ANALITIKA
Dodik i njegovi birači svjesni su da ovo nije trenutak za
odcjepljenje, jer za to nema podrške velikih sila. Sjetite se kako su prošli
separatisti u jednoj moćnoj Kataloniji!
FOTO: Dodik (Robert Fajt / HANZA MEDIA)
Prije dvij sedmice predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao
je veliki intervju Globusu. Nakon što smo završili razgovor za novine, Vučić mi
je nekoliko puta naglasio važnost bliskosti, suradnje i savezništva Hrvata i
Srba u budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Izričito je
tražio da ta formulacija uđe i u sam intervju.
Pritom smo spominjali, kao karakteristične primjere, neke
općine i gradove u BiH (među ostalima i Kupres). Kad sam Vučića upitao misli
li, kada o tome govori, na suradnju i savezništvo Srba i Hrvata i u mogućim
ratnim okolnostima, u BiH, odgovorio mi je da računa, uz ostalo, i na to.
Naglasak je bio – da ne bude zabune – na vezniku “i”: nije mislio striktno na
rat, ali nije isključivao ni tu mogućnost.
Imenica „rat“ sve
čeće u opticaju
U međuvremenu, imenica “rat” sve je češće u optjecaju kada
je riječ o aktualnoj političkoj i ukupnoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
Evidentno je da se stanje u toj državi opet komplicira.
Primjerice, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir
Izetbegović otvoreno je, u svom nedavnom intervjuu na HTV-u, izjavio kako je
spreman za rat, odnosno da se Hrvati neće moći izboriti za “treći entitet” bez
rata i konflikta.
Riječ “rat” redovito se ovih dana spominje i uz vijesti i
komentare o osnivanju kampa za treniranje tzv. askera (turski naziv za vojnike)
u općini Tešanj u Bosni i Hercegovini. Riječ je o kampu za tinejdžere što su ga
osnovali vehabije-selafije (radikalni muslimani), tj. pripadnici vjerske
skupine čiji su najradikalniji članovi (neki od njih, ne svi) odgovorni za
izvođenje terorističkih napada u BiH nakon rata.
Zebnju pritom osobito izaziva činjenica da je taj kamp vrlo
blizu Usore, većinski hrvatske općine na sjeveru Bosne.
Zakompliciralo se, također, i oko izbornog modela u Bosni i
Hercegovini, vezano za izbor članova Predsjedništva BiH, pa se ovih dana
spominje i ta mogućnost – vrlo frustrirajuća za Hrvate – da Bošnjaci i treći
put izaberu “beskrupuloznog Komšića” za hrvatskog člana Predsjedništva.
A u tom je nizu uznemirujućih vijesti i komentara osobito
eksplozivno odjeknula vijest o odluci predsjednika Republike Srpske Milorada
Dodika o naoružavanju (gotovo) kompletne policije Republike Srpske, tj. o
kupnji 2500 komada automatskog oružja (strojnica) namijenjenog pripadnicima
MUP-a RS. Kako Dodik u političkim nastupima nikada nije prikrivao svoje
secesionističke namjere i projekcije, vezane za osamostaljenje i moguće
odcjepljenje Republike Srpske, neki su tu vijest – uz dosta zabrinutosti i
straha – doživjeli, odnosno interpretirali i kao zametak stvaranja neke buduće
vojske RS-a.
Provjerio sam, kod svojih odlično informiranih sugovornika
iz Banje Luke, vrlo bliskih predsjedniku Dodiku, o čemu se tu zapravo radi.
Prije svega, potvrđena mi je kupnja 2500 pušaka za
pripadnike policije RS-a (puške se nabavljaju iz Srbije), ali uz neke ograde i tzv.
kontekstualna objašnjenja.
Točna vrijednost tih pušaka jest 967.284,62 američkih
dolara. Račun je platila Direkcija za proizvodnju i promet vojne opreme i
naoružanja Republike Srpske, i to, kako mi je rečeno, “iz vlastitih sredstava
dobivenih prodajom starog naoružanja preostalog od Vojske Republike Srpske iz
prošlog rata”.
Prilikom te kupnje MUP RS je dobio saglasnost Ministarstva
obrane BiH, Ministarstva inozemnih poslova BiH, Ministarstva vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa i Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, a nakon tih odobrenja
dozvolu za nabavku i uvoz dao je Savjet ministara BiH.
Cijela je ta procedura, prema tvrdnjama mojih sugovornika,
pokrenuta još prošle godine, ali sama odluka Milorada Dodika o radikalnoj i
temeljitoj modernizaciji naoružanja MUP-a RS datira još iz 2015., kada se
dogodio onaj poznati vehabijski napad na Policijsku stanicu u Zvorniku, kojom
je prigodom jedan srpski policajac bio ubijen, a jedan ranjen. Tom ranjenom
policajcu zatajila je prastara puška koju je imao u dežurnoj službi, a terorist
je to iskoristio i pucao u njega.
„ Tada je rečeno“, tvrdi moj sugovornik „da treba nabaviti nove puške za policiju,
ali sve dosad nije bilo dovoljno novca za ozbiljniju proceduru kupovine. Želja
političkog rukovodstva RS-a jest isključivo da policija bude naoružana
suvremenim oružjem. Dosad je policija RS imala jednu pušku na deset policajaca
i tako naoružana nije se mogla suprotstaviti ozbiljnijem napadu terorista, tvrde
moji sugovornici iz RS-a.
Stvaranje nove vojske
RS-a
Bitno je ovdje naglasiti da će ovom nabavkom svaki drugi
uniformirani policajac Republike Srpske imati pušku – za razliku od dosadašnjeg
stanja, kada je pušku imao tek svaki deseti. U MUP-u RS, inače, ima 5300
uniformiranih policajaca, u MUP-u Federacije BiH oko 11 tisuća, dok u cijeloj
Bosni i Hercegovini ima ukupno 22 tisuće policijskih službenika u raznim
policijskim agencijama.
Moji sugovornici iz Banje Luke upozoravaju me da se u Bosni
i Hercegovini naoružavaju i drugi, a ne samo Republika Srpska. “U Sarajevskom
kantonu”, napominju, “odvojili su 1,15 milijuna KM za nabavu suvremenog
njemačkog naoružanja za policajce, u Zapadnohercegovačkom kantonu 100.000 KM, u
Zeničko-dobojskom 160.000, a Federalni MUP je već nabavio automatske puške za
134.000 KM. O tome, međutim, nitko ne piše, ne diže se nikakva prašina, a po
već ustaljenoj praksi i navikama u BiH, problematično je samo ono što se radi u
Republici Srpskoj.”
Po tvrdnjama mojih sugovornika, riječ je isključivo o lahkom
naoružanju, tj. o puškama, i nije točno da MUP RS također planira i kupnju
oklopnih vozila ili nekog drugog teškog oružja. “Preskupe su to igračke”, kažu,
“za budžet RS, pogotovu zbog velikih obveza prema inozemnim kreditorima.”
Isto tako, rečeno mi je da se ovdje ne radi o stvaranju neke
buduće vojske Republike Srpske. “U ovome trenutku”, napominje moj sugovornik,
“nitko normalan u RS-u ne razmišlja o stvaranju nove vojske RS. Armija BiH ima
oko 10.000 pripadnika i političko rukovodstvo Srba stalno inzistira na daljem
smanjivanju broja vojnika. Javno je zauzet stav u RS da BiH mora biti demilitarizirana
i vojno neutralna.”
Budući da se ova aktualna kupovina 2500 pušaka za pripadnike
MUP-a RS u Republici Srpskoj službeno tumači isključivo u kontekstu
organizirane borbe policije RS protiv terorizma u BiH, upitao sam svoje
sugovornike, bliske Dodiku, koga oni, zapravo, svrstavaju u teroriste, odnosno
u potencijalne teroriste. Dobio sam ovakav odgovor:
„Terorist je svatko onaj ko planira ili izvede teroristički
akt, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost i boju kože. Međutim, u
BiH su dosad kao pripadnici terorističkih organizacija i kao počinitelji
nekoliko terorističkih akata (PS u Bugojnu, PS u Zvorniku, Američku ambasadu u
Sarajevu itd.) bili samo Bošnjaci iz vehabijske zajednice i ekstremni islamisti
povratnici sa sirijskog ratišta u okviru ISIL-a.
U vezi s tim moji sugovornici također ističu i nužnost
donošenja zakona o borbi protiv terorizma, i u Republici Srpskoj i u cijeloj
Bosni i Hercegovini. “Republika Srpska”, kažu, “mora donijeti taj zakon, kao,
uostalom, i cijela BiH, jednostavno zato što je ova zemlja ocijenjena u
međunarodnim krugovima kao europski centar vehabizma i kao najopasnija točka za
prodor ekstremnog islamizma u Europu. EU na BiH gleda širom otvorenih očiju!”
Emaneti Putinu i
Erdoganu na meti
Što se političke situacije u BiH u širem smislu tiče, moji
sugovornici iz Banje Luke, iz krugova bliskih predsjedniku RS-a Dodiku, tvrde
da je veoma složena i neizvjesna, pri čemu se najviše tuže na politiku, stavove
i ponašanje najmoćnijeg i najutjecajnijeg političara iz bošnjačkih redova
Bakira Izetbegovića.
„Bakir Izetbegović“ ističu „nastavlja s agresivnom
retorikom, onom koju je devedesetih godina počeo njegov otac Alija. Njegova je
politika jasna, neskrivena – sve mora biti po našem, jer Bošnjaci su apsolutna
većina u BiH. Druga dva naroda, međutim, neće prihvatiti majorizaciju i
odupirat će se svim raspoloživim sredstvima. Bude li sile, na nju će, budite sigurni,
odgovoriti istom mjerom!
Potvrđeno mi je kako će u travnju početi djelovati posebno
središte za izobrazbu policijaca Republike Srpske u Zalužanima kod Banje Luke,
ali uz napomenu, odnosno ogradu, da to središte neće imati nikakvih sličnosti s
tzv. humanitarnim centrom u Nišu, u Srbiji (koji je, faktički, postao punkt
ruskih obavještajaca), te da će “te pripadnike MUP-a RS obučavati instruktori
iz SAD-a, a ne iz Rusije”.
Svoje sam sugovornike također upitao i kako, po njihovu
viđenju, na naoružavanje policije Republike Srpske gleda Rusija, budući da je
predsjednik RS Dodik na glasu kao “proputinovski eksponent”. Odgovoreno mi je
da se Putin, odnosno Rusija, time uopće ne bave, da je naoružavanje MUP-a RS za
Putina “pretjerano nevažna sitnica”, te da se Putin “više bavi dogovorima kako
da naoruža vojsku Srbije”. A što se tiče učestalih kontakata i susretanja
Dodika s Putinom (najmanje šest puta u zadnje četiri godine), odgovoreno mi je
nekom vrstom protupitanja:
„Niko međutim, pa ni britanski Guardian, ne komentira da se
Bakir Izetbegović sastao s turskim predsjednikom Erdoganom u istome tom periodu
(dakle u zadnje četiri godine – op. a.) najmanje deset puta! I da je Erdogan
više puta rekao da je Alija Izetbegović Bosnu i Hercegovinu njemu ostavio u
amanet…
Ipak, kad je o Dodikovim vezama s Putinom riječ, dobio sam i
ovakvu izjavu:
„Ne mislite valjda da je Dodik toliko lud da gotovo svakog
dana govori o odcjepljenju RS-a, odnosno o raspadu BiH, a da pritom nije dobio
mig od Moskve!
Na moje pitanje postoji li ikakva mogućnost – pa makar i u
sferi teorije – da Visoki međunarodni predstavnik u BiH Valentin Inzko smijeni
Milorada Dodika (koji je iz godine u godinu, čini se, sve jači, samouvjereniji
i neovisniji), odgovoreno mi je negativno, uz obrazloženje da bi za takvu
odluku Visoki predstavnik trebao dobiti suglasnost Savjeta za implementaciju
mira (PIC-a), u kojem su veleposlanici zapadnih zemalja plus Rusija i Turska,
“a nema sumnje da bi ruski veleposlanik odmah na takvu odluku stavio veto”.
U razgovoru sa svojim sugovornicima iz Banje Luke, prisjetio
sam se svojih intervjua s Miloradom Dodikom iz listopada 2014. i kolovoza
2016., kada mi je predsjednik Republike Srpske bez puno ograda i zadrške
govorio o svojim planovima za budućnost, u kojima je središnje mjesto zauzimala
– kao što ga zauzima i danas – neovisna (odnosno što neovisnija) RS. Na moje
pitanje je li Dodikov krajnji cilj doista neovisna (dakle osamostaljena iz BiH)
Republika Srpska njegov mi je bliski suradnik, savjetnik i prijatelj ovako
odgovorio:
„Ne samo Dodik nego 99 posto Srba u BiH želi samostalnost
RS! Svakodnevni teror, uvrede, potkradanje zajedničkog budžeta, samovolja i
brojne druge gadosti koje dolaze iz političkog Sarajeva dojadile su svima u RS.
Međutim, i Dodik i njegovi birači svjesni su da ovo nije trenutak za
odcjepljenje, jer za to nema podrške velikih sila. Sjetite se kako su prošli
separatisti u jednoj moćnoj Kataloniji! Dakle, raspad BiH uslijedit će tek kao
posljedica brojnih separatističkih pokreta koji se najavljuju u Europi, prije
svega u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Belgiji. U RS-u se s pažnjom
osluškuje što se tamo događa, a Dodik želi samo stvoriti uvjete da neke buduće
generacije mogu krenuti u tu proceduru odcjepljenja.
A kako na to – tj. na osamostaljenje i odcjepljenje RS-a –
gleda predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?
„ Vučić je mudar političar i ne želi javnim nastupima
iritirati i dovesti u pitanje podršku EU, SAD-a i Njemačke. Ne znam što u
četiri oka kaže Dodiku, ali je činjenica da se veoma često sastaju i veoma srdačno
svaki put pozdrave. Iz toga se da zaključiti da nije baš ljut na Dodika zbog
njegovih separatističkih težnji. Vučić ima i problem Kosova i bilo bi zaista
neprimjereno da se zalaže za raspad BiH, a istovremeno da traži vraćanje Kosova
u okvire Srbije. Njihov odnos je zaista izvanredan, nikada predsjednici Srbije
i RS nisu bili tako bliski kao Vučić i Dodik!
(TBT, Globus)
