KOLUMNA
Svako ko je
krajem prošle godine obratio bar malo pažnje na naslove u novinama, vjerovatno
je zaključio da je sve užasno i da je duboki pesimizam jedini smisleni stav
prema događajima u svijetu – možda ublažen ciničnim humorom, po principu: ako
svijet već ide dođavola, onda bar možemo uživati u vožnji.
Piše: Oliver
Burkeman, thebosniatimes.ba
Svako ko je
krajem prošle godine obratio bar malo pažnje na naslove u novinama, vjerovatno
je zaključio da je sve užasno i da je duboki pesimizam jedini smisleni stav
prema događajima u svijetu – možda ublažen ciničnim humorom, po principu: ako
svijet već ide dođavola, onda bar možemo uživati u vožnji. Naravno, Brexit i
izbor Donalda Trumpa su za većinu bili najjači utisci. Ali i ako niste bili
protivnik Brexita, ili kritičar Trumpa, teško da ste mogli izbjeći vijesti o
pokolju u Siriji, smrti hiljada migranta u Mediteranu, atomskim probama u Sjevernoj
Koreji, širenju zika virusa i terorističkim napadima u Nici, Belgiji, Floridi,
Pakistanu i mnogim drugim mjestima; kao i one o prijetnji klimatske katastrofe,
koja se nazirala u pozadini svih ovih događaja. (Da pritom uopće ne uzimamo u
obzir seriju smrti voljenih zvijezda, koja je izgledala kao proračunati pokušaj
2016. da utrlja so na ranu: za samo nekoliko mjeseci preminuli su David Bowie,
Leonard Cohen, Muhammad Ali, Carrie Fisher i George Michael.) A nekoliko
naslovnih tema iz 2017. – Grenfell Tower, napadi u Londonu i Manchesteru, haos
posle Brexita i svakodnevni Trumpov šou – ne daju puno razloga za veseliji
pogled na stvari.
Ipak, jedna grupa
sve istaknutijih komentatora je izgleda imuna na mračno raspoloženje. U tekstu
iz prošlog decembra, pod naslovom „Ne zaboravite da živimo u najboljem periodu
u historiji“, Timesov kolumnista Philip Collins ponudio je listu razloga zbog
kojih treba da budemo radosni: tokom 2016, piše Collins, dio svjetske
populacije koji živi u ekstremnom siromaštvu prvi put je pao ispod deset procenata;
globalne emisije ugljenika od fosilnih goriva stagniraju već treću godinu za
redom; smrtna kazna je ukinuta u više od pola zemalja na svijetu, a gigantske
pande su uklonjene sa liste ugroženih vrsta.
U New York Timesu,
Nicholas Kristof je pisao da je, po mnogim kriterijima, „2016. bila najbolja
godina u historiji ljudske vrste“ zbog smanjenja globalne nejednakosti, dva
puta manje stope dječije smrtnosti u odnosu na 1990, i za 300.000 je više ljudi
koji svakog dana dobijaju mogućnost korištenja električne energije. Tokom 2016.
i 2017, za Times je, pored Collinsa, pisao i publicista i bivši predsjednik
kompanije Northern Rock Matt Ridley – čije se opredjeljenje vidi već i iz
naslova njegove knjige Racionalni optimista – svake sedmice slaveći mogućnosti
vještačke inteligencije, slobodne trgovine i frackinga. Do trenutka kada je Brendan
O’Neill objavio sopstvenu verziju ovog argumenta, u časopisu Spektator
(„Odvojenost od realnosti pripadnika brljajuće klase najbolje se ogleda u
njihovom lupetanju o 2016. kao najgoroj godini u historiji“), ovo gledište je
postalo toliko uobičajeno da je O’Neillova kontrarijanska reputacija bila u
opasnosti.
Labava, ali sve
brojnija koalicija kolumnista, naučnika i operativaca iz različitih instituta,
koji zastupaju ovo veselo gledište o situaciji u kojoj se nalazimo, ponekad se
naziva „novim optimistima“. (To ime bi trebalo da podsjeća na buntovnički
skepticizam novih ateista, predvođenih Richardom Dockinsom, Danielom Dennettom
i Samom Harrisom.) Iz njihove perspektive, naše očajanje je iracionalno, a u
njemu ima pomalo i samozaljubljenosti. Oni tvrde da to očajanje govori više o
nama samima, nego o tome kako stvari zaista stoje – i tako ilustrira našu
tendenciju ka kolektivnom samooptuživanju i nespremnost da povjerujemo u moć
ljudske inventivnosti. Po njima, ono se najbolje može objasniti kao rezultat
različitih psiholoških predrasuda koje su imale svoju svrhu u prahistorijskoj
savani – ali nas danas, u doba zasićenosti medijskim sadržajima, uporno navode
na pogrešan trag.
„Nekada davno,
zabrinutost za svaku stvar koja bi mogla poći po zlu bila je od izuzetnog
značaja za opstanak“, piše Johan Norberg, švedski historičar i samoproklamirani
novi optimista, čija je knjiga Napredak: deset razloga da se radujemo
budućnosti, objavljena neposredno prije Trumpove prošlogodišnje pobjede na predsjedničkim
izborima. To je ono što loše vijesti čini naročito upečatljivim: u našoj
evolucionoj prošlosti bilo je jako dobro što negativne informacije lahko
privlače našu pažnju, jer su one mogle ukazivati na neposredne opasnosti po naš
opstanak. (Pećinski čovjek koji bi uvijek pretpostavljao da ga iza sljedeće
stene čeka lav najčešće ne bi bio u pravu, ali bi imao mnogo veće izglede da
preživi i razmnoži se nego onaj koji bi uvijek pretpostavljao suprotno.) Ali to
je važilo za vremena prije novina, televizije i interneta: u ovo hiperpovezano
doba, naša zavisnost od loših vijesti navodi nas da usisavamo depresivne priče
sa svih strana planete, bilo da one za nas predstavljaju prijetnju ili ne, i da
na osnovu njih zaključimo da su stvari mnogo gore nego što jesu.
Uistinu dobre vijesti,
s druge strane, mnogo je teže primijetiti – dijelom i zato što se one odvijaju
postepeno. Max Rozer, oksfordski ekonomista koji širi evanđelje novog optimizma
preko svog twitter naloga, nedavno je ukazao na to da su novine s punim pravom
mogle na svakoj naslovnoj strani tokom posljednjih 25 godina štampati vijest:
„BROJ LJUDI KOJI ŽIVE U EKSTREMNOM SIROMAŠTVU OD JUČER JE OPAO ZA 137.000!“ Ali
nijedna novina to nije učinila zato što očekivani svakodnevni događaji, po
definiciji, ne zavređuju da se nađu u vijestima. Isto tako, rijetko ćete vidjeti
vijest o lošem događaju koji je izbjegnut. Ali svaka promišljena procjena naše
situacije bi valjda trebalo da uzme u obzir i sve ratove, pandemije i prirodne
nesreće koji su se hipotetički mogli desiti, ali nisu?
„I sam sâm nekada
bio pesimista“, kaže Norberg, urbani četrdesettrogodišnjak odrastao u
Stokholmu, a danas saradnik libertarijanskog Cato Instituta u Washingtonu.
„Nekada sam i sâm sa nostalgijom gledao na prošla vremena. Ali onda sam počeo proučavati
historiju i pitati se, pa dobro, gdje bih ja bio u tim prošlim vremenima, u
svojoj rodnoj Švedskoj? Vjerovatno ne bih bio nigdje. Prosječni životni vijek
je bio previše kratak. Morali su da dodaju koru drveta u tijesto kako bi im hljeb
duže trajao!“
U svojoj knjizi
Norberg daje pregled deset najznačajnijih mjerila ljudskog napretka – hranu,
higijenu, prosječni životni vijek, siromaštvo, nasilje, stanje prirodne
sredine, pismenost, slobodu, jednakost i uvjete odrastanja. Sa naročitim zadovoljstvom
se obračunava sa fantazijama onih koji priželjkuju da su se rodili nekoliko vjekova
ranije: ne tako davno, podsjeća Norberg, psi su na ulicama evropskih gradova
glodali napuštene leševe žrtava kuge. Čak i 1882. samo je 2 posto njujorških
domova imalo tekuću vodu; 1900. prosječni životni vijek je iznosio jedva 31
godinu, kako zbog rane smrti odraslih, tako i zbog ogromne smrtnosti djece.
Danas prosječni životni vijek traje 71 godinu, a i te dodatne decenije
uključuju znatno manje patnje. „Ako vam treba 20 minuta da pročitate ovo
poglavlje“, piše Norberg, varirajući omiljeni refren novih optimista, „skoro
2.000 ljudi će se za to vrijeme izdići iz ekstremnog siromaštva“, koje se
trenutno definira kao preživljavanje sa manje od 1,90 dolara po danu.
Ova baražna paljba
optimističkih statistika kao da bi trebalo da razori obično nesavladive
političke razlike oko stanja planete. Novi optimisti nas pozivaju da zaboravimo
na svoje ideološke predrasude i taborske lojalnosti; da se oslobodimo svojih
omiljenih teorija o tome šta nije u redu sa svijetom i šta treba učiniti u vezi
sa tim, i da umjesto toga duboko udahnemo osvježavajući vazduh objektivnih
činjenica. Podaci ne lažu. Samo pogledajte brojke!
Međutim,
ispostavlja se da brojke mogu biti jednako politične kao i sve drugo.
Novi optimisti su
svakako u pravu u vezi sa nostalgijom: niko normalan ne bi trebalo da
priželjkuje da živi u prošlom vijeku. U anketi iz 2015, 65 posto Britanaca (i
čak 81 posto Francuza) izjavilo je da svijet postaje sve gori; ali mjereno
mnogim razumnim kriterijima, oni naprosto griješe. Ljudi se uistinu izdižu iz
ekstremnog siromaštva nevjerovatnom brzinom; smrtnost djece je u ogromnom padu;
standardi pismenosti, higijene i prosječnog životnog vijeka nikada nisu bili
viši. Prosječni Evropljanin ili Amerikanac uživa u luksuzima o kojima srednjovjekovni
velikaši bukvalno nisu mogli ni sanjati. Suštinski nalaz ključnog teksta novog
optimizma, knjige Bolji anđeli naše prirode Stephena Pinkera, također izgleda
široko prihvaćen: živimo u najmirnijem periodu ljudske historije, u kojem je
nasilje svih vrsta – od smrti u ratu, do maltretiranja u školskom dvorištu – u
oštrom padu.
Ali prvenstvena
namjera novih optimista nije da nas ubijede da ljudski život danas uključuje
znatno manje patnje nego prije nekoliko stotina godina. (Čak iako ste
samoproklamovani pesimista, vjerovatno vas ne treba ubjeđivati u tu činjenicu.)
U ovu suštinski neospornu činjenicu gnijezdi se nekoliko kontroverznijih
implikacija. Na primjer: s obzirom na to da su se stvari nesumnjivo popravile,
imamo dobrog razloga da vjerujemo da će nastaviti da se popravljaju. I dalje –
mada se ova tvrdnja tek ponekad eksplicitno iznosi u radovima novih optimista –
šta god da smo radili tokom proteklih nekoliko decenija, to očigledno
funkcionira, tako da bi trebalo da se držimo političkih i ekonomskih aranžmana
koji su nas doveli dovde. Konačno, optimizam znači nešto više od toga da stvari
nisu tako loše kako smo mislili: on znači opravdano uvjerenje da će stvari
uskoro biti još bolje. „Racionalni optimizam smatra da će se svijet izvući iz
krize u kojoj se trenutno nalazi“, pisao je Ridley nakon finansijske krize
2007/8, „zbog načina na koji tržišta robe, usluga i ideja omogućavaju ljudima
da trguju i specijalizuju se na korist svih… Ja sam racionalni optimista:
racionalni, zato što sam do svog optimizma došao ne na osnovu temperamenta ili
instinkta, već na osnovu dokaza.“
Da je sve ovo
zaista tačno, to bi značilo da je ogroman dio energije koju ulažemo u raspravu
o stanju čovječanstva – sav onaj politički bijes, upozorenja o neposrednoj
opasnosti, uzbuđenje iz uvodnika u novinama, sva naša strijepnja i krivica zbog
nesreća koje pogađaju ljude širom svijeta – potrošen uludo. Ili, još gore, sve
to može biti kontraproduktivno, u mjeri u kojoj vjerovanje da su stvari
nepopravljivo loše izgleda kao loš način da se ljudi motiviraju da stvari učine
boljim, te se stoga može pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo.
„Evo činjenica“,
pisao je američki ekonomista Julian Simon, čije je glasno protivljenje mračnim
predviđanjima ekologa i demografskih eksperata sedmdesetih i osamdesetih godina
prošlog vijeka pripremilo teren za dolazak novih optimista. „U prosjeku, ljudi
širom svijeta žive duže i jedu bolje nego ikada ranije. Manje ljudi danas umire
od gladi nego ikada u historiji. Doslovno svaka mjera materijalnog i ekološkog
blagostanja u SAD pokazuje poboljšanje. Ovo važi i za svijet gledan u cjelosti.
Svi dugoročni trendovi idu u suprotnom smeru od projekcija ovih proroka
propasti“.
To jesu
činjenice. Zašto onda svi već nismo postali novi optimisti?
Optimisti govore
prorocima propasti da se razvedre, još od 1710, kada je filozof Gotfried
Leibniz zaključio da živimo u najboljem od mogućih svjetova na osnovu toga da
bog, budući savršen i milostiv, ne bi stvorio ništa manje od najboljeg mogućeg
svijeta. Ali novu poplavu pozitivnosti je možda najbolje razumjeti kao reakciju
na pesimizam izazvan terorističkim napadima 11. septembra 2001. Ovi napadi su
predstavljali udžbenički primjer izuzetno vidljivih loših vijesti koje
aktiviraju naše kognitivne predrasude, ubjeđujući nas da svijet postaje smrtno
opasno mjesto, iako to zapravo nije tačno: u stvari, nešto veći broj
Amerikanaca je poginuo u motociklističkim nesrećama tokom 2001, nego u Svjetskom
trgovinskom centru i otetim avionima.
Ali novi
optimizam je također i odgovor na jednu vrstu introspekcije koja se raširila
zapadom nakon 9/11, i kasnije tokom rata u Iraku – osjećanja da bez obzira na
to da li je nova globalna nesigurnost isključivo naša krivica, ona svakako zahtijeva
samokritiku i refleksiju, prije nego samo odlučnije potvrđivanje prednosti
našeg pogleda na svijet. („Cijeli svijet nas mrzi, i mi to zaslužujemo“, kako
je francuski filozof Paskal Brikner podrugljivo okarakterizirao ovo
stanovište.) Nasuprot tome, insistiraju optimisti, podaci dokazuju da je
globalna dominacija zapadne moći i ideja tokom posljednja dva veijka dovela do
transformativnog poboljšanja u skoro svačijem kvalitetu života. Matt Ridley
voli da citira preteču današnjih optimista, vigovskog historičara Thomasa Babingtona
Macaulayja: „Na osnovu čega, iako pred sobom ne vidimo ništa osim napretka, ne
očekujemo ništa osim propasti?“
Utučena
samokritika koja frustrira nove optimiste dijelom se hrani – bar oni to tako
vide – nekom vrstom optičke iluzije u načinu na koji mislimo o napretku. Kako
primjećuje Stephen Pinker, kad god smo zauzeti osuđivanjem vlada ili ekonomskih
sistema zbog toga što oni ne dostižu izvjesne standarde pristojnosti, lahko je
smetnuti s uma kako su se i sami ovi standardi s vremenom mijenjali. Zgražamo
se nad izvještajima o zatvorenicima izloženim mučenju od strane CIA-e – ali
samo zahvaljujući historijski gledano nedavnom općem konsenzusu da je mučenje
nedopustivo. (U srednjovekovnoj Engleskoj ono je bilo relativno uobičajen dio
kaznenog sistema.) Možemo biti zgroženi smrtima migranata u Mediteranu samo
zato što polazimo sa pozicije da i nama nepoznati ljudi iz dalekih zemalja
također zaslužuju moralno uvažavanje – zamisao koja bi mnogima od nas izgledala
apsurdno da smo živjeli početkom osamnaestog vijeka. Međutim, što se ovaj
konsenzus više širi, to nam nepodnošljivije izgleda svako njegovo narušavanje.
I stoga, ironično, bijes koji osjećate kada čitate naslove zapravo predstavlja
dokaz da je ovo veličanstveno vrijeme da se bude živ. (Novi doprinos politici
novih optimista, Moralni luk Michaela Shermera, povezuje ovaj argument direktno
sa vjerom u nauku, tipičnom za nove optimiste: upravo je napredak nauke, tvrdi
Shermer, ono što će nas učiniti moralnijim.)
Uporna slutnja da
je ovaj argument nekako zasnovan na mađioničarskom triku – čini se da se bilo
koji užas reinterpretira kao dokaz našeg napretka – može nas dovesti do još
jedne primjedbe: čak iako jeste tačno da je sve mnogo bolje nego što je ikada
bilo, zašto pretpostaviti da će stvari nastaviti da se popravljaju? Napredak u
higijenskim standardima i produžavanju prosječnog životnog vijeka ne može spriječiti
da podizanje nivoa mora uništi vašu zemlju. Uopćeno gledano, opasno je
predviđati buduće rezultate na osnovu prošlih uspjeha: ako uzmemo u obzir
dovoljno dug rok, postaje nemoguće odrediti da li je napredak koji slave novi
optimisti zaista dokaz stabilnog napretka ili pak samo kratkotrajni izuzetak.
Na primjer, skoro
svaki iskorak koji Norberg slavi u svojoj knjizi Napredak desio se u posljednjih
200 godina – činjenica koju optimisti uzimaju kao dokaz nezaustavljive moći
moderne civilizacije, ali koja bi se isto tako mogla uzeti i kao dokaz za to
koliko su rijetki takvi periodi napretka. Ljudska vrsta postoji skoro 200.000
godina; ekstrapoliranje na osnovu perioda od 200 godina ne izgleda preterano
mudro. Pribjegavajući mu, rizikujemo da napravimo grešku britanskog
devetnaestovjekovnog historičara Henryja Bucklea, koji je u svojoj knjizi Historija
civilizacije u Engleskoj samouvjereno napisao da će rat uskoro biti stvar
prošlosti. „Da ovaj barbarski poduhvat stabilno opada sa napretkom društva,
mora biti očigledno čak i najpovršnijem poznavaocu evropske historije“, pisao
je on 1857. Buckle je bio uvjeren da će neposredno prije toga završeni Krimski
rat biti jedan od posljednjih u ljudskoj historiji.
Ali glavna briga
nije to da će se stabilni napredak ostvaren u prethodna dva vijeka postepeno
okrenuti u suprotnom smjeru, vraćajući nas u uslove iz prošlosti; glavna briga
je da je svijet koji smo stvorili – sama mašina koja vuče napredak – toliko
kompleksan, nestabilan i nepredvidiv, da bi u svakom trenutku mogla da nas
zadesi katastrofa. Stephen Pinker je možda apsolutno u pravu kada tvrdi da sve
manji broj ljudi pribejgava nasilju kao rješenju za svoje nesuglasice, ali (kao
što bi i on sam priznao) za globalnu katastrofu je dovoljan i samo jedan bijesni
narcis sa pristupom nuklearnim šiframa. Digitalna tehonologija je bez sumnje
podstakla globalni ekonomski rast, ali ako bi je cyber-teroristi iskoristili da
sljedećeg mjeseca sruše globalnu finansijsku infrastrukturu, dalji rast bi
ubrzo postao vrlo sporan.
„Stvar je u tome
da je, ako nešto u našim društvima ozbiljno pođe po zlu, zaista teško vidjeti gdje
bi se to moglo zaustaviti“, kaže David Runciman, kembrički profesor političkih
nauka, čiji je pogled na budućnost manje ružičast, i koji je debatovao sa novim
optimistima poput Ridleyja i Norberga. „Pomisao da bi, recimo, sljedeća
finansijska kriza, u povezanom i algoritamski uređenom svijetu poput našeg
mogla eskalirati izvan kontrole – nije iracionalna. Zbog toga je prilično teško
biti tako razdragano optimističan.“ Kada živite u svijetu u kojem se čini da
sve napreduje, ali koji bi već sutra mogao propasti, „savršeno je racionalno
biti uspaničen“.
U svojoj knjizi
Zamka pouzdanja, Runciman pokreće srodno i jednako uznemirujuće pitanje koje se
tiče moderne politike. Čini se da demokratija sasvim dobro napreduje: novi
optimisti primjećuju da danas ima više od 120 demokratija od ukupno 193 zemlje
na svijetu, dok ih je 1972. bilo samo 40. Ali šta ako je upravo snaga
demokratije – i naša uzdanja u njenu sposobnost da izdrži skoro sve vrste
pritiska – predznak njene eventualne propasti? Možda naš pravi problem nije,
kako smatraju novi optimisti, višak pesimizma, već opasan nivo pretjeranog
pouzdanja?
Ovaj argument
tvrdi da ljudi koji su glasali za Trumpa i Brexit, nisu to učinili zato što
smatraju da je sistem pokvaren i da ga treba zamijeniti. Naprotiv, glasali su
kako su glasali upravo zato što se previše uzdaju u to da će suštinska bezbjednost
koju im država omogućuje uvijek biti tu za njih, kakav god zapaljiv izbor oni
načinili na glasačkom mjestu. Ljudi su glasali za Trumpa, „jer mu nisu vjerovali“,
piše Runciman. Oni su „željeli da prodrmaju sistem od kojeg su istovremeno
očekivali da će ih zaštititi od nepromišljenosti čovjeka kao što je Trump“.
Problem sa ovim modelom – isporučivanjem izbornih udara zato što ste uvjereni
da ih sistem može izdržati – jeste u tome što nemamo razloga da vjerujemo da će
sistem biti u stanju da izdrži beskonačno dugo: u nekom trenutku šteta može
postati nepopravljiva. Novi optimisti „opisuju svijet u kojem ljudska delatnost
[agency] kao da nije bitna, jer su već evoluirale neke sile koje nas guraju u
pravom smeru“, kaže Runciman. „Ali ljudska djelatnost je još uvijek bitna…
ljudska bića posjeduju sposobnost da sve zabrljaju. I sasvim je moguće da naša
sposobnost za brljanje raste.“
Optimisti nisu
nesvjesni takvih opasnosti – ali jedna tipična crta optimističkog stanja duha
sastoji se upravo u pronalaženju optimističkih interpretacija zastrašujućih
činjenica. „Pitate me da li sam ja kao onaj čovjek koji pada sa nebodera i dok
prolijeće pored drugog sprata konstatira: ‘Zasad je dobro’“, kaže Matt Ridley.
„Odgovor je – pa, zapravo, u prošlosti su ljudi predviđali katastrofe iza ugla
i griješili su toliko često da to treba uzeti u obzir kao relevantnu
činjenicu.“ Historija naizgled daje Ridleyju za pravo. A opet, naravno da mu
daje za pravo: da se kraj civilizacije uistinu desio, danas vjerovatno ne biste
čitali ovaj tekst. Ljudi koji predviđaju katastrofe koje samo što se nisu
desile često griješe. S druge strane, dovoljno je da samo jednom budu u pravu.
Ako postoji jedan
trenutak koji je obilježio rođenje novog optimizma, onda je to bio – sasvim
prikladno – jedan TED talk. U pitanju je bio nastup iz 2006. Hansa Roslinga,
švedskog statističara i samozvanog „obrazovnog zabavljača“, pod naslovom
„Najbolje statistike koje ste ikada vidjeli“. Rosling je tom prilikom sumirao
rezultate istraživanja koje je sproveo među švedskim studentima.
Predstavljajući im parove od po dvije zemlje – Rusiju i Maleziju, Tursku i Šri
Lanku itd. – postavljao im je pitanje koja od ovih zemalja ima bolje rezultate
u različitim domenima zdravstva, npr. u vezi sa stopom dječije smrtnosti.
Studenti su listom davali pogrešne odgovore, zasnivajući ih na pretpostavci da
zemlje bliže njihovoj, kako geografski tako i etnički, moraju biti naprednije.
Ali Rosling je
zapravo izabrao ove parove kako bi dokazao jednu tezu: Rusija ima dvostruko
veću stopu dječije smrtnosti nego Malezija, a Turska dvostruko veću od Šri
Lanke. Dio defetističkog stava savremenog zapada se, po Roslingu, sastoji
upravo u pretpostavci da živimo na vrhuncu razvoja i da budućnost koju
ostavljamo generacijama koje dolaze, a naročito svijetu izvan Evrope i Sjeverne
Amerike, izgleda mračno. Rosling je uživao u ponavljanju da bi u eksperimentu u
kojem biste čimpanzama dali da biraju između banana obilježenih imenima ovih
zemalja, čimpanze imale bolji rezultat od studenata – jer bi bile u pravu bar u
pedeset posto slučajeva. Dobro obrazovani Evropljani, s druge strane, griješe
mnogo više od pukog slučaja. Mi nismo prosto nesvjesni činjenica; mi smo
aktivno ubijeđeni u depresivne „činjenice“ koje nisu istinite.
Uzbudljivo je
gledati „Najbolje statistike koje ćete ikada vidjeti“ – djelimično zbog
Roslingovog štreberskog i energičnog scenskog nastupa, ali djelimično i zato
što se čini da on obasjava pitanja koja su obično predmet ostrašćene ideološke
debate okrepljujućim svjetlom objektivnih činjenica. Danas, mnogo više nego u
vrijeme kada je on održao svoj govor, živimo u „doba stava“, u kojem se
naizgled beskonačan broj blogova, kolumni, knjiga i televizijskih analitičara
utrkuju u tome da nam kažu kako treba da se osjećamo povodom vijesti. Veći dio
ovih razmatranja se ne zasniva toliko na tvrdim činjenicama u korist nekog
argumenta, koliko na zastupanju stava koji treba da zauzmete: tipičan „stav“
vas poziva da zaključite, na primjer, da je Donald Trump fašista, ili da nije
fašista, ili da su voditelji BBC-a pretjerano plaćeni, ili da je vaš trening
joge primjer kulturalne aproprijacije. (Ovo ne treba da nas iznenađuje:
internet ekonomija se hrani pažnjom, a mnogo je lakše ugrabiti nečiju pažnju
emocionalno razdražujućim argumentom, nego pukom informacijom – povrh toga, ne
morate da platite za skupo istraživanje koje je neophodno da biste došli do
činjenica.) Novi optimisti obećavaju nešto drugo – da su u stanju da otkriju
kako treba da se osjećamo prema svijetu na osnovu toga kakav svijet uistinu
jeste.
Ali pošto se
zadubite u njihova djela, počinjete da se pitate da li svi ovi optimistički
komadići činjenica uistinu govore sami za sebe. Za početak, zašto pretpostaviti
da je relevantno poređenje ono između svijeta kakav je bio prije, recimo, 200
godina i svijeta kakav je danas? Moglo bi se tvrditi da je poređenje
sadašnjosti sa prošlošću zapravo namještanje karata. Naravno da su stvari danas
bolje nego što su bile. Ali svakako nisu ni približno onoliko dobre koliko bi
trebalo da budu. Da upotrijebim neke očigledne primjere: čovječanstvo
nesumnjivo posjeduje sposobnost da iskorjeni ekstremno siromaštvo, da okonča
glad ili da radikalno smanji klimatsku opasnost. Ali mi nismo učinili ništa od
svega toga, a činjenica da stvari nisu tako strašne kakve su bile početkom
devetnaestog vijeka naprosto promašuje temu.
Ironično, imajući
u vidu njihovo oslanjanje na kognitivne predrasude u objašnjenju naše sklonosti
ka negativnom viđenju stvarnosti, čini se da su novi optimisti i sami žrtve
jedne takve predrasude, tzv. „usidrujuće predrasude“, koja opisuje našu
sklonost da se u rasuđivanju previše oslanjamo na izvjesne dijelove
informacija. Ako počnete od činjenice da su žrtve kuge svojevremeno truhnule na
ulicama evropskih gradova, onda je jedino prirodno da zaključite kako je život
danas divan. Ali ako počnete od toga da smo mogli da eliminiramo glad ili
zaustavimo globalno zagrijavanje, činjenica da ovi problemi i dalje postoje
može dovesti do drugačijeg suda.
Argument da bi
trebalo da budemo sretniji nego što jesmo zato što ljudski život kao takav
postaje u prosjeku bolji, takođe ne uspijeva da razumije fundamentalnu istinu o
tome kako funkcionira sreća; naš sud o svijetu nastaje kao rezultat konkretnih
poređenja koja nam se čine relevantnim, a ne na osnovu zauzimanja onoga što Runciman
naziva „tačkom gledanja iz svemira“. Ako su ljudi u vašem malom američkom gradu
znatno manje ekonomski sigurni nego što su bili za svojih života ili ako ste
mladi Britanac koji se suočava sa mogućnošću da nikada neće biti u stanju da
sebi priušti stan, nije naročito utješno reći vam da sve veći broj Kineza
dostiže srednjoklasni status. Ridli se prisjeća da je, kada je predstavljao
svoju knjigu po američkom srednjem zapadu, publika često sumnjala u njegov
optimizam zbog činjenice da se njihovi sopstveni životi nisu kretali nabolje.
„Govorili su: ‘Vi uporno tvrdite da svijet postaje sve bolji, ali iz naše
perspektive ne izgleda tako‘. A ja bih im rekao: ‘Da, ali ovo nije cijeli svijet!
Zar vas ni najmanje ne raduje činjenica da zaista siromašni Afrikanci postaju
malo manje siromašni?’“ U jednom smislu, ovo je dobar argument, ali u drugom,
on je potpuno irelevantan.
U svojoj suštini,
novi optimizam je jedan ideološki argument: generalno gledano, njegovi
zastupnici su zagovornici moći tržišta, koji slikaju svoju veselu sliku nedavne
prošlosti čovječanstva ne bi li tako opravdali sopstvena politička gledišta.
Ovo je savršeno legitiman politički argument – ali on je još uvijek politički
argument, a ne neposredno, neutralno oslanjanje na objektivne činjenice.
Tvrdnja da trenutno živimo u zlatnom dobu i da je naše dominantno pesimističko
raspoloženje neopravdano nije protivotrov za „doba stava“, već samo još jedan
stav – i nije ništa manje smisleno zauzeti suprotno gledište. „Ne sviđa mi se“,
kaže Runciman, „ova pretpostavka da tvrdite da sva dostignuća nisu vrijedna
poštovanja, ako ne prihvatate njihov argument“. Čini mi se sasvim razumnim da
ljudi, uprkos svim pokazateljima napretka, ipak osjećaju duboku nelagodu u vezi
sa stanjem u kojem se svijet trenutno nalazi, naročito ako uzmemo u obzir
relativnu nestabilnost dokaza ovog napretka i nepredvidivost koja mu visi nad
vratom. Sve je zaista veoma krhko.
Johan Norberg,
koji je objavio svoju knjigu Napredak svega dva mjeseca prije američkih predsjedničkih
izbora, pratio je objavljivanje razultata tokom maglovitog jutra u Stokholmu,
na žurci u američkoj ambasadi. Kada je Trumpova pobeda postala izvjesna,
raspoloženje se promijenilo iz uzbuđene vreve u užasnutu nevjericu. „Svi mi smo
bili Šveđani, iz svijeta medija, politike, biznisa i tako dalje. Mislim da je
bilo teško naći jednu jedinu osobu u prostoriji koja se nadala Trumpovoj pobjedi.
Tako je raspoloženje naglo i dramatično palo“, priseća se Norberg. „Štaviše,
nije bilo alkohola pri ruci, što također nije pomoglo, jer su svi govorili:
‘Treba nam neka žestina!’ Ali prijem je bio organiziran kao doručak.“ Uz osmijeh,
on zaključuje: „Mislim da Amerikanci ne razumiju Šveđane baš najbolje“.
Populistički
talasi u Britanji i SAD u posljednje dve godine – koji su stajali iza Trumpovog
uspona, pobjede Brexita, i neočekivano visoke podrške za Bernija Sandersa i Jeremyja
Corbyna – predstavljaju kompliciran problem za nove optimiste. S jedne strane,
lako je okarakterisati ovaj gnjev uperen ka političkom establišmentu kao
grešku, zasnovanu na neuspjehu da se prepozna kako dobro stvari zapravo idu;
ili kao legitimnu reakciju na stvarne, ali lokalizovane i privremene neravnine
na putu, koje ne moraju predstavljati osnovu za širi argument u korist
pesimizma. S druge strane, ima nečeg čudesnog u pogledu na svijet koji vidi
ovakve političke talase isključivo kao odgovore, pogrešne ili ne, na pravu
situaciju. Oni su dio prave situacije. Čak i ako smatrate da su Trumpovi
glasači u potpunosti pogriješili u negativnoj percepciji svoje situacije, sama
percepcija je bila sasvim dovoljno stvarna – i oni zaista jesu izabrali Trumpa,
uz sav njegov potencijal destabilizacije. (Za nove optimiste, primjećuje Davvid
Runciman, politika nije ništa više do smetnja, jer po njihovom gledištu,
„stvari koje diktiraju napredak nisu političke, ali stvari koje izazivaju neuspjeh
jesu političke“.) Postoji tačka na kojoj prestaje biti bitno da li su široko
rasprostranjena osjećanja pesimizima i strepnje opravdana ili ne i ono što
postaje bitno jeste jedino činjenica da ona jesu široko rasprostranjena.
Norberg svakako
ne podržava Trumpa i rezultat izbora mu je, kao autoru koji promovira ružičastu
sliku neposredne budućnosti čovječanstva, mogao izgledati kao korak unazad. U
svojoj knjizi on uistinu upozorava da napredak nije neminovan: „Postoji realna
opasnost nativističkog kontraudara“, piše on. „Kada ne uviđamo napredak koji
smo ostvarili, počinjemo da tragamo za žrtvenim jarcima za probleme koji
ostaju.“ Ali u prirodi je novog optimizma da se negativni događaji mogu
pretvoriti u razloge za radost i do trenutka kada smo razgovarali Norberg je
uspio da razvije optimistički spin i na temu izbora.
„Mislim da je
moguće da ćemo za par godina smatrati da je odlično što je Trump pobijedio“,
kaže on. „Jer, da je on izgubio, a Hillary pobijedila, ona bi bila
najomrznutiji predsjednik modernog doba, i onda bi Trump i Bannon to
iskoristili da izgrade alt-right medijsku imperiju, stvore pravu lavinu mržnje,
i onda bismo sljedeći put možda dobili još disciplinovanijeg kandidata – pravog
fašistu, a ne nekog ko samo glumi fašistu… Možda će se ispostaviti da je Trump
nesposobni narcis, koji će uništiti populistički brend u SAD“. Ova vrsta
protivčinjeničkog argumenta ima problem što je neopovrgljiva, a u svakom
slučaju je prilično daleko od pozicije odlučne pozitivnosti u vezi sa smjerom u
kojem se svijet kreće. Ali možda ona izražava jedinu neospornu istinu oko koje
se mogu složiti i novi optimisti i oni više pesimistički nastrojeni: štagod da
se desi, stvari u principu uvijek mogu biti i gore.
(TBT, The Guardian)