KOLUMNA
Ožiljci koje diktatura ostavlja traju i kada se uspostavi
demokratija, a često su toliko smrtonosni da sprječavaju obnovu građanskog
društva i državnih ustanova
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Privatni razgovori ne bi trebalo da izađu u javnost, ali
nažalost, onaj koji sam vodio sa predsjednikom Perua Pedrom Pablom Kučinskim
tokom njegove nedavne posjete Španiji bio je predmet glasina i spekulacija koje
nisu sasvim istinite. Stoga sam ovlastio svog sina Alvara da u intervjuu za El
Comercio reprodukuje moje riječi upućene mandataru u vezi sa mogućnošću
pomilovanja Fuhimorija.
Kučinski mi nijednom nije natuknuo da ima i najmanju namjeru
da to učini; rekao mi je jedino da je predao Fuhimorijev zdravstveni karton
trojici ljekara kako bi se informisao o stanju osuđenika, budući da su mu
stizala brojna pisma i dokumenta u kojima je traženo pomilovanje zbog
zatvorenikovog lošeg zdravlja. Moj lični utisak je da je Kučinski zakleti
demokrata i odviše pristojna osoba da bi učinio nešto tako nepromišljeno kao
što je puštanje iz zatvora i vraćanje u politički život bivšeg mandatara koji
je, nakon što je izabran demokratstkim putem, izvršio državni udar i uspostavio
jednu od najkorumpiranijih diktatura u historiji Perua. Takvim činom bi
prenebregnuo presudu građanskog suda koji je nakon uzorne parnice i besprijekornog
postupka, u prisustvu međunarodnih posmatrača, osudio bivšeg diktatora na
četvrt vijeka zatvorske kazne zbog zločina koje je počinio.
Fuhimorijevo suđenje je bez presedana u peruanskoj historiji.
Naši diktatori su ili umrli u krevetu, ne vrativši ni najmanji dio svega što su
opljačkali, ili su ubijeni, poput Sančesa Sera. Neki od njih, kao na primjer
Augusto Bernardino Legija, umrli su u zatvoru prije nego što im je donijeta
presuda. U tom smislu, Fuhimorijeva presuda bila je uzorna. Doneo ju je
građanski sud, omogućivši mu da iskoristi sve svoje pravo na odbranu, ali
uprkos milionima koje su njegove pristalice potrošile na kampanje, nijedan
međunarodni politički ili pravni organ nije se suprotstavio toku procesa niti
sudijama koje su donijele presudu.
S druge strane, on nikada nije ispoljio nikakvo kajanje zbog
ubistava, otmica i mučenja koje je naredio i koja su počinjena tokom njegove
diktature, niti je vratio ijedan cent od više milijardi dolara koje je
nezakonito iznio iz zemlje tokom svoje vladavine. (Jedinih sto pedeset miliona
dolara koje je Peru nadoknadio od brojnih krađa počinjenih tih godina vratila
je Švicarska, sa računa Vladimira Montesinosa, Fuhimorijevog glavnog
saučesnika.) Njegovo oslobađanje bilo bi po svoj prilici nezakoniti čin, a to
je za New York Times izjavio Alberto Vergara, istakavši da Fuhimoriju još nije
suđeno za pokolj Grupe Kolina do kojeg je došlo 1992. godine u gradiću
Pativilka. Bila bi načinjena “pravna neregularnost kada bi Kučinski unaprijed
oprostio Fuhimoriju zločine koji još nisu procesuirani”.
Bio bi to ne samo nezakonit postupak već i izdaja nas birača
koji smo ga doveli na vlast, kao i porodica ubijenih i nestalih žrtava, kojima
je čvrsto obećao da neće osloboditi bivšeg diktatora. Ne zavaravajmo se: za
izvanredno pokretanje biračkog tijela između prvog i drugog izbornog kruga,
koje je omogućilo pobjedu Pedra Pabla Kučinskog, umnogome je zaslužan strah
većine peruanskog naroda od mogućnosti da se fuhimorizam vrati na vlast sa
Keiko, kćerkom osuđenog diktatora. Glasačko tijelo ljevice, presudno za tu pobjedu,
nikada ne bi masovno podržalo sadašnjeg predsjednika da je pomislilo da će on
vratiti u javni život Perua jednog od najgorih diktatora u našoj historiji.
(TBT, Nedeljnik)
