PANORAMA
Tokom protekle decenije skulptori bi se ovdje, u jedinom
unutrašnjem pješčanom muzeju na svijetu, svake godine skupili na dvije nedjelje
da predstave izložbu nevjerovatno zapetljanih živih slika, izrađenih od oko
3.000 tona pijeska
FOTO: (Profimedia)
Totori, zabačeno mjestašce na zapadnoj obali Japana, nerijetko
se definiše onim što mu nedostaje.
Broj stanovnika ovdje je manji nego u bilo kojoj drugoj
prefekturi u zemlji. Nijedan brzi voz ne prolazi ovuda. Po privlačenju turista,
na 39. je mjestu od 47 prefektura.
Ali ono što Totori ima u izobilju jeste pijesak: talasaste
zlatne dine ovdje se prostiru 15 kilometara niz obalu, toliko veličanstvene da
su pretvorene u nacionalni park.
Tokom protekle decenije skulptori bi se ovdje, u jedinom
unutrašnjem pješčanom muzeju na svijetu, svake godine skupili na dvije nedjelje
da predstave izložbu nevjerovatno zapetljanih živih slika, izrađenih od oko
3.000 tona pijeska.
Ove godine, 19 umjetnika iz zemalja poput Kanade, Kine,
Italije, Holandije i Rusije, doputovalo je u Totori da uradi skulpturu na temu
Sjedinjenih Američkih Država. Neke od ranijih tema bile su Afrika, Rusija i
Južna Amerika.
Radeći po devet sati dnevno, umjetnici su, između ostalog,
izvajali Maunt Rašmor, siluetu Njujorka na liniji horizonta, predimenzionirane
biste Ele Ficdžerald i Luja Armstronga, scene iz zlatne groznice i potpisivanja
Deklaracije o nezavisnosti.
U trenutku kada populacija Japana opada, zvaničnici Totorija
žele da privuku više stranih turista, a muzej ima centralnu ulogu u njihovim
naporima.
Oni koji prate lokalni turizam priznaju da je udaljenost
Totorija izazov, ali kažu da su predlagali da se posjetiocima dozvoli da
posmatraju umjetnike dok rade, ili da čak pomažu u rušenju skulptura kada se
izložba završi.
Ovaj pješčani muzej osnovan je 2006. godine kada je grad
Totori odlučio da iskoristi blizinu pješčanih dina.
Iako su dine zaštićene kao nacionalni park, grad je sačuvao
zalihe iskopanog pijeska kada se između dina prije desetak godina gradio put.
“Privlačnost pješčanih skulptura je u njihovoj
krhkosti”, kaže Jošihiko Fukazava, gradonačelnik Totorija. “Sve u
nekom trenutku nestanu, razobliče se ili uruše.”
Cijeniti i njegovati tu prolaznost, dodao je, to je
“japanska vrlina”.
Grad je potrošio pet i po miliona dolara na prilagođenu
zgradu u kojoj će na 2.000 kvadratnih metara izložbenog prostora skulpture biti
postavljene sve do decembra, dok ih buldožeri ne rasture u gomile pijeska koji
će se koristiti sljedeće godine.
Godišnje muzej posjeti manje od 500.000 ljudi. Poređenja
radi, snježni festival u Saporou, na Hokaidu, svake godine posjeti dva miliona.
Za umjetnike ova ustanova, najfiniji pijesak i prilika da
sarađuju sa vrhunskim svjetskim skulptorima čine Totori jednim od najcjenjenijih
mjesta za izradu pješčanih figura.
“Ne postoji mjesto poput ovog nigde na svijetu”,
kaže Džon Vudvort (50) iz Teksasa.
Kacuhiko Čaen, umjetnički direktor muzeja, nada se da će
Totori doprinijeti etabliranju pješčane skulpture kao legitimne umjetničke
forme.
“Bilo je teško pješčane skulpture posmatrati kao umetnosti”,
rekao je. “Ljudi misle da je to nešto čime se djeca bave na plaži, ili
hobi.”
Dvije nedjelje pre nego što je izložba otvorena sredinom
aprila, umjetnici su izrezbarili pijesak lopatama, dlijetima, noževima,
skalpelima, zidarskim i baštovanskim alatima. Nerijetko djeluju kao da ispituju
granice fizike dok detaljno rezbare lica ili delikatne pejzaže. Da bi pijesak
zadržao oblik ne koriste ništa osim vode, ni lijepak, ni šelak.
A pijesak ponekada ne sarađuje. Sedam dana prije nego što je
trebalo da skulpture po raspredu budu gotove, umjetnici koji su radili na
holivudskoj sceni otkrili su tanušnu pukotinu na glavi Lusil Bol.
Morali su da sa glave figure srežu nekoliko kilograma pijeska
i preko noći ostave ventilatore kako bi se što brže osušio. Dio dizajna također
je izmijenjen kako bi se napravila bolja potpora za Lusilin vrat.
“Pijesak je svuda u svijetu drugačiji”, kaže
Danijel Dojl (43), irski umjetnik. “Ako pođete sa nekom idejom i pokušate
da pijesak nadgrade da se ponaša onako kako vi želite, njega možda uopšte neće
biti briga.”
(TBT, NYT)