ANALITIKA
„Zeleni pokret“, piše Parsa, „uzdrmao je
temelje Islamske Republike kao ni jedan događaj u 30 godina od revolucije.
Pokret se odvijao tako brzo da je podsjećao na posljednju fazu revolucije 1979.“
FOTO: (STRINGER/REUTERS)
A ipak je za vrijeme Ahmadinejada Iran doživio
najozbiljniji izazov konzervativnog establišmenta od 1979. 2009. se
Ahmadinejad, uz apsolutnu podršku vladajuće strukture, uključujući vrhovnog
vođu i brojne zapovjednike Revolucionarne garde, borio za svoj drugi
predsjednički mandat. Njegovi konkurenti su bili dvojica najuglednijih
političara: Mir Hossein Mousavi, bivši premijer, i Mehdi Karroubi, vjerski
lider i bivši glasnogovornik parlamenta. Obojica su bili predstavnici
establišmenta, u programu njihovih kampanja bile su reforme i kraj
međunarodne izolacije Irana. Tolika je bila žeđ za promjenom da su obojica
privukla veliku podršku. Mousavijevi predizborni skupovi bili su naročito
veliki i entuzijastični. Ohrabreni velikom podrškom masa, Mousavi i Karroubi su
sve hrabrije kritizirali vladu i pozivali na reforme.
RAZORENE NADE
Na dan glasanja, svi znakovi – veličina
opozicijskih skupova, entuzijazam Mousavijevih pristalica i veliki odziv
glasača – upućivali su na Mousavijevu pobjedu. Ali kada su rezultati
objavljeni, sumnjivo rano, Ahmadinejad je proglašen pobjednikom i to s
nevjerovatno velikom razlikom. Sutradan su izbili veliki protesti. Mase su
preplavile ulice Teherana uz poklike „Gdje je moj glas?!“. Kroz nekoliko
narednih dana, na zaprepaštenje režima, Zeleni pokret (nazvan po boji koju su
isticale Mousavijeve pristalice tokom kampanje) je rastao i pozivao na
radikalnu promjenu, znatno veću od umjerenih reformi koje su predlagali dvojica
opozicijskih vođa.
Režim je odgovorio bez imalo milosti. Parsa
živopisnim detaljima objašnjava represiju. Veliki broj policajaca i paravojnih
jedinica poslano je na ulice gdje su hapsili demonstrante i lidere pristalice
pokreta reforme. Vlada je ugasila političke organizacije opozicije, zabranila
demonstracije (svejedno su se organizirale), i krenula s bezočnom propagandom
protiv pobunjenika. Neki su protestanti i izgubili svoje živote u uličnim
okršajima sa snagama sigurnosti ili su ih smaknuli snajperisti s krovova. Kad
su protesti ugušeni, krenule su mjere represije. U jednom slučaju obavljeno je
zajedničko suđenje za nekoliko uglednih bivših zvaničnika i članova parlamenta
i tada su se otkrile duboke podjele unutar vladajuće elite.
„Zeleni pokret“, piše Parsa, „uzdrmao je
temelje Islamske Republike kao ni jedan događaj u 30 godina od revolucije.
Pokret se odvijao tako brzo da je podsjećao na posljednju fazu revolucije 1979.
“Jednim dijelom ipak nije uspio jer su, kako navodi Parsa, njegove vođe Mousavi
i Karroubi bili za postepenu reformu a ne agenti radikalnih promjena koje su
željeli demonstranti. U nekoliko navrata Mousavi ih je čak pokušao zaustaviti.
Ovaj razdor između lidera i demonstranata je oslabio kampanju. Štaviše, Mousavi
i Karroubi nisu imali plan kako se nositi sa režimskom represijom kada se
dešavala. Osim toga, ni sami demonstranti nisu bili dovoljno organizirani da
pod pritiskom vlade održe pokret.
Lideri također nisu uspjeli mobilizirati grupe
ljudi mimo opozicijske baze studenata, žena i pripadnika srednje klase. Kao
rezultat, za razliku od 1978-79 revolucije, velika većina vjerskih službenika,
imama, trgovaca i vlasnika trgovina držala se po strani. Radnici u fabrikama
nisu organizirali štrajkove, trgovci nisu prekidali mreže distribucije, a
radnici nisu blokirali proizvodnju i izvoz nafte. Parsa ove nedostatke
pripisuje lošem vodstvu, slabim ili nepostojećim strukturama podrške poput
sindikata i udruženja profesionalaca i, naravno, oštroj represiji.
MIRNIM PUTEM
Nasuprot ovoj pozadini neuspjele reforme,
protesta i represije Parsa odgovara na pitanje s početka svoje knjige: „Kojim
putem bi mogla krenuti demokratizacije Irana: reforme ili revolucije?“ Parsa
ovaj slučaj poredi s dvjema zemljama i njihovom povijesti demokratizacije:
Južnom Korejom i Indonezijom. U Južnoj Koreji, nakon studentskog ustanka 1969.,
vojska je nametnula diktaturu i ustav kojim se privilegira vojska kao vladajuća
elita, ali nije odbila demokratiju kao princip ili pokušaj da se eliminira
opozicija srednje klase. S vremenom su se umjerene snage reorganizirale i opet
pozvale na demokratske reforme. Štaviše, diktatura u Južnoj Koreji je dozvolila
dinamičnom privatnom sektoru da vlada ekonomijom, ostavljajući otvoren put
industrijalizaciji i prosperitetu.
U Indoneziji pak diktatura koju je uspostavio
general Suharto 1967.odbijala je samu ideju demokratije i zatvorila je vrata
konkurentnoj politici. Ojačana prihodima iz državne naftne industrije u
razvoju, vlada je preuzela kontrolu nad većim dijelom ekonomije. Vojsci je dala
veliku ulogu u politici i ekonomskim poslovima. 1997. kada je Indoneziju
pogodila azijska finansijska kriza, izbila je revolucija kao posljedica
Suhartovih decenija tlačenja i korupcije. Početkom naredne godine počeli su
masovni protesti i bune. U periodu od 5 mjeseci koštali su Suharta vojne
podrške i prinudili ga na ostavku.
Sudeći po kriterijima koje Parsa primjenjuje
kako bi se utvrdilo hoće li se autokratske države demokratizirati reformom ili
revolucijom, Iranu, zaključuje on, najbolje odgovara indonezijski model.
Islamska Republika je „isključiva autoritarna država“. Snaga je koncentrirana u
rukama užeg kruga vjerske elite. Čak je i umjerena reformska opozicija uglavnom
bila isključena iz domena utjecaja. Državna ideologija u principu odbacuje
demokratiju. Država se intenzivno upliće u društvenu i kulturnu sferu,
prisiljavajući stanovništvo na pasivnu otpornost ili izravnu opoziciju i
pogoršavajući napetosti između vlade i društva.
Država također monopolizira privredu.
Rezultati su oslabljen privatni sektor, nepostojanje konkurencije, znatna uloga
vojske u ekonomiji i politici, velike nejednakosti u bogatstvu i prihodima, te
visok nivo korupcije i nepotizma. Ogroman jaz je stvoren između iranskog naroda
i njihovih vladara. „Vladajuća vjerska elita“, piše Parsa, „nema interesa za
demokratsku transformaciju“ budući da bi „demokratizacija potkopala njihovu
ekonomsku privilegiju i političku moć“. Za Parsu, ovo se izjednačava sa
„višestrukim nepomirljivim sukobima – ukorijenjenima u srži teokratije – koji
su preopsežni da bi bili promijenjeni“. Zaključuje da „put do demokratizacije
Irana putem reforme nije dostupan“ i „ako se takvi uvjeti i sukobi nastave,
Iranci na raspolaganju mogu imati samo jednu opciju za demokratizaciju svog
političkog sistema“: revoluciju.
Šta god Parsa mislio o izgledima za
revoluciju, posljednje tri decenije iznova pokazuju da iranski narod u velikoj
mjeri više voli miroljubive promjene od previranja. Oni su dva puta glasali za
reformističkog predsjednika Khatamija, a na posljednjim dvama predsjedničkim
izborima ponovo su izabrali umjerenog reformistu Hassana Rouhanija. Kao što
Parsa ističe, tokom masovnih protesta 2009. industrijski radnici, trgovci,
vlasnici trgovina i velika većina vjerskih službenika ostali su po strani. Tako
bi se dalo zaključiti da te ključne zajednice nemaju želudac za još jedan
ustanak kakav su doživjele u ranim godinama Islamske Republike, te da su rane
od prošlih nemira još uvijek žive.
Čini se da je i režim naučio iz svog iskustva
iz 2009. Dozvolio je izbor Rouhanija 2013. i izbjegao drsko uplitanje u
brojanje glasova. Ovaj oprez režima i neredi kojima su Iranci svjedočili u
zemljama Arapskog proljeća, Egiptu, Siriji i Jemenu te susjednim zemljama,
Afganistanu i Iraku, pojačali su njihovu sklonost promjeni kroz postepenu
reformu i njezin dolazak preko glasačke kutije, a ne metaka. Revolucionari još uvijek nisu pred
vratima.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)