KOLUMNA
Ljudi širom svijeta imaju dobar razlog da vjeruju da
globalna ekonomija radi u korist manjine, a ne u interesu većine
Piše: Cecilia Nahón, Sandra Polaski, thebosniatimes.ba
Početak ovogodišnjeg samita G20 u Hamburgu (7-8. jul) obilježen
je neizvjesnošću, i to sa dobrim razlogom. Lideri vodećih razvijenih i novih
ekonomija sastaju se u suštinski izmijenjenom globalnom okruženju. Brexit,
neuspjeh referenduma u Italiji i rezultati izbora u SAD, Francuskoj i Britaniji
govore o rasprostranjenom i snažanom otporu političkom establišmentu. Rašireno
nezadovoljstvo radnika i pripadnika srednje klase, uzrokovano nadnicama koje
stagniraju i strepnjama pred neizvjesnom budućnošću, očevidno je na obje strane
Atlantika. G20 je svjetionik međunarodnog poretka izgrađenog na načelima
slobodnog tržišta i ekonomskog otvaranja, poretka koji se, sudeći po šokantnim
izbornim rezultatima, sada dovodi u pitanje.
Uobičajena saopštenja lidera i ponavljanje fraza o
posvećenosti strukturnim reformama i suzbijanju trgovinskog protekcionizma u
današnjem okruženju zvuče kao ostatak iz nekih davno prošlih vremena. Tenzije
su bile očigledne na ministarskim sastancima tokom priprema za samit G20, kao i
na nedavno održanom samitu G7. Najava da će se SAD jednostrano povući iz
Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, koji je grupa G20 prethodno
potvrdila, pokazuje da se pri sadašnjem kursu može očekivati produbljivanje
sukoba.
Najuočljiviji povod za unutrašnja trvenja je novoizabrani
predsjednik SAD. Ipak, suštinski uzroci novih tenzija imaju dublje korijene.
Procesi globalizacije i finansijalizacije su uvijek proizvodili dobitnike i
gubitnike, ali kumulativni broj gubitnika se sada znatno uvećao, u nekim
slučajevima dramatično. Druga strana novčića je ubrzana koncentracija dohotka i
bogatstva kod ljudi koji se nalaze među 10 procenata i naročito unutar 1
procenta najbogatijih. Trendovi nejednakosti u zemljama G20 variraju. U
najrazvijenijim ekonomijama nejednakost se uvećava, dok su neke od ekonomija u
usponu – Kina, Indija, Argentina, Turska, Rusija, Južna Afrika, Brazil i
Indonezija – u nekoliko poslednjih decenija znatno povećale nadnice i proširile
srednju klasu. Ipak, dohodovna i imovinska nejednakost su i u ovim zemljama i
dalje veoma visoke. U gotovo svim članicama G20 dio nacionalnog dohotka koji
pripada radnicima se smanjuje, dok jaz između rasta produktivnosti i plata
nastavlja da se uvećava. Ljudi širom svijeta imaju dobar razlog da vjeruju da
globalna ekonomija radi u korist manjine, a ne u interesu većine.
Pomenuti trendovi su dokumentovani u izvještajima koje su
Međunarodna organizacija rada (ILO) i druge institucije dostavljale G20 u posljednjih
pet godina i u njima izlagale podatke i predlagale rješenja. Neki od lidera G20
su zahtijevali preduzimanje odlučnijih koraka da se problem riješi, naročito
Argentina i Brazil pod vođstvom svojih bivših lidera, u čemu su ih povremeno
podržavale Turska, Kina, Južna Afrika, Rusija, Francuska i SAD. Preostale
članice G20 su ignorisale takve pozive, a prijedlozi za odlučnije mjere za
povećanje nadnica i smanjenje nejednakosti odbacivani su u ime ortodoksije
otvorenog tržišta (bez obzira na štetne posljedice), strukturnih reformi
(uključujući deregulaciju tržišta rada) i fiskalne konsolidacije (uključujući
smanjivanje troškova za zdravstvenu zaštitu, stanovanje i obrazovanje).
Kao zemlja domaćin ovogodišnjeg skupa, Nemačka je predložila
agendu za rješavanje „problema i izazova povezanih sa globalizacijom“,
priklanjajući se tako mišljenju da je vrijeme da se pronađe zajedničko rješenje
za aktuelnu krizu. Ako G20 želi da pristupi problemu sa potrebnom ozbiljnošću,
kozmetička i retorička rješenja iz prošlosti neće biti dovoljna. Kako bi moglo
izgledati jedno poželjno, afirmativno rješenje? Izložit ćemo tri konkretna prijedloga.
U pogledu regulisanja trgovine, G20 od 2008. godine ponavlja
mantru o potrebi da se „odupremo svim oblicima protekcionizma“. Ili je bar tako
bilo do sastanka ministara finansija u martu, kada se Amerika usprotivila
staroj formulaciji. Umjesto toga, u završnom saopštenju piše: „Radićemo na
uvećavanju doprinosa trgovine našim ekonomijama. Nastojaćemo da smanjimo prekomjerne
globalne disbalanse, promovišemo inkluzivnost i fer odnose i smanjimo
nejednakost u ostvarivanju ekonomskog rasta“.
Na prvi pogled to je dobrodošlo alternativno rješenje
(navodno na prijedlog Kanade) i logičan i očekivan poziv da se trgovina stavi u
službu ostvarivanja ekonomskih i društvenih ciljeva. Ipak, mnogi su saopštenje
doživjeli kao pogubno odstupanje od starih formulacija prema kojima je trgovina
praktično cilj sama po sebi. Trgovina, naravno, nije sama sebi cilj. Trgovina
je sredstvo za poboljšanje životnog standarda. Bilo je potrebno da se dogodi politička
kataklizma u SAD da bi ministri finansija pristali da učine prvi korak ka
politikama koje odgovaraju novoj stvarnosti i kojima se uvažavaju zahtijevi
javnosti u većini zemalja članica G20. Lideri treba da nastave rad na toj
platformi i jasno pokažu posvećenost politikama koje će rast učiniti
inkluzivnijim i doprinijeti smanjenju nejednakosti.
U domenu strukturnih reformi, prihvaćeni kurs deregulacije
tržišta rada i bojažljiv pristup regulaciji finansijskih tržišta moraju se
korigovati. Tržište rada ne pruža dovoljnu zaštitu radnicima, što pokazuju
nastavak opadanja njihovog udjela u nacionalnom dohotku u većini zemalja
članica G20 i usmjeravanje dobiti od rasta produktivnosti i novih tehnologija
ka vlasnicima kapitala. Potrebno je usvojiti razumne propise koji će radnicima
vratiti pravo na samoorganizovanje i pregovaranje, garantovati minimalne
nadnice i oživjeti sistem socijalnog osiguranja, što su mjere sa kojima se
uveliko kasni. Takve mjere bi trebalo da primijene sve zemlje članice, uz
prilagođavanje lokalnim potrebama. Reforma finansijskih tržišta najavljena
2007. nikada nije dovršena i to je proces od kog se ne smije odustati, već ga
treba ubrzati.
Konačno, u pogledu fiskalne i monetarne politike, istina je
da su lideri G20 bili na visini zadatka 2008, kada je usvojeni multilateralni
sporazum o mjerama za koordinaciju i podsticanje rasta velikih ekonomija doprinjeo
zauzdavanju finansijske krize. Međutim, odluka o promijeni kursa iz 2010-11, uz
poziv na fiskalnu konsolidaciju (mjere štednje) umjesto nastavka pružanja
podrške za oporavak, bila je historijska, prociklična greška koja je doprinijela
produžavanju recesije u EU i slabom oporavku u ostatku svijeta. Ta greška se
mora priznati i ispraviti.
G20 treba da preuzme vođstvo u razvoju novog pristupa
međunarodnoj ekonomskoj saradnji. Rezultati nedavno održanih izbora i
referenduma, te agresivan nastup Trumpove administracije mogu poslužiti kao
neposredan povod, ali promjena nam je neophodna iz mnogo dubljih razloga.
Ekonomski status quo i utisak javnosti da su politike udešene tako da rade u
korist korporacija i elita proizvode rašireno nezadovoljstvo i tako odlučuju o
rezultatima izbora. To su problemi koji bi se mogli rješavati progresivnim
politikama koje će raditi u korist većine, politikama koje osiguravaju inkluzivan
i održiv razvoj. U protivnom, isti problemi će poslužiti kao pogonsko gorivo za
demagoge i šoviniste koji će međunarodnu saradnju prikazivati kao izvor svakog
zla. Ako se opredijeli za status quo, grupa G20 će potonuti u unutrašnje sukobe
ili – još gore – irelevantnost. Učesnike na ovogodišnjem samitu čekaju teške
odluke.
(TBT, Social Europe)
