KOLUMNA
Mi živimo u politički uzburkano doba. Stranke stare jedva
godinu dana su nedavno preuzele vlast u Francuskoj i u velikom gradskom
području Tokija.
Piše: Bill Emmott, thebosniatimes.ba
Stranka mlađa od pet godina vodi u istraživanjima javnog mnijenja
u Italiji. Politički početnik sjedi u Bijeloj kući, na veliko nezadovoljstvo
republikanaca i demokrata. I gdje se očekuje sljedeći politički zemljotres?
Odgovor bi mogao da bude – zapravo, trebalo bi da bude – u Velikoj Britaniji.
Iako Britaniju očekuje preokret zbog Brexita, niko ne govori
o prepravljanju – a još manje o zamjeni – etabliranih političkih stranaka.
Mnogi poriču da bi čak i razmišljali o tako nečemu. Bivši premijer Tony Blair –
proevropski centrista inovator koji je tri puta za redom na izborima odnio pobjedu
za svoju Laburističku stranku devedesetih – veoma se potrudio da u svom
skorašnjem članku istakne da se on “ne zalaže za novu stranku”.
Ali Blair, ili neko poput njega, trebalo bi da uradi upravo
to. Uostalom, iako britanski politički sistem postavlja ogromne prepreke na put
pravljenja bilo kakve nove stranke, šanse za uspjeh su sada veće nego ikada u
posljednjih 40 godina. U političkom sistemu koji još uvijek pati od posljedica
dva velika zemljotresa – referenduma o Brexitu u junu 2016. i, godinu dana
kasnije, ponižavajućeg izbornog poraza Konzervativne stranke koja ga je
predvodila – postoji jasna prilika za novine.
Konzervativci su već zarobljeni u unutrašnjoj borbi koju
mogu jedino da pokušaju da prikriju. U Laburističkoj stranci se također
pojavljuju pobunjenici. Sada je vrijeme za novu stranku, koja bi trebalo da
bude oblikovana po uzoru na onu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, da
iskoristi podjele, zbrku i nepovjerenje koje se uvuklo u etablirane stranke.
Sada je vrijeme da fotogenični mladi Britanac ili Britanka, prateći korake
39-godišnjeg Emmanuela Macrona, stvara historiju ostavivši staru gardu po
strani.
Naravno, kao što je Blair predočio, britanski većinski
izborni sistem, zasnovan na jednočlanim izbornim jedinicama, podrazumijeva
veliku prednost za etablirane političke stranke. Nova stranka bi mogla da se
suoči sa situacijom da su – nakon što je potrošila velike količine novca i
energije, i možda čak i osigurala značajan dio glasova na svojim prvim općim
izborima – njeni glasači previše raštrkani u malom broju širom zemlje da bi
mogla da dobije više od nekoliko mjesta u parlamentu.
To se dogodilo posljednji put kada je nova centristička
stranka ušla u trku. Početkom osamdesetih, četvorica političara koja su
napustila Laburističku stranku, uznemireni njenim usmjeravanjem ulijevo i
stavovima protiv Evropske unije, oformila su Socijaldemokratsku partiju (SDP).
Zahvaljujući nepopularnosti rane ekonomske politike premijerke Margaret Tatcher,
nova SDP – u koaliciji sa malom Liberalnom strankom – je osvojila 25 posto
glasova na općim izborima 1983. Ali završili su sa samo 23 mjesta u parlamentu.
I od tada je za njih sve krenulo nizbrdo.
Sjećanje na to obeshrabruje bilo kakve političke inovacije
danas. Oni u Laburističkoj stranci koji gaje duboke sumnje prema ljevičarskim
ekonomskim i vanjskopolitičkim stavovima svog popularnog lidera Jeremyja Corbina,
još uvijek misle da je najrazumnija strategija da budu strpljivi i da, kada se
ukaže prilika, preotmu svoju stranku. Isto važi i za konzervativce koji misle
da će Brexit dovesti zemlju do katastrofe.
Ali historija SDP-a bi mogla i trebalo bi da se posmatra na
drugačiji način. U jednom trenutku 1982, ova stranka je imala podršku više od
50 posto glasača sudeći po anketama. Mnogi visoki konzervativni zvaničnici su u
to vrijeme nezvanično govorili da su mislili da će SDP pobijediti na narednim
izborima sa velikom većinom. Onda je došao Falklandski rat, koji je doveo do
velike pobjede za Margaret Tatcher. Zato su konzervativci pobijedili na
izborima 1983. sa velikom većinom – što je bio rezultat zahvaljujući kojem je
počeo dugotrajni povratak još uvijek nepopularne Laburističke stranke ka
političkom centru.
Danas, izgleda da ni laburisti ni konzervativci nemaju šanse
za neku veliku pobjedu. Štaviše, nedavni izbori – na kojima je vodstvo
konzervativaca za 20 poena nestalo naizgled preko noći, pošto su glasači,
posebno mladi, dali podršku laburistima – navode na zaključak da su britanski
glasači otvoreni za sve opcije. Nedavni izbori naučili su nas još jednu važnu
lekciju: Evropa i Brexit nisu problem o kojem britanski glasači danas najviše
brinu. Korbinovi laburisti su zastupali istu politiku Brexita kao i
konzervativci Therese May. Ali u pitanjima kao što su poslovi, bolnice, škole i
sistem socijalne zaštite, njihovi pristupi se oštro razilaze.
Da bi porazio etablirane stranke, stoga, novi politički
pokret bi trebalo da se zalaže prije svega za obnavljanje javnih službi,
oživljavanje ekonomije i ponovnu izgradnju povjerenja. Snažna povezanost sa EU
trebalo bi da bude postavljena kao sredstvo za postizanje tih ciljeva, a ne kao
cilj sama po sebi. U narednih nekoliko mjeseci, postoje velike šanse da se
pojavi prilika za stvaranje takvog pokreta. To zavisi, prvo, od toga da li će
ambicije po pitanju vodstva i podjele po pitanju Brexita obuzeti Konzervativnu
stranku i, drugo, od toga da li će nedavna pobuna više od 50 visokih
funkcionera Laburističke stranke zbog Corbinove politike Brexita eskalirati.
Svako ko razmatra takvu priliku trebalo bi da se seti Falklanda,
i da se zapita šta bi SDP mogla da postane da Argentina nije krenula u
invaziju. I trebalo bi da se sjeti gesla britanskih specijalnih jedinica:
“Ko se usudi, pobjeđuje”.
/Autor je bivši glavni urednik časopisa Economist, sada
predsjednik fondacije “Wake Up”/
(TBT, Project Syndicate, 2017)