KOLUMNA
Uz nekoliko izuzetaka, zemlje koje su tokom posljednjih par
godina postale manje demokratske, zauzele su neprijateljski stav prema
pitanjima LGBT+ prava
Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Krajem jula prošle godine napisala sam tekst u kome molim da
odustanemo od teorija zavjere o Trumpu i Rusiji (da, time se smo se bavili i prije
godinu dana) i posvetimo se mnogo važnijoj stvari, a to su posljedice izbora
Trumpa za predsjednika Amerike. Tada sam napisala da bi Trump sigurno poveo rat
na domaćem terenu i mada je bilo teško predvidjeti protiv koga, „kladim se na
LGBT+ zajednicu, jer je njeno prihvatanje najdrastičnija društvena promjena u
Americi tokom posljednje decenije, pa bi anti-gay kampanja jasno pokazala želju
Trumpovih birača da se vrate u doba u kome su se bolje osjećali“. To je bio
misaoni eksperiment i tada nisam vjerovala da će se obistiniti. Ali godinu dana
poslije mog predviđanja, predsjednik Trump je tvitom najavio da transrodnim
osobama više neće biti dozvoljeno da služe u vojsci SAD – i načinio politički
zaokret koji će promijeniti živote hiljada ljudi.
Mnogi komentatori su ovaj potez označili kao distrakciju, pokušaj
da se skrene pažnja sa priče o ruskoj zavjeri, borbe za zdravstveno osiguranje,
odnosno bilo čega što se njima činilo važnijim od predsjednikovog saopštenja o
tome da neki Amerikanci postaju građani drugog reda. To nije samo ozbiljna
uvreda transrodnih osoba, već pokazuje i suštinsko nerazumijevanje emocionalne
logike trumpizma. Ovu logiku Trump dijeli sa većinom današnjih vođa čvrste
ruke, i zbog nje je nasrtaj na LGBT+ prava bio tako predvidiv, uprkos tome što
se Trump prošle godine bukvalno ogrtao zastavom duginih boja.
Trump je izabran zato što je obećao povratak u imaginarnu
prošlost – u vrijeme kojeg se ne sjećamo, jer zapravo nikada nije ni postojalo,
neko vrijeme u kome je Amerika bila veličanstvena na način koji je Trump obećao
da će obnoviti. Trump dijeli ovu vrstu nostalgije sa Vladimirom Putinom, koji
je posljednjih pet godina proveo govoreći o ruskim „tradicionalnim vrijednostima“,
sa mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom, koji je upozorio LGBT+ osobe da ne
„provociraju“, kao i sa brojnim evropskim populistima koji obećavaju povratak u
mitsku „tradicionalnu“ prošlost.
Uz nekoliko izuzetaka, zemlje koje su tokom posljednjih par
godina postale manje demokratske, zauzele su neprijateljski stav prema
pitanjima LGBT+ prava. Moskva je zabranila parade ponosa i „propagiranje
netradicionalnih seksualnih odnosa“, dok je Čečenija – koja je tehnički rusko
područje – pokrenula kampanju da se otarasi queer osoba. U Budimpešti je parada
ponosa postala godišnja opoziciona parada: mnogi učesnici, ako ne i većina, su straight
osobe koje taj dan koriste da bi se javno suprotstavile Orbanovoj vlasti. U
Turskoj Redžepa Erdogana za razbijanje jedne istambulske parade ponosa korišteni
su vodeni topovi. Indija Narendre Modija je rekriminalizovala homoseksualnost
(mada su transrodna prava ostala očuvana). U Egiptu su gay osobe osjetile novu
slobodu u kratkom intermecu demokratije poslije revolucije 2011. da bi danas,
pod diktatorskim režimom Abdela Fataha el Sisija, bile podvrgnute neprestanom
progonu i nadzoru, dok ih je na stotine uhapšeno.
Izrael Benjamina Netanjahua je upečatljiv izuzetak od
pravila: vlada se hvali rezultatima u unapređenju LGBT+ prava, upravo da bi
osnažila svoj inače slabašni demokratski kredibilitet – taktika koju je
spisateljica Sara Šulman nazvala „ispiranje ružičastim“ (pinkwashing). Drugim riječima,
queer prava mogu biti sve, samo nisu distrakcija: ona su granična linija,
ponekad prema globalnom zaokretu ka autokratiji.
Privlačnost autokratije leži u njenom obećanju radikalne
jednostavnosti i odsustva izbora. U Trumpovoj imaginarnoj prošlosti svako ima
svoje mjesto u sigurno zaokruženoj budućnosti, sve je tačno onako kako izgleda,
a vlast je u rukama jednog čovjeka koji izdaje naređenja koja se ne dovode u
pitanje, niti za tim ima potrebe. Samo postojanje queer osoba – posebno
transrodnih osoba – podriva ovu viziju. Trans osobe komplikuju stvari, dovode u
pitanje budućnost kreirajući sopstvenu, dodaju slojeve interpretacije na
pojavno i predstavljaju izazov za logiku svakog čovjeka koji samovoljno
odlučuje o sudbini naroda i zemlje.
Mogli bismo se nasmijati premisi ruske zabrane
„homoseksualne propagande“ – kao da sam prizor otvoreno ispoljenog queer opredjeljenja,
ili čak nešto što liči na dugu (i ovo su tvrdili) može od straight osobe
napraviti queer osobu. Ali queer osobe su u Rusiji idealna meta za propagandu
vlasti, zato što sama ideja da one postoje podsjeća na period liberalizacije
koji se sada odbacuje. Prije sloma Sovjetskog saveza 1991. godine queer opredjeljenje
je bilo nezamislivo. Nakon toga je postalo moguće, kao i mnoge druge stvari: svijet
je postao složen, sa obiljem mogućnosti i neizvjesnosti. Istovremeno je počeo
da izaziva strah – upravo zbog toga što više ništa nije bilo izvjesno.
Taj strah ne poznaje geografske granice; isti je u zemljama
koje nikada nisu bile komunističke i u društvima koja naizgled nikada nisu bila
zatvorena. Strmoglavi gubitak ekonomske sigurnosti, karijera građenih cijelog
života, rastući osjećaj da se svijet mijenja kretanjem ljudi preko granica –
koincidirali su sa povećanjem vidljivosti LGBT+ osoba. I u Americi prizor queer
osobe priziva strah od promjena.
Trump je vodio kampanju pomoću riječi „ponovo“ i obećanja da
će „povratiti“ osjećanje sigurnosti i „vratiti“ nas u neka jednostavnija
vremena. Kada se zaklinjao da će sagraditi zid ili da će voditi borbu protiv
raznih nepostojećih talasa kriminala (urbanog, imigrantskog), on je zapravo
obećavao da će zaštiti Amerikance od stranog, od nepoznatog, od nepredvidivog.
I ovdje queer osobe mogu zgodno da posluže da se to dočara ukratko i prosto.
Tvitujući da je odlučio da protjera transrodne osobe iz vojske, Trump pokazuje
da je autokrata, upravo onakav kakav je i izabran da bude: on može upravljati
ljudima tako što će izdati naređenje. Svojom naredbom on je vojsku – simbol
sigurnosti za Amerikance – suprotstavio transrodnim osobama, koje kod mnogih
Amerikanaca izazivaju tjeskobu.
Pogled na osobu koja je otjelotvorenje izbora – mogućnosti
da se bude ili postane drugačiji – može se doživjeti kao pogled u ambis neizvjesnosti.
Tako se straight osoba, kada vidi paradu ponosa ili trans osobu, može osjetiti
vrlo „queer“: ti prizori joj predočavaju mogućnost izbora i svijet postaje
zastrašujuće mjesto. Ti prizori svjedoče o iskušenju modernog doba o kome je
socijalni psiholog Erih From pisao u svojoj knjizi o usponu fašizma, Bjekstvo
od slobode: o mogućnosti da iznova pronađemo sebe. Više se niko ne rađa kao
trgovac ili seljak, ili doživotni stanar određenog kvarta, ili kao muškarac ili
kao žena. Ova sloboda može izazvati osjećaj nepodnošljivog tereta. Nije čudo da
se najozloglašeniji akt američkog anti-transrodnog zakonodavstva – zakon Sjeverne
Karoline o toaletima – fokusirao na krštenicu kao najvažniji dokument.
Obavezujući ljude da koriste javne toalete u skladu sa polom koji im je dodijeljen
na rođenju, zakon je stvorio situaciju u kojoj su osobe koje su izgledale,
ponašale se, mirisale – identifikovale se i živjele – kao žene morale da koriste
muške toalete, i obratno.
U posljednjih pola vijeka američki LGBT+ pokret se mijenjao
u smislu uvažavanja stava da je identitet svake osobe određen već prilikom
rođenja. „Rođen kao takav“ je bila mantra koja je omogućila mnoge političke
pomake i prihvatanje LGBT+ osoba kao dijela kulture, mada je istovremeno
zanemarila iskustvo izbora, koje je u stvarnom životu queer osoba također veoma
važno. Ali koliko god se trudili da ubijedimo ljude da LGBT+ osobe „tu ne mogu
ništa“, to ne smanjuje tjeskobu koju većina ljudi osjeća pred prizorom osoba
koje prkose svojim rodnim ulogama. Toj tjeskobi se Trump obratio kao kandidat,
a zatim ponovo kao predsjednik, svojim jasnim obećanjem da će protjerati
transrodne osobe iz vojne službe. To nije skretanje pažnje sa važnijih problema:
to je sama srž trumpizma.
(TBT, The New York Review of Books)