LIFESTYLE
Ovog 16. augusta obilježava se četiri decenije od smrti
Elvisa Presleya – zbog koga je Sinatra priznao da je samo pjevač a da je Elvis oličenje
cijele američke kulture
FOTO: Presley (Profimedia)
Prije Elvisa nije bilo ničega – izjavit će Bob Dylan i John
Lennon. I dok vrtim ovu izjavu ali i datume i godine iz karijere Elvisa
Presleyja, padaju mi razne bizarnosti na pamet i ne mogu da se otkačim od
bizarnih paralela. Recimo šta je bilo prije i u odnosu na Elvisa. Elvis Presley
je snimio prvi singl 1954., a samo deset godina prije toga vozovi smrti odvode
ljude u plinske komore u Aušvicu. Njihanje kukova bivšeg kamiondžije iz Tupela
od koga šiparice padaju u trans na samo desetak godina od Hitlerovih ulazaka u
trans za govornicom.
Ok, neko će reći da se svijet može okrenuti unazad, pa tako
da nakon deset godina od hita Prljavog kazališta “Mi plešemo” u
splitskoj Lori nekome seku jezik, ili da se nakon desetak godina od Idola i
“Maljčika” dogodila Srebrenica, ali činjenica je da je svijet jurnuo
unaprijed i zbog rock & rolla. Elvis Presley će biti taj graničnik od koga
će se čovječanstvo drastično promijeniti. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni
autora izjave “Prije Elvisa nije bilo ničega” – Dylana i Lennona.
Možda ne bi bilo ni Baracka Obame u Bijeloj kući jer je upravo Elvis
najsnažnije poslije jazza “legalizovao” crnačku muziku u mainstream i
uveo je u svijet bijelaca. Čak će i Frank Sinatra priznati “Ja sam samo pjevač,
Elvis je oličenje cijele američke kulture”.
I to jeste čak i u onim najprofanijim asocijacijama i
projekcijama američke kulture oličene u hiljadama mladenaca koji staju u Vegasu
pred matičara koji je Presleyjev klon. Pa hodočašća u Graceland – na lokaciju
luksuzne “pećine” u kojoj se skrivao posljednjih godina
“kralj” čiji su krvotok i tijelo bili nakrcani narkoticima.
(TBT)
