži vremenski period izložena saudijskim napadima i nema dokaza da Iran snabdijeva Jemen oružjem, pa gdje je onda iranska dominacija? Kada se Irak pripremao za oslobađanje Mosula, nismo vidjeli da interveniraju iranske snage, već Turske.
Druga priča
Što se tiče Damaska, to je već druga priča. Saudijska Arabija, a s njom i većina zemalja Zaljeva, umiješale su se u unutrašnji sukob u ovoj državi, podstakle emocije i rasplamsale plamen. Upumpale su ogromne količine novca i oružja u ovu državu kako bi se borbe nastavile i nanijela bol arapskom narodu Sirije. Ne mislim da je Saudijska Arabija ikada i pomišljala da će ostvariti pobjedu u Siriji, ali je njena alternativa ostanku Bashara al-Assada na vlasti bila spaljivanje Sirije i raseljavanje stanovnika ove države.
Saudijska Arabija – čiji politički režim pripada mračnom dobu džahilijeta (neznanja) – nije radila na uspostavljanju demokratije u Siriji, jer da joj je to bio cilj, onda bi prvo počela od svoje države. Saudijski režim ne zna značenje riječi demokratija, niti ga želi znati. Amerikanci koji dominiraju nad životom Saudijske Arabije ne rade na uspostavljanju demokratije u arapskim društvima. Stoga je neprihvatljiv njihov argument da brane slobodu sirijskog naroda, nego je isključivo riječ o političkoj propagandi.
Znači li to da se Saudijska Arabija zalaže za slobodu sirijskog naroda a nije posvećena slobodi naroda na Arapskom poluotoku? Šta je sa slobodama naroda u drugim dijelovima arapskog svijeta? Hoće li Saudija i tamo zapaliti druge ratove s ciljem da odbrani slobodu arapskog naroda? Hoće li svoje vojne kapacitete usmjeriti prema Palestini kako bi oslobodila palestinski narod?
Saudijska Arabija konstantno krivi režim Bashara al-Assada kao prvog krivca odgovornog za uništenje Sirije i stradanje njenih građana. Međutim, opravdava li to dalje slanje novca, oružja i vojnika opozicionim grupama kako bi se podsticao plamen rata iz kojeg Saudija neće izaći kao pobjednik?
Zločini dinastije Saud
Libija, također, nije ostala imuna na zločine dinastije Saud: huškali su zapadne države protiv Moammara Gaddfija i pozivali strane trupe u rat. Iskoristili su Arapsku ligu da osvajačima daju legitimno pravo za prodor na arapsku zemlju. Saudijska Arabija i druge arapske države i dalje upumpavaju novac u Libiju kako bi se nastavilo razaranje i uništenje.
U Jemenu Saudija izaziva nered, širi destrukciju, ubijanje i prolijevanje krvi, a jedan od najgorih zločina koji je nedavno počinila američko-saudijska avijacija bio je napad na pogrebnu salu u Sanaai. Jemenski narod je izuzetno siromašan i stalno traži čvrsto tlo kako bi stao na noge. Zbog toga je Saudijska Arabija bez ikakvih problema pokrenula rat protiv nemoćne arapske države kojoj nedostaje resursa, podrške i pomoći.
Oružje koje je kupovala od zapadnih zemalja, a ponajviše od Amerike, trošeći na njega milijarde dolara, Saudija sada testira na ovom bespomoćnom narodu, dok svijet šuti u zastrašujućoj tišini. Arapska liga ne čini ništa po tom pitanju, već je uglavnom i sama na strani zavjerenika.
Saudijska Arabija spletkari kako bi smanjila cijene nafte na štetu Irana i Rusije. Željela je osiromašiti ove dvije zemlje jer nisu poklekle pred Amerikom, da bi na kraju osiromašila samu sebe i druge naftne države. U svemu tome korist su vidjeli pojedini potrošači, vlasnici prijevoznih sredstava, ali je nanesena velika šteta brojnim narodima čiji vladajući režimi izvoze naftu i gas.
Saudijska Arabija se ponekad upušta i u avanture na svjetskim berzama u kojima gubi veliki dio svog bogatstva. Umjesto da ovo bogatstvo ulaže u arapske i afričke zemlje, nudi ga onima koji kupuju naftu. Ponovo vraća novac zapadnim zemljama preko berze i kupovine oružja. Bolje bi bilo da Saudijska Arabija iskoristi ta sredstva za tehnološki razvoj u arapskim zemljama, jer bi Arapi onda mogli razvijati svoje ekonomske i vojne sposobnosti i ne bi imali potrebu za oružjem zapadnih država.
Ugrožavanje Arapa
Saudijska Arabija ugrožava prava Arapa, a naročito naroda na Arapskom poluotoku, i sama sebi uvijek proizvodi nove neprijatelje. Prema Arapima i muslimanima iskazuje neprijateljstvo, i jedina briga su joj zadovoljstvo Amerike i Izraela. Ko antagonizira narod, on ne poštuje ni Boga, a ko ne poštuje Boga, izaziva Božiji gnjev i postaje zatvorenik stalnog neuspjeha. Saudijska Arabija možda misli da ima prijatelje… Formalno: Da, ali oni nisu lojalni dinastiji Saud, već su to robovi novca koji se bore za interes svog džepa i stomaka.
Saudijska Arabija vrši samoubistvo, no čini se kako je to baš i ne zanima. Možda misli da će pobijediti i potčiniti svoje kritičare i neprijatelje, što je samo iluzija. Saudijci su izašli kao gubitnici u brojnim situacijama: izgubili su u Afganistanu, gube u Iraku i Siriji, izgubili su od Hezbollaha 2006. i Hamasa 2008./2009. i 2012. godine.
Gube također u Jemenu, a izgubili su bitku i s iranskim nuklearnim programom. Njihovi pokušaji da zapale sektaške sukobe u Libanu i Iraku također su se pokazali kao neuspješni. Svemogući Bog nikada neće dati tiranima priliku da ostvare uspjeh. Dinastija Saud pati od histerije još od 1979. godine, od kada ulažu sve svoje napore da zbace iranski režim. Smatraju da je režim u Iranu neorganiziran i smeten te da je izgubio moć i volju. Možda su Iran procjenjivali prema vlastitim političkim mjerilima, zbog čega nisu uspjeli ostvarili željeni cilj.
(TBT, Al Jazeera)
