TEMPO
Teško je reći ponešto o Brazilu 1982., a da ne upadnete u
zamku opasnih floskula i izlizanih klišeja, a sve osim toga bio je njegov
kapetan, legendarni Socrates
FOTO: (Getty Images / Guliver Image)
Teško je reći ponešto o Brazilu 1982., a da ne upadnete u
zamku opasnih floskula i izlizanih klišeja. Još je teže nešto napisati o
njihovoj igri i svesti čitavo bogatstvo Joge Bonito na ograničeni komad papira
ili kompjutorskog ekrana. Najbolje i najljepše na svijetu je upravo ono što ne
treba medijatora, prevoditelja ili analitičara.
Doduše, postoji jedan bitni mit koji je potrebno srušiti, a
tiče se ove generacije. Neosvajanje Mundijala nije najveća nogometna tragedija
u povijesti, nego nešto najljepše što se sportu ikad dogodilo. Taj Selecao se
igrao nogometa, prebacivao suparnike sombrerima, proigravao u dubinu petama i
bio apsolutni gospodara vremena i prostora na nogometnom travnjaku. Kao da su
svojim stilom htjeli podčiniti, učiniti sekundarnim i relativnim koncept
rezultata, tog nogometnog diktatora koji toliko često svojim inzistiranjem na
formi uništava sadržaj igre. Baš kao što se ta ekipa borila, svjesno ili
nesvjesno, protiv autokratskog nogometnog svjetonazora na terenu, njihov
kapetan Socrates borio se s puno opasnijim strukturama takvog režima van njega.
Udar ‘64.
Povijest svake latinoameričke države, koliko god to
rasistički zvučalo, poprilično je slična. Kolonijalni identitet sprječavao je
da demokratske tekovine u tom dijelu svijeta zažive u punom kapacitetu i
profiliraju se kao najprihvatljiviji društveni sistem. Svakodnevni prevrati,
bilo vojne hunte, bilo socijalistički nastrojenih revolucionara, izbacivale su
manje ili više demokratske vlade gotovo čitavo 20. stoljeće. Brazil se 1964.
savršeno uklopio u taj scenarij. Hladni rat je diktirao zbivanja u cijelom
svijetu, a realna i imaginarna opasnost od širenja komunizma koštala je glave i
položaja brojne političare i civile. Već je brazilski predsjednik češkog
podrijetla Juscelino Kubiček (koji je tvorac Brasilie) bio smatran podosta
“crvenim“, da bi imenovanje Joaoa Goularta bio konačni okidač – vojska je
uz pomoć CIA-e izvršila državni udar i na vlast najveće države na kontinentu
stala je vojna hunta.
Za razliku od brojnih drugih režima koji su poprilično
otvoreno likvidirali sve nepodobnike, brazilski način iz tog doba bio je puno
profinjeniji – skupine koje su obučili britanski, američki i francuski
obavještajci, brutalnim su metodama mučenja, otmicama bližih članova obitelji
ili čak kastracijom znale kako vaš život učiniti paklom. Tijekom prvih godina
vladavine uspješno su zaključali sve komunikacijske kanale i likvidirali bilo
kakvu medijsku opoziciju. Vjerojatno su sami sebi aplaudirali na dobrom poslu,
ali zaboravili su na jedan segment života, toliko čvrsto utkan u tkivo svakog
Brazilca, da ga je nemoguće obuzdati. Zaboravili su na nogomet. I tu na scenu
stupa junak ove priče.
Žgoljo sa stilom
Socratesov otac je bio siromašni najamni radnik iz srca
brazilske prašume, ali da eruditi i renesansni ljudi ne moraju biti samo bogati
ljudi, najbolje je dokazao on. Proučavao je filozofiju i književnost, izgradio
kućnu knjižnicu s nekoliko tisuća knjiga i dao sinu ime po mudracu kojeg je
najčešće proučavao. Već se tu dalo nazrijeti zrno intelekta koje će njegova
sina, iako je bio silno talentiran, učiniti nečim mnogo većim od nogometaša.
Socrates je tako uz nogomet završio studij medicine, a jedna
od stavki u ugovoru s Botafogom bila mu je ona da je studij nadređen treninzima
koje je nerijetko znao propustiti. Nije, kasnije će se saznati, to uvijek bilo
zbog akademskih obaveza – često je uživao u piću više od onog što njegova
struka propagira. Iako je bio visok 1.,93 metara, bio je izrazito mršav i
zbilja je odavao dojam žgoljavog smotanca prije nego što bi ga vidjeli kako
miluje loptu. Koliko je stila bilo u njegovoj igri možda najbolje govori izjava
Rivelina, jednog od najvećih brazilskih nogometaša u povijesti i Maradonina
idola: „Pele je možda najbolji igrač ikad kada igra licem prema lopti, ali
Socrates je najbolji ikad kada joj okrene leđa.“
Peta je postala njegov zaštitni znak, a bilo je nemoguće
naći barem jednog čovjeka koji se nije zaljubio u njegov nogomet. Prelazak u
Corinthians simbolično će započeti najbitnije razdoblje njegova stvaralaštva.
Corinthians je osnovan kao prvi klub za radnike i široke mase u Brazilu, u doba
kada se smatralo kako je nogomet privilegija i igra bogatih. S ovog aspekta je
logično da baš u takvom klubu pokuša vratiti ljudima nešto što je smatrano
privilegijom i igrom bogatih – pravo glasa.
Democracia Corinthiana
Pokret pod nazivom “Demokracija u Corinthiansu“
Socrates je poveo sa suigračima Casagradeom i Wladimirom, uz privolu
predsjednika kluba Waldemara Piresa. Ideja je bila stvoriti na razini jednog
kluba ono što žele u cijeloj državi, a to je pravo izbora. Jednako pravo glasa
imao je Socrates, bilo koji drugi igrač, trener, maser, oružar ili čistač u
klubu. Odlučivalo se u tom kružoku baš o svemu, a da to nije nikakvo
pretjerivanje dovoljno govori jedan od prvih slučaja izglasavanja neke odluke.
Klub je bio na japanskoj turneji, a Casagrade je samo nekoliko dana prije toga
upoznao djevojku u koju se zaljubio preko ušiju, toliko da je htio vratiti se u
Brazil.
Stvar je bila jasna – pristupilo se glasačkoj proceduri.
Iako je imao veliku Socratesovu podršku, oženjeni igrači nisu smatrali kako bi
Casagrade trebao imati posebne povlastice i izglasan je njegov ostanak na
turneji. Koliko je istinit podatak da se glasalo čak i prilikom putovanja kada
i gdje će se stati na WC pauzu, teško je reći, ali ne zvuči nimalo nemoguće.
Ipak, kao jednu od svojih najvećih pobjeda Socrates je vidio u izglasavanju
ukidanja obavezne karantene dva dana prije utakmice. Umjesto toga, uspio je
izlobirati opciju u kojoj su im se krajem tjedna na ručku pridružili arhitekti,
pjesnici, operni pjevači, ljudi iz filmske industrije ili iz nekog drugog
područja osim nogometnog. Jer, kako je sam priznao, Socratesu je bilo jako
dosadno pričati o nogometu.
Smatrao je da je bitnije znati interpretirati Hegela nego
elaborirati igru kao prirođen instinkt koji mora objašnjavati uglavnom onima
koji ga ne posjeduju. Time se demokratski front proširio na čitav spektar
aktivnosti, javnih osoba i utjecajnih zanimanja, što je doprinijelo jačanju
svijesti o demokraciji. Iako su bili proglašavani anarhistima i bradatim
komunistima, nisu odustajali. Generalski zbor ih je više puta pozvao na
sastanak i rekao da to što rade nije pretjerano pametno, ali su uvijek rekli
kako se radi samo o nogometu. Toliko je toga bilo nametnuto brazilskom čovjeku,
da su oni zauzeli sasvim drugi pristup – nisu čak htjeli nametati ni slobodan
izbor, već primjerom pokazati zašto bi ljudi trebali slijediti upravo taj
model. Ljudi su se bojali i nisu dugo glasali, nisu bili sigurni hoće li im
vojska dozvoliti. Corinthians je samo nastojao istrijebiti taj strah i
zamijeniti ga novim, pozitivnim sadržajem.
Njihove poruke bile su subliminalne i rafinirane, a znali su
da je bitno to da što više ljudi glasa na najavljenim izborima ‘82. jer je
diktatura mogla pasti samo ako se ujedine svi koji joj se protive. Čak su imali
i posebnu ediciju dresova, na kojima je na pozadini bila otisnuta krilatica
„Glasujte petnaestog“. Kada su iste godine osvojili prvenstvo države Sao Paolo,
izašli su na teren s velikim transparentom „Ganhar ou perder, mas sempre com
democracia”, što bi u slobodnom prijevodu značilo „Pobijedili ili
izgubili, ali uvijek uz demokraciju“. To je ostao Socratesov moto do kraja
života.
Tako je rekao pred gotovo dva milijuna ljudi na gradskom
trgu kako neće otići u Italiju (za basnoslovni novac koji mu je Fiorentina
nudila) ako se u Brazilu održe najavljeni slobodni predsjednički izbori. Izbori
se nisu održali, a Socrates je otišao u Italiju u kojoj je izdržao tek godinu
dana. Na pitanje talijanskih novinara je li Mazzola ili Rivera najbolji
talijanski nogometaš svih vremena, odgovorio im je kako “nema pojma, on je
ovdje (Italija) kako bi proučavao filozofa Gramscija”. Odrekao se vojne
vlasti u Brazilu, ali domovina ga je prejako dozivala pa se već iduće sezone
vratio i zagovarao slobodno društvo do kraja svog života.
Svoju ulogu kao čovjeka, pa tek onda nogometaša, najbolje je
opisao on sam: “Godine 1964. bio je državni udar. Imao sam 10 godina i
vidio sam svojeg oca kako spaljuje knjigu o boljševicima. Tako sam se
zainteresirao za politiku. Nogomet je došao sasvim slučajno. Ja sam dijete
diktature. Uvijek sam osjećao socijalnu nepravdu u brazilskom društvu i imao
sam prijatelje i kolege koji su morali pobjeći. Jedina razlika između nas je ta
što sam ja dobar u nogometu. Corinthians je najveća ekipa za koju sam ikada
igrao jer je bila više od sporta. Naše političke pobjede bitnije su od
nogometnih. Utakmica traje 90 minuta, a život zauvijek.“
(TBT, index.hr)