ANALITIKA
Odgovor iranskog vodstva na proteste bio je u
najboljem slučaju blag i odražava duboke političke tenzije i konkurenciju u
vrhu vlade
FOTO: Khamenei, Homeini (Atta Kenare/AFP/Getty
Images)
Val nedavnih protesta širom Irana najnoviji je
znak krize vodstva u Teheranu. To je kriza koja inkriminira sve državne nivoe i
sve frakcije koje se bore za vlast u njoj.
Liberalizacija islamske vlade
Više od sedam dana, iranski demonstranti,
uzvikujući slogane protiv iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, predsjednika
Hassana Rouhanija i predsjednika vrhovnog suda Sadeqa Larijanija, uspjeli su
objelodaniti podjele među elitama Islamske Republike – reformističke,
pragmatične i tvrdolinijaške frakcije koje se drže od 1979. godine. Protesti su
također istaknuli kako su sve te skupine sada na jednoj strani dubokog jaza
između iranske države i društva.
Ova kriza nije jedinstvena za Iran. Protesti
Arapskog proljeća, izbor američkog predsjednika Donalda Trump i referendum o
Brexitu iz 2016. samo su neki primjeri koji odražavaju globalni trend narodnih
protesta protiv politike statusa quo i sve udaljenije političke elite. Tokom
proteklih dviju decenija Iranci na sličan način izražavaju svoje nezadovoljstvo
političkim statusom quo preko glasačkih kutija i demonstracija. Napetosti među
frakcijama i politička konkurencija također su postale karakteristično
obilježje iranske politike. Različite frakcije tako su postale predmetom
narodne osude u različitim situacijama – nisu bile pošteđene ni centristička i
reformistička skupina koje kontroliraju izabranu vladu, niti tvrdolinijaši koji
dominiraju centrima moći Islamske Republike.
Izbor predsjednika Mohammada Khatamija 1997.,
koji je uveo reformiste u vladu, predvidio je ubrzani okret prema frakcionizmu
među političkim elitama islamske republike.
U potrazi za političkom, kulturnom i
ekonomskom liberalizacijom islamske vlade, reformisti su uveli ideju promjene
iznutra, na štetu konzervativnih elita. Njihovi napori, uprkos velikoj izbornoj
podršci, uglavnom su bili neuspješni zbog koordiniranog konzervativnog
djelovanja protiv reformi.
Izbor predsjednika Mahmouda Ahmadinejada 2005.
donio je sa sobom populistički vjetar promjene. Kao revolucionar mlađe
generacije, Ahmadinedžad je nastojao ispraviti disbalans revolucije koja je
zalutala. Njegova redistributivna i konfrontacijska politika uznemirila je
domaću ravnotežu moći – koja se najjasnije vidi u post-izbornim protestima u
2009. i kasnijoj vladinoj represiji, koja je također sadržavala snažnu kritiku
Vrhovnog vođe Khameneija.
Izbor centriste Hassana Rouhanija 2013, čija
se kampanja zasnivala na platformi pragmatičnih ekonomskih i socijalnih
reformi, trebao je vratiti ravnotežu u sistem. Bilo je nade iz redova elite da
će Rouhani, ključni insider, moći izgraditi mostove između desnog i lijevog
krila političke elite u isto vrijeme obnavljajući izgubljeni narodni
legitimitet Islamske Republike. Tokom nuklearnih pregovora sa SAD-om i drugim
svjetskim silama, po Khameneijevoj naredbi su frakcijske napetosti bile
relativno zauzdane zarad predstavljanja jedinstvenog fronta.
Međutim, nakon što je sporazum zapečaćen u
julu 2015., te su podjele agresivno izbile na površinu budući da su
tvrdolinijaši pokušali diskreditirati Rouhanija i njegove predložene reforme.
Kao i njegovi bliži prethodnici, Rouhani se podigao obećanjem promjena i sada
je u procesu pada, jer nije uspio premostiti razjedinjenost frakcionizma koju
je koristio za svoj uspon. On je žrtva istog ciklusa izbornih promjena,
neispunjenih političkih obećanja, razočaranja i nemira koji karakteriziraju
krizu iranskog vodstva u proteklih 20 godina.
Uloga Ahmedinejada
Tvrdolinijaši i reformisti su u sukobu ne samo
s njihovim mjestom u političkom sistemu već i njegovom budućnošću. U teoriji,
sve frakcije su ujedinjene u zaštiti i očuvanju političkog sistema Islamske
Republike – čak i ako se ne slažu oko načina na koji to učiniti. Međutim,
podrška pragmatista i reformista politici ekonomske liberalizacije obećava da
će stvoriti otvoreniji privatni sektor za koji tvrdolinijaši vjeruju da će
urušiti vrijednosti revolucije i njihovo mjesto u njemu. Rouhanijevi pokušaji
da riješi problem korupcije i suprotstavi se poslovnim interesima IRGC-a
također predstavljaju prijetnju ekonomskim interesima tvrdolinijaša. Upravo su
protiv ovog scenarija pokrenuti protesti u Mashhadu i proširili su se na više
od 70 gradova i sela širom zemlje. Neki izvještaji navode da su konzervativci u
Mashhadu bliski Ebrahimu Raisiju, tvrdolinijaškom kandidatu koji je poražen na
predsjedničkim izborima 2017. godine, organizirali prvobitne demonstracije u
znak protesta Rouhanija ekonomskoj politici. Iz tog mjesta, demonstracije su
izmakle kontroli i proširile se dalje.
Rouhanijev nedavno otkriveni budžet privukao
je veliku pažnju javnosti zbog smanjene potrošnje i kritiziranja
institucionalizirane korupcije. Da bi privukao strana ulaganja, Rouhani je
predložio smanjenje subvencija i povećanje cijena goriva – poteze koji bi mogli
izazvati daljnje nezadovoljstvo. Uvijek frustrirani Rouhani također je skrenuo
pažnju na veliki procenat državnih sredstava dodijeljenih vjerskim i kulturnim
institucijama bez ikakvog nadzora, te je istaknuo 8 milijardi dolara
dodijeljenih IRGC-u.
Uloga Ahmadinejada u raspirivanju
nezadovoljstva među narodom također je važna.
Još nije poznato da li je li i on bio
uključen, iako su to spomenuli zvaničnici IRGC-a. Mohammad Ali Jafari, šef
IRGC-a, upozorio je da je “ovaj [protest] povezan s osobom koja je pričala
u suprotnosti s vrijednostima i principima sistema… Sigurnosni dužnosnici
istražuju tu stvar kako bi provjerili hoće li uočiti uplitanje ovog bivšeg
dužnosnika, a sigurno će biti suočen sa zakonom.” Od kraja svog
predsjedničkog mandata, Ahmadinejad je i dalje trn u oku režima, koji je uložio
sve napore da ga stjera na margine.
Odgovor iranskog vodstva na proteste bio je u
najboljem slučaju blag i odražava duboke političke tenzije i konkurenciju u
vrhu vlade. Predsjednik Rouhani se obraćao dvaput od početka protesta,
koristeći priliku da se izvoji od svojih stranačkih protivnika. On je priznao
da je glavni uzrok nemira “udaljenost od mlađe generacije” i pozvao
na redovan pristup internetu, transparentnost vlade i puštanje zatvorenih
studenata. To su iste reforme na koje Rouhani poziva od 2013. Ostaje vidjeti
ima li potrebnu političku snagu i hrabrost da zahtijeva daljnje promjene od
svojih tvrdolinijaških protivnika. Ako mu ne uspije, završit će preostali
mandat kao predsjednik slabić.
No, važno je napomenuti da se reformisti
također trude formirati koherentan odgovor. Kao partneri Rouhanijeve vlade s
brojnim zastupnicima u parlamentu, oni su u neugodnoj poziciji da istovremeno
podupiru vladu i prava demonstranata.
U međuvremenu, Khameneijevi komentari
ograničeni su na njegovu uobičajenu igru optuživanja stranaca zbog njihovog
uplitanja. Vrhovni vođa i dalje odbija vjerovati u viziju Islamske Republike
koja propada i koja nema značaja ili vrijednosti mnogim njenim državljanima;
krivica za neuspjeh u održavanju ravnoteže u sistemu na kraju pada na njega.
Ako je iko izravno podržavao pravo na proteste i bio efikasan u priznavanju
frustracija javnosti, to su imami koji predvode džuma-namaze koji su ideološki
blizu vrhovnom vođi i žele promovirati vlastite tvrdolinijaške populističke
veze s narodom.
Ako ništa, različiti odgovori na proteste
otkrivaju iluziju o političkom jedinstvu unutar Islamske Republike. Uprkos
tvrdnjama o kolektivnoj podršci Islamskoj Republici, iranske frakcije više su
posvećene očuvanju svoje moći i mjesta u sistemu nego efikasnom vođenju.
1858. na republikanskoj konvenciji u
Illinoisu, tadašnji kandidat za senatora Abraham Lincoln je slavno kazao:
“Kuća podijeljena unutar sebe ne može izdržati”. Isto se može reći i
za Islamsku Republiku Iran. Bez značajnijeg pomirenja među elitom i iranskim
društvom u cjelini, pred iranskom vladom se nalazi opasan i nestabilan put.
/Sanam Vakil je gostujući profesor
bliskoistočnih studija na univerzitetu Johns Hopkins SAIS Europe i suradnik u
programu za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Chatham Houseu./
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)