ANALITIKA
Često je izgledalo da je Iran na rubu demokratije. Ipak,
svaki put, ta je težnja doživjela razočarenje.
FOTO: (STRINGER / REUTERS)
Često je izgledalo da je Iran na rubu demokratije. Tokom
dvadesetog stoljeća, u zemlji su se desile tri veće političke promjene: Ustavna
revolucija 1905-11., Pokret nacionalizacije naftne industrije 1951-53. i
Islamska revolucija 1978-79. Svaka od njih se bitno razlikovala od drugih, ali
sve su u biti bile reakcija na korupciju, bezakonje i autokratiju. Sve su
odražavale širenje pismenosti, sve veća očekivanja rastuće srednje klase i
nestrpljivost bogate poslovne zajednice zbog službenog lošeg upravljanja. Sve je
karakterizirala i težnja za nekim oblikom demokratske vlasti. Ipak, svaki put,
ta je težnja doživjela razočarenje.
Ustav iz 1906. godine stvorio je parlament koji ima ovlasti
da provjerava moć šaha i dao je iranskom narodu konačnu kontrolu nad svojom
zemljom. Ipak, dvije decenije kasnije, šah je ponovo vladao kao apsolutni vladar,
parlament je postao puka figura, a novi ustav je u velikoj mjeri zanemarivan.
Pokret 1951-53. bio je uglavnom potaknut zahtjevom za nacionalizacijom iranske
naftne industrije, a zatim je pao pod kontrolu britanske vlade. Njegov vođa,
premijer Mohammad Mosaddeq, bio je populist, reformator i zastupnik
parlamentarne vlasti. Još jednom, ono što se naziralo kao demokratija, nestalo
je je kada je 1953. Mosaddeq svrgnut pučem u režiji CIA-e i britanske tajne
službe. Šah je zadržao svoje prijestolje i uslijedila je represija na političku
aktivnost.
U Demokratiji u Iranu, Misagh Parsa istražuje zašto snage
represije uvijek nadvladaju nad iranskim demokratskim instinktima i kako bi se
demokratija na koncu mogla pojaviti u Iranu. Kratko se dotiče Ustavne revolucije i Pokreta nacionalizacije
naftne industrije. Ali, njegov glavni fokus je na onome što smatra neuspjelim
demokratskim obećanjem Islamske revolucije 1978-79. Zaključuje da, s obzirom na
karakter Islamske Republike, ako demokratija i dođe u Iran, to će se desiti
revolucijom, a ne postepenom reformom.
Islamska revolucija, Parsa vjeruje, vjerovatno bi mogla
dovesti do demokratske vlasti. Kao što ističe, to je omogućila široka
koalicija: teološki i univerzitetski studenti, vlasnici trgovina, trgovci,
intelektualci i administrativni radnici i zanatlije. Vjerska zajednica je
mobilizirala veliki broj ljudi svih zanimanja da izađu na ulice. Ali čak i oni
koji su marširali za revoluciju pod zastavom islama i koji su kasnije glasali
za stvaranje Islamske Republike nisu predvidjeli ekstremnu teokratiju koju će vjerski
službenici kasnije uspostaviti. Vođa pokreta, ajatolah Ruhollah Khomeini, mnoge
je uvjerio da on podržava oblik demokratske vlasti, da je posvećen slobodi štampe
i slobodi izražavanja, i da nema interesa sam voditi državu ili da drugi
vjerski službenici čine vladu.
Ipak, u isticanju demokratske težnje mnogih koji
protestirali 1978-79., Parsa ne uspijeva prenijeti u kojoj je mjeri Khomeini
bio predan ideji islamske države s vjerskim službenicima na čelu i ne daje
dovoljno značaja njihovoj zajedničkoj moći. Islam je bez sumnje bio na prvom
mjestu u vrijednostima i političkim stavovima trgovaca, vlasnika trgovina i
studenata koji su protestirali i u programima političkih grupa, kao što je
Pokret za slobodu Irana, koje su podržavale revoluciju. U glavnom sloganu demonstranata, ”Nezavisnost,
Sloboda, Islamska Republika”, nije bilo demokratije. Khomeini je, zasigurno,
po nalogu sekularnih savjetnika koji su se okupili oko njega tokom kratkog
progonstva u Pariz 1978., u svojim obraćanjima podržavao demokratske principe.
Ali u svojoj poznatoj raspravi o islamskoj vladi, sastavljenoj 1970. za vrijeme
dužeg izgnanstva u Iraku, Khomeini je jasno kazao da vjerski službenici trebaju
vladati u islamskoj državi. Čak i u Parizu, on je insistirao da šerijat treba biti
osnova u istinski islamskoj vladi. Nakon svrgavanja monarhije, Iranci su u
ogromnom broju glasali za izričito islamsku republiku i ustav na čijem je čelu
imam Khomeini.
TEOKRATIJA JE USPOSTAVLJENA
Središte revolucionarnog projekta bila je doktrina velayat-e
faqih, ideja da najviše odluke u islamskoj državi mora odobriti fakih, a vjerske
vođe određuju osnovni okvir zakona, pravosudni sistem i kako se upravlja
zemljom. Rezultat je, piše Parsa, da su „Khomeini i njegovi saveznici uspostavili
teokratiju. Oni su se oslonili na ideološke, političke i represivne mehanizme
kako bi dobili podršku naroda [i] demobilizirali rastuću opoziciju.“ Čak iako
je novi iranski lider zagovarao politiku distributivne pravde u korist
siromašnih i potlačenih, on se okrenuo bešćutnoj eliminaciji suparnika u borbi
za vlast i ušutkivanju neistomišljenika.
U ovoj kampanji, kako Parsa navodi, Khomeini i njegovi
namjesnici rasporedili su vjersku policiju; Iransku revolucionarnu gardu,
paralelnu vojnu snagu pored obične vojske, odgovornu za zaštitu islamskog
karaktera Irana; i razbojnike iz Ansar-e Hezbollaha (partizani Božje stranke).
Članovi tih grupa poremetili su odmetnička okupljanja, dok je novi režim
zatvorio štampane medije koji su kritizirali dolazeći poredak i zabranio opozicijske
organizacije, uključujući Kurdsku demokratsku stranku, koju je Khomeini označio
kao „stranku đavla“. Stotine Kurda umrle su u sukobima s Revolucionarnom gardom
ili su pogubljeni nakon što su osuđeni za zločine kao što su „rat protiv Boga“ –
drugim riječima, pobunu. Ostale pokrete koji su organizirali kampanje u ime
etničkih manjina zadesila je slična sudbina. Konačno, vjerski kružok oko
Khomeina okrenuo se protiv svojih bivših saveznika. Radikalne ljevičarske grupe
poput Mujahedin-e Khalqa i umjerenije, kao što su Nacionalna fronta i Pokret za
slobodu Irana, na čelu s Mehdijem Bazarganom, prvim Khomeinijevim premijerom, prvobitno
su podržavale Khomeinija, ali u roku od nekoliko mjeseci, našle su se na nišanu
režima.
Prvi predsjednik zemlje nakon revolucije bio je Abolhassan
Bani-Sadr, nezavisni kandidat koji je pokušao isplanirati umjerenu putanju
tokom krize koja je počela u novembru 1979.kada su revolucionari zatočili 66
Amerikanaca u američkoj ambasadi u Teheranu. (52 taoca su držali u zatočeništvu
više od godinu dana.) Ali, Bani-Sadr je zaglavio u sukobu sa vjerskim liderima
te ga je parlament sklonio s funkcije predsjednika u junu 1981. nakon samo 16 mjeseci
službe. Kada su se njegove pristalice pobunile, Parsa piše, „uskoro je
uslijedio pravo krvoproliće“. Vjerski režim je u 6 mjeseci pogubio 2665
zatvorenika. „Čak ni vjerski lideri s najviših pozicija nisu bili imuni“, kaže
Parsa. Ajatolah Mahmoud Taleghani, popularni liberalni vjerski službenik, bio
je marginaliziran. Ajatolahu Kazemu Shariat-Madariju, koji je odbio doktrinu
velayat-e faqiha, određen je u kućni pritvor.
REFORMA I REPRESIJA
Parsa pokazuje da je represija ostala dominantna
karakteristika Islamske Republike, ali ni opozicija nikad nije bila
eliminirana. Ideje reforme, vladavina zakona i demokratska i pouzdana vlada
ostale su žive. Među vladajućom elitom uvijek je postojao raskol, Parsa opaža,
dok su izravni, drugačiji stavovi bili prisutni i glasni naročito u vezi s
pitanjima poput ubistva političkih zatvorenika, gašenja medija i namještanja
izbora. 1981. jedan od Khomeinijevih unuka je izjavio za BBC da je Islamska
vlada bila „gora od šahove vlade i Mongola“ i režim je optužio za „ubijanje
ljudi ili njihovo bezrazložno zatvaranje.“
S vremena na vrijeme su ove struje izbijale na površinu.
1997. je Mohammed Khatami izabran za predsjednika zahvaljujući njegovim
obećanjima većih socijalnih, političkih i medijskih sloboda i poštivanju
vladavine zakona i prava na privatnost. Kako Parsa ističe, Khatami nije bio
revolucionar. Nije želio ukinuti Islamsku Republiku niti dovesti u pitanje
režim. Ipak, pokušao je oslabiti kontrolu nad medijskom i političkom aktivnošću,
suočiti se s agencijama za sigurnost i unaprijediti privrednu, tržišno
orijentiranu, agendu.
Ipak, Parsa dodaje, konzervativne snage samo su
intenzivirale svoje represivne taktike, a Khatamijev reformistički pokret se
pokazao kratkog vijeka. Posljedice su se počele osjećati 1998. kroz niz mjera
protiv vodećih umjerenih političara. Te su godine ubijena dvojica lidera
reformista u njihovim domovima, a tijela dvaju sekularnih opozicionarskih
autora pronađena su u različitim dijelovima Tehrana. Kako se vjeruje, ubistva
su počinile sigurnosne agencije. Abdollah Nouri, vjerski lider i Khatamijev
ministar unutrašnjih poslova, te Gholamhossein Karbaschi, gradonačelnik
Teherana i Khatamijev pristalica, zatvoreni su po neosnovanim optužbama.
Naredne godine je Iran prošao kroz jedan od najžešćih trenutaka
narodnog nezadovoljstva u novijoj historiji. U julu, nakon što je sud ugasio
Salam, popularne liberalne novine, izbili su protesti na teheranskom
univerzitetu. Režim je reagirao oštro, poslavši policiju u studentske domove
prije zore s nalogom da pretuku studente dok su u krevetima i pretresu njihove
sobe.
Incident je establišment doveo u probleme. Kako Parsa
navodi, u dvije decenije nakon revolucije, studentska populacija se gotovo
udeseterostručila, sa oko 160.000 na početku 1980-ih na 1,5 miliona u 2000-oj.
Mali broj njih se politički aktivirao, ali nije trebalo mnogo da se ostali
politiziraju.
Prvobitni protest i njegovo gušenje na teheranskom
univerzitetu je obezbijedio potrebu iskru. U narednih 6 dana, nemiri su se
proširili na univerzitete u gradovima širom zemlje. Studenatski predstavnici su
proširili listu svojih zahtjeva pozivajući na slobodu štampe, oslobađanje
političkih zatvorenika i odgovornost vlade. Uzvikivali su parole poput „Dolje s
diktatorima!“ i „Smrt despotima!“, a pozivali su na ostavku i vrhovnog vođu
Alija Khameneija.
Prvobitno su brojni vjerski i vladini službenici,
uključujući i samog Khameneija, javno izrazili suosjećanje i diskretnu podršku
studentima i kritizirali su nasilje koje se sprovodilo nad njima. Ali kako su
se protesti širili i postajali radikalniji, službeni stav se ubrzo promijenio.
Paravojne snage iz Revolucionarne garde su poslane da pretuku demonstrante.
Policija je uhapsila veliki broj studenata. Neki su prosto nestali. Zvaničnici
su studente nazivali „pobunjenicima i banditima“. Khamenei je tvrdio da ih
podržavaju „političke skupine koje su bankrotirale, a potiču strani
neprijatelji.“ Masovni kontraprotesti su organizirani u znak podrške vladi.
Kako su se protesti širili, 24 zapovjednika Revolucionarne garde poslali su
otvoreno pismo Khatamiju upozorivši ga da gube strpljenje s „demokratijom“ koja
vodi ka „anarhiji“. Poruka je bila jasna: tolerancija konzervativnog establišmenta
prema opoziciji bila je strogo ograničena. Odu li stvari predaleko, neće
oklijevati da upotrijebe silu.
Napadi su nastavljeni do kraja Khatamijeva mandata 2005.
Reformističke novine su ugašene, a desetine proreformističkih aktivista su uhapšene,
kao i 60 članova Pokreta za slobodu Irana. Vijeće čuvara, grupa za nadzor pod
kontrolom konzervativaca, stavilo je veto na brojne progresivne zakone koje je
donio parlament, uključujući i one koji bi proširili ženska i građanska prava i
onemogućili snagama sigurnosti da ulaze na univerzitetske kampuse. Ispostavilo
se da Khatami nije imao kontrolu nad snagama sigurnosti, obavještajnim
agencijama, sudijama ili sudovima. Rezultat je bio „dominacija konzervativaca i
pojačana represija“, piše Parsa.
Na parlamentarnim izborima 2004., nakon što je Vijeće čuvara
diskvalificiralo desetine kandidata reformista, konzervativci su dobili većinu.
Pobjednik na izborima sljedeće godine bio je Mahmoud Ahmadinejad, populist koji
je, Parsinim riječima, „vodio politiku koja je pojačala rastuću autoritarnu
narav zemlje i ugasio sve nade za političkom reformom“. Novi predsjednik „nije
gubio vrijeme da uvede ključne promjene koje su odražavale državni interes za
većom kontrolom, politizacijom i militarizacijom društva.“
(Nastavit će se)
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)