KOLUMNA
Vijesti koje se smjenjuju toliko su dramatične da ih primjećuju
i oni koje politika inače ne interesira: brexit, pobjeda Donalda Trumpa, neredi
na Berkliju povodom gostovanja Mila Yannopoulusa; teroristički napadi u
Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji; uspon Nacionalnog fronta i Macronov cunami;
debakl Therese May…
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Neredi koji su pratili samit G20 podsjetili su nas koliko je
Njemačka efikasna u organizovanju policijske države: oklopna vozila, vodeni
topovi, oblak suzavca i pendrek u lice svakome ko se policiji nađe na putu. Na
pripadnike britanske političke klase koja posle katastrofe u soliteru Grenfel
sve nervoznije reaguje na ulična okupljanja i marksističke ideje, prizori iz
Hamburga u plamenu nisu djelovali umirujuće. Događaji u Hamburgu pokazuju da gnjev
koji tinja i širi se zapadnim društvima postaje sistemski rizik.
Vijesti koje se smjenjuju toliko su dramatične da ih primjećuju
i oni koje politika inače ne interesuje: brexit, pobjeda Donalda Trumpa, neredi
na Berkliju povodom gostovanja Mila Yannopoulusa; teroristički napadi u
Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji; uspon Nacionalnog fronta i Macronov cunami;
debakl Therese May… historija kojoj prisustvujemo ne polaže mnogo na
stabilnost.
Da se globalna elita držala strategije zacrtane na posljednjem
skupu G20 u Hangdžou, možda nereda u Hamburgu ne bi bilo. Međutim, za samo
godinu dana, stavovi političara i bankara koji donose najvažnije odluke promijenili
su se na bar dva načina.
Prvo, centralne banke su najavile novi ciklus „stezanja
kaiša“, što podrazumijeva odustajanje od niskih kamatnih stopa i finansijskih injekcija
koje su svjetsku ekonomiju održavale u životu od 2009. To znači da bi frenetična
aktivnost na berzama i kreditnim tržištima uskoro mogla da se okonča.
Prošle godine, guverner Engleske banke Mark Carney uvjeravao
je ministre finansija G20 da centralne banke mogu učiniti mnogo više – ukoliko
im bude dozvoljeno – da političarima obezbijede vrijeme potrebno da pronađu
novi svjetski ekonomski model. Ali novog modela nema na vidiku. Umjesto toga,
sa pobjedom Donalda Trumpa je ugrožen i sam konsenzus o globalizaciji.
To nas dovodi do druge velike promjene u Hamburgu: na polju
trgovine. Jedan od glavnih razloga za formiranje grupe G20, koja se prvi put
sastala 2008, bilo je polaganje zajedničke zakletve da se na finansijsku krizu
neće reagovati protekcionističkim mjerama. Ali, kao što primjećuje profesor
Simon Evenett, ekspert za trgovinu, to obećanje je „od dana usaglašavanja
kršeno svakih 13 sati“, jer su vlade tih zemalja u međuvremenu usvojile 5.886
novih trgovinskih restrikcija.
Uobičajeni klišei o protivljenju „svim oblicima
protekcionizma“ zamijenjeni su formulacijom da se treba „boriti protiv protekcionizma,
uključujući i nefer trgovinske prakse, uz uvažavanje uloge legitimnih
odbrambenih mehanizama u trgovini“. To je slično razlici između izjava „rat je
zlo“ i „ako susjedi započnu rat, bombardovanje njihove prijestonice je
legitiman čin samoodbrane“.
Još jedna nevolja sa nadolazećim trgovinskim ratom je
retorika u kojoj su riječi uvijek mnogo oštrije od djela. Vi nam „obarate“ cijenu
čelika, vi varate, zato smo zabranili uvoz vašeg burbona – to je preovlađujući
ton. I tako, okrećući se „legitimnim odbrambenim mehanizmima“ države uvećavaju
količinu gnjeva na svijetu.
Trump i Vladimir Putin imaju jasnu računicu: što je žešći bijes
njihovih podanika usmjeren na strane zemlje, proizvode i ljude, to je manje vjerovatno
da će im kod kuće prirediti neku lokalnu verziju hamburških protesta. I Viktor
Orbán je u Mađarskoj dao doprinos rastućem globalnom gnjevu tako što je
Budimpeštu oblijepio plakatima na kojima se George Soros predstavlja kao
neprijatelj mađarskog naroda.
Nalazimo se u onoj fazi globalne politike kada se nadolazeći
bijes može usmjeriti na dva načina: može se okrenuti naviše ka samim elitama,
ili se širiti horizontalno – na manjine, na rivalske države, kao i institucije
od kojih očekujemo da osiguraju vladavinu prava.
U Britaniji nas bombarduju molbama da kontrolišemo svoj bijes:
od laburističkih parlamentaraca koji strahuju od članova sopstvene partije,
preko torijevskog vođstva koje se plaši sopstvenih poslanika, do kolumnista
koji lamentiraju nad nepristojnim tonom debate o tome zašto je tako mnogo
siromašnih nastradalo u požaru u soliteru Grenfel.
Prije nego što se pridružim njihovim molbama, želim da
naglasim koliko je važno da shvatimo poreklo gnjeva u svijetu danas. Za ljude
bez ekonomske moći, svakodnevni život je prinuda kojoj nema kraja. Morate da
čekate u redu za socijalnu pomoć, za ljekarski pregled, za operaciju, za savjet
o stambenom zbrinjavanju. Ne smijete da pokažete svoju frustraciju, nikada, jer
ćete se odmah naći na udaru formalnih sankcija. Za radnike na najprekarnijim
poslovima postoji i dodatni skriveni sistem kazni i prinudnog prekovremenog
rada, dok je njihovim šefovima dopušteno da glume malog Putina, Trumpa ili
Orbána. U Britaniji još uvijek preovlađuje utisak da se život odvija uređeno i
u skladu sa pravilima; ali utoliko će postupci ljudi, kada jednom izgube
strpljenje, biti manje predvidivi.
Najefikasniji protivotrov za gnjev je demokratski politički
sistem koji omogućava izražavanje neslaganja, koji brzo reaguje na suštinske
probleme i razvija snažne lokalne mreže koje ljudima pružaju osjećaj političke
osnaženosti. Na bijes koji se valjao ulicama Hamburga, grupa G20, među čijim
članicama se nalaze dva udžbenička primjera diktature i bar još četiri države
kojima upravljaju korumpirani autokrati – odgovorila je saopštenjem u kojem se
nabraja sve, od prava na vodu do rezistentnih bakterija. Sve, osim demokratije.
Zato, dok oplakujemo audije spaljene u Hamburgu, pokušajmo
da učinimo nešto da ljeto britanskog nezadovoljstva pod vođstvom Therese May
prođe u miru. Sjetimo se da nas sa zajedničke fotografije učesnika skupa G20
gledaju petorica najozloglašenijih političkih lidera današnjice: Narendra Modi,
Putin, Trump, Recep Tayyip Erdoğan i Si Đinping. Salman od Saudijske Arabije je
imao važnija posla – rušio je vladu jedne susjedne zemlje.
(TBT, The Guardian)
