ANALITIKA
Ono što je toliko zabrinjavajuće oko turske globalne čistke
jest da je transnacionalna represija sve više utkana u tkivo međunarodnog
poretka
FOTO: (AMMAR AWAD / REUTERS)
U oktobru prošle godine, turski predsjednik Recep Tayyip
Erdogan govorio je na skupu svoje AK partije o koracima koji su do sada
poduzeti kako bi se eliminirao islamski pokret imama Fethullaha Gulena kojeg
smatra krivim za organizaciju pokušaja puča 15. jula 2016. Nakon što je opisao
neke od mjera poduzetih na domaćem terenu kojima želi iskorijeniti organizaciju
službeno poznatu kao teroristička organizacija (FETO), Erdogan je istaknuo
želju i da rasturi inozemnu mrežu organizacije.
“Ni na Istoku niti na zapadu ni jedan član ove
organizacije ne osjeća se bezbrižno kao prije, niti će se osjećati”, rekao
je. “Ako ne danas, onda sutra, jednog dana će svaki član izdajničkog
FETO-a platiti za izdaju svoje zemlje i nacije.”
To nisu bile isprazne riječi. Još od prije pokušaja puča,
ali luđačkim intenzitetom, turska država lovi svoje protivnike u inozemstvu,
posebno one koji pripadaju Gulenovom pokretu. U najmanje 46 zemalja na četiri
kontinenta, Turska provodi agresivnu politiku ušutkivanja svojih navodnih
neprijatelja i navodno koristi Interpol kao politički alat za ciljanje svojih
protivnika. Ankara je poništila hiljade pasoša i uhapsila, deportirala ili izručila
stotine turskih državljana iz najmanje 16 zemalja, uključujući i mnoge koji su
bili pod zaštitom UN-a kao tražitelji azila. Uspješno je izvršila pritisak na
najmanje 20 zemalja da zatvore ili prenesu na nove vlasnike desetine, možda
stotine škola Gulenovog pokreta.
Turska nije jedina koja svoje protivnike progoni u
inozemstvu, niti je prvi put da to čini. Ali ova “globalna čistka”, odnosno
težnja nakon pokušaja puča da se riješi turskih domaćih institucija i svakoga ko
je povezan s Gulenom, izvanredna je u svojoj brzini, veličini i agresivnosti.
To pokazuje kako je postalo normalno ono što političarka Dana M. Moss naziva
“transnacionalnom represijom” i kako njezina rasprostranjena primjena
razara nadu da će globalizacija liberalnog poretka dovesti do demokratske
konsolidacije.
OKOSNICA TURSKE MEHKE MOĆI
Globalna čistka Turske ne može se razumjeti bez razmatranja
Gulenovog pokreta, koji je dio turske dijaspore i donedavno dio mehke moći
države. Pokret se razvio u Turskoj oko njegovog harizmatičnog vođe, Fetullaha
Gulena, tokom sedamdesetih godina prošloga vijeka, a preživio je vojni puč iz
1980. tako što je stao uz vojne hunte i sekularne vlade. Njegova domaća
promocija modernog, nacionalističkog islama uklopila se dobro u doktrinu
“tursko-islamske sinteze” koja je cvjetala nakon puča iz 1980.
godine. Koristile su je hunta i uzastopne turske vlade da promoviraju ideju
islamskog identiteta kao ključnog dijela turskog nacionalizma i da pobijede primijećenu
prijetnju ljevičarske revolucije.
Tako je Gulenov pokret stao uz državu po završetku Hladnog
rata i tokom turskog perioda ekonomske liberalizacije, a zemlja je tako dobila
novu priliku za projektiranje mehke moći u inozemstvu. Prvo na Balkanu i u
centralnoj Aziji, regijama tek otvorenim prema vanjskom utjecaju i gdje je
Turska imala povijesne prednosti, država je nastavila i olakšavala razvoj i
ulaganje istovremeno izgradivši kulturne i obrazovne veze kao sredstvo za
proširenje turskog utjecaja i pristupa novim potrošačkim tržištima. Međutim,
Turskoj je nedostajalo finansijskih i ljudskih resursa za vođenje istinski
globalne vanjske politike, pa su Gulenove škole služile kao odskočne daske.
Škole pokreta u inozemstvu također su postale okosnica
njegove međunarodne mreže. Fokusirajući se na podizanje elita i formiranje
“zlatne generacije”, škole su se prilagodile lokalnim okolnostima,
pružajući visokokvalitetno obrazovanje u matematici i znanosti i na lokalnim
ili međunarodnim jezicima, uz tek spomen
opojnog turskog nacionalizma i uz malo ili nimalo vjerske potke. Za tursku
državu, prednosti su bile jasne. Gulenove škole prikazivale su Tursku kao
mističnu, ali prilagodljivu i otvorenu zemlju i postale su mjesto za izgradnju bliskih
veza s elitama i njihovom djecom u desetinama zemalja.
Od početka 2000-ih, uloga tih škola dramatično se proširila
pod sukcesivnim vladama AKP-a. 1999. Gulen je sam pobjegao iz Turske u SAD, bojeći
se da će biti uhvaćen u vojnoj represiji protiv onih povezanih s prijašnjom
vlašću na čelu s islamističkom Strankom blagostanja. Ostao je u progonstvu čak
i nakon što je AKP osvojio većinu na parlamentarnim izborima 2002., pa i kad je
savez između pokreta i vladajuće stranke ojačao. AKP je u toj fazi bio šarolika
stranka s različitim aspektima islamizma i konzervativnim poduzetnicima, kao i
liberalima i manjinama umornim od nacionalističkih vojnih intervencija. Pokret
je činio samo mali dio baze stranke, ali je igrao ključnu ulogu u pružanju
dobro obrazovanog kadra za državnu službu i vojsku, te u promoviranju vlade
kako u zemlji tako i u inozemstvu kroz svoje medije i organizacije civilnog
društva.
Savez je u najmanju ruku stvorio “zlatnu
generaciju” za turski međunarodni profil. S pokretom kao posrednikom, AKP
je prihvatio viziju mehke moći za Tursku koji je oblikovao zemlju kao modernu,
kapitalističku i islamsku – “model” za Bliski istok u vrijeme kada su
SAD i zapadna Evropa očajnički tražile dobre vijesti iz regije. Proširio je
svoje diplomatske napore kroz nove inicijative u subsaharskoj Africi i južnoj
Aziji. Mediji pokreta, posebno dnevni list Zaman, na engleskom jeziku, bili su
glavni dio turskog imidža u tom razdoblju. I gdje god je turska država bila,
osnivane su Gulenove škole.
AGRESIVAN RAZLAZ
Međutim, krajem 2013. godine, pokret i AKP razišli su se oko
suprotnih stavova u vezi s Radničkom strankom Kurdistana (PKK), Izraela i
korupcijom u vladi. Napetosti su kulminirale između 17. i 25. decembra 2013.
godine, kada je policija uhapsila 52 osobe, uključujući i sinove trojice
ministara, šefa HalkBank-a u državnom vlasništvu i trgovca zlatom Rezu Zarraba,
zbog optužbi za veliku korupciju. Vlada je osudila hapšenja, tvrdeći kako su
pokušaj ilegalnog uzurpiranja moći, te je spriječila skandal tokom sljedećih
nekoliko mjeseci kroz niz čistki u policiji i pravosuđu. U službenoj priči
turske vlade, hapšenja od 17. do 25. decembra bila su dio niza
“mehkih” pokušaja za svrgavanjem vlasti koje su organizirali njezini
neprijatelji, što je kulminiralo pokušajem žestokog puča 15. jula 2016.
Od neuspjelog pokušaja puča, Turska vrši diplomatske
pritiske na različite vlade kako bi uhapsila ili deportirala stotine pojedinaca
iz cijelog svijeta. Po mojoj računici, 15 zemalja je uhapsilo ili deportiralo
različite predstavnike pokreta, od navodnih finansijera do učitelja. Te zemlje
uključuju Angolu, Azerbejdžan, Bahrein, Bugarsku, Gruziju, Indoneziju,
Kazahstan, Maleziju, Maroko, Mijanmar, Pakistan, Katar, Saudijsku Arabiju,
Sudan i Turkmenistan. Njihova raznolikost daje uvid u rasprostranjenost Gulenovog
pokreta i kako agresivno djeluje turska vlada. U barem tri slučaja – čini se da
su pojedinci iz Kazahstana, Myanmara i Sudana izručeni Turskoj bez sudskih procesa,
možda djelovanjem posebne jedinice za nacionalnu obavještajnu službu za koju je
turska državna medijska agencija kazala da je osnovana kako bi pronašla
guleniste “velike vrijednosti”.
Također su zabilježeni višestruki slučajevi u kojima su
deportirani očito tražili azil i na taj način imali zaštićen status u vrijeme
kada su izručeni Turskoj: mediji navode tvrde da je to bio slučaj sa
Azerbejdžanom, Bahreinom, Bugarskom, Malezijom i Pakistanom. Bugarski premijer
Boyko Borissov priznao je da je deportacija u augustu 2016. softverskog
inženjera koji je podnio zahtjev za azil prije pokušaja puča bila “na rubu
zakona”. U drugim slučajevima, kao u Angoli, Pakistanu i Kataru, masovne deportacije
su uslijedile nakon zatvaranja Gulenovih škola.
Globalna čistka nije zaobišla ni Interpol. U decembru je AP izvijestio da
predstavnici Interpola razmatraju do 40.000 zahtjeva za izručenje, neke možda iz
Turske, zbog moguće političke zloupotrebe. Izvještaj je uslijedio nakon nekoliko slučajeva visokog
profila koji uključuju Turke u inozemstvu, uključujući Dogana Akhanlija, ljevičarskog
pisca s dvojnim njemačkim i turskim državljanstvom koji je uhapšen i prisiljen
ostati u Španiji dva mjeseca dok su španske vlasti procijenile zahtjev Turske
za izručenje.
Škole pokreta su pod ogromnim pritiskom u globalnoj čistki.
Od razlaza s pokretom gulenista 2013. vlada vrši pritisak na druge zemlje da
zatvore škole. Gambija je zatvorila svoje škole u aprilu 2014. Blizak saveznik Turske
Azerbejdžan uskoro je učinio isto, a Tadžikistan je zatvorio svoje 2015. Ali u
drugim dijelovima svijeta, te su škole uglavnom ostale otvorene sve do pokušaja
puča u julu 2016. nakon čega je Turska povećala pritisak. Rezultati su bili
brzi. Škole su gotovo odmah zatvorene u Jordanu, Libiji i Somaliji. Angola,
Etiopija, Madagaskar, Maroko i Tanzanija to su učinile početkom 2017. Prije
kraja godine isto su postupili Afganistan, Čad, Gruzija, Mali, Nigerija,
Ruanda, Sudan i Tunis – škole su ili zatvorene ili prenesene na druge vlasnike.
Ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu izjavio je u oktobru 2017. kako je
vlada prisilila na zatvaranje škola u 15 zemalja, no medijski navodi ukazuju na
to da on iznosi netačne podatke.
„IZDAJNIČKI FRONT“
Hapšenja i deportacije sijali su strah među turskom dijasporom,
koja razumije šta je obavještajna služba Ankare sposobna onda kad se
organizacija označi kao neprijatelj. U najdramatičnijem primjeru prije pokušaja
puča, ubistvo trojice aktivista povezanih s PKK-om u Parizu 2013. godine uveliko
se pripisuje Nacionalnoj obavještajnoj organizaciji (MIT). (Obavještajna
agencija je porekla odgovornost.) Njemački zvaničnici razgovarali su o problemu
prijetnje MIT-a turskoj dijaspori u njihovoj zemlji, a nizozemski su zvaničnici
izrazili zabrinutost zbog turskog državnog tijela za vjerska pitanja, Uprave za
vjerske poslove, koja prati Turke u inozemstvu. Komentatori naklonjeni vladi,
poput Cema Kucuka, neopterećeno pričaju o tome kako MIT treba ubiti članove
Gulenovog pokreta u inozemstvu.
Strah se proteže i van Gulenovog pokreta. Erdoganova
referenca na “izdajnički front” u njegovom govoru na skupu AKP-a u
oktobru nije puka priča. U službenoj verziji događaja turske vlade, Gulenov
pokret ušao je u savez s PKK-om, kojeg Ankara smatra terorističkom grupom, i
njegovim sirijskim ogrankom PYD-om. Zajedno s ostalim ljevičarskim skupinama,
ovaj savez navodno je organizirao niz pokušaja državnih udara koji je počeo
demonstracijama u Gezi Parku sredinom 2013. Ove su demonstracije predvodili turski
liberali, pa je i turska čistka usmjerena i na ljevičarske i prokurdske stavove.
U stvari, 31 posto svih uhapšenih u vladinim operacijama tokom vanrednog stanja,
koje je na snazi od oktobra 2016., bili su povezani s kurdskim ili
ljevičarskim skupinama, prema službenim podacima koje je sastavio iHop, turska organizacija
za praćenje poštivanja ljudskih prava. Gotovo 400 akademskih radnika koji su
potpisali peticiju prije pokušaja puča a kojom se poziva na mir između države i
PKK-a u januaru 2016. također su otpušteni, a neki su napustili Tursku ili
ostali u inozemstvu. Ostali koji su osuđeni ili optuženi dok se nalaze van
zemlje sada strahuju od putovanja zbog upozorenja Interpola na prijetnje
pritvaranja.
GLOBALNA PRIJETNJA
Ono što je toliko zabrinjavajuće oko turske globalne čistke
jest da je transnacionalna represija sve više utkana u tkivo međunarodnog
poretka. Pokreti civilnog društva i nedržavni akteri nisu jedini koji su
profitirali globalizacijom finansija, putovanja i instant komunikacije.
Nacionalne države također. Naša globalizirana era nacionalnim državama
omogućava nove i jeftinije mogućnosti da progone izgnanike, disidente i obične
građane gdje god oni bili, kroz praćenje i nadzor, međunarodne mehanizme za provođenje
zakona kao što je Interpol i suradnju između sigurnosnih službi. Mogućnosti
Turske u ovom dijelu možda se ne podudaraju s onima Kine, Rusije ili SAD-a, ali
kao što pokazuje globalna čistka, oni mogu dobiti rezultate kad djeluju izravno.
Globalne čistke su važne za razumijevanje pravca Turske u vanjskoj
politici i njene unutrašnje putanje. Turska mehka moć, kojom se toliko hvali, u
razdoblju od 2002. do 2013. godine bila je u velikoj mjeri ovisna o tome da
Gulenov pokret služi kao posrednik vlade u sferama obrazovanja, medija i
kulture. Postoje neke sličnosti između više državn usmjerenog pristupa nakon pokušaja
puča i onoga što su učenjaci Christopher Walker i Jessica Ludwig opisali kao
“oštru moć”. Međutim, postizanje stvarne “oštre moći” – a
ne samo represije – zahtijevat će sofisticiraniji okvir i onaj koji je manje orijentiran
samo na sebe a kojeg Turska trenutno koristi.
Što se tiče turske domaće politike, utjecaj globalne čistke
na političko organiziranje zajednica turskih izbjeglica može odrediti
stabilnost personaliziranog autoritarnog sistema koji Erdogan stvara u onome
što on i AKP nazivaju “novom Turskom”. S obzirom na veličinu turske
dijaspore i klimavog stanja domaćih demokratskih institucija, sposobnost Turske
da svom narodu ograniči slobodu govora i povezanih prava van njenih granica
mogla bi odrediti da li se pojavljuju održive demokratske alternative
autoritarnoj vlasti.
Konačno, globalna čistka još više ubija nadu da će kraj
Hladnog rata i širenje liberalnog poretka dovesti do demokratske konsolidacije.
Umjesto da autoritarne države stjera u mrežu obaveza koje bi je na kraju
“socijalizirali” s demokratijom, autoritarne države koriste
međunarodni sistem kako bi ostvarile vlastitu socijalizaciju, pretvarajući
međunarodni poredak u sistem nacionalnih država međusobno posvećenih praćenju
svog stanovništva u inozemstvu, dok nameću domaća ograničenja na prava i
slobode izvan njihovih granica. Globalna čistka predstavlja prijetnju ne samo
turskoj dijaspori, nego vladavini prava bilo gdje u svijetu.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)