ESEJ
Tragičan grad lijepog imena, koje duguje plemenitom metalu
skrivenom duboko u njegovim njedrima, ima, upravo zbog srebra, prošlost koja
zaslužuje da se upozna
Piše: Olga Zirojević, thebosniatimes.ba
Tragičan grad lijepog imena, koje duguje plemenitom metalu
skrivenom duboko u njegovim njedrima, ima, upravo zbog srebra, prošlost koja
zaslužuje da se upozna.
Nastao je nedaleko od rimske Domavije (rudarskog grada i sjedišta
rimske rudarske administracije za provincije Panoniju i Dalmaciju). Poslije
prekida od više vijekova – negdje oko početka XIV stoljeća – počinje novo razdoblje
u korištenju podrinjskog rudnog blaga. Zasad nije moguće pouzdano utvrditi da
li su u radu bosanskih rudnika, pa i same Srebrenice od samog početka
učestvovali i Sa(k)si, njemački srednjovjekovni rudari koji su tada
gastarbairterisali po čitavoj Evropi. U svakom slučaju imali su veoma značajnu
ulogu u vrlo ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva (uz ime Sasi sačuvani su i
nazivi lokaliteta iz njemačke rudarske terminologije, kao i drugi termini njemačkog
porijekla).
Težište proizvodnje srebra u 14. vijeku bilo je uvijek tamo
gdje se, zbog bogatstva nalaza, najlakše moglo doći do ovog plemenitog metala.
A to je upravo bio rudarski bazen srednjeg Podrinja u kojem Srebrenica ubrzo
izbija na prvo mjesto (prvi pisani trag datira iz 1352. godine). Tu je, inače,
u srednjem vijeku, postojalo više rudarskih revira i topionica. A uz
Srebrenicu, početkom 16. vijeka, veći značaj dobija rudnik Sase (danas
istoimeno selo). Troskišta se nalaze kod Gradine, na rijeci Kiževici, Saškoj rijeci
i drugdje. A o staroj rudarskoj aktivnosti i danas svjedoče mnogi toponimi, kao
Špat, Sase, Vitlovac, Pećišta, Crvena rijeka, Čagalj. Glavni proizvodi
srebreničkih rudnika bili su srebro i, u nešto manjim količinama, olovo
(tvrdo).
Do kraja 14. vijeka Srebrenica je postala najvažniji rudnik
i najznačajnije gradsko naselje bosanske države. O radu kovnice u njoj ima
pouzdanih podataka već za drugu polovinu 14. vijeka (grossi de Srebernica).
Od samog svog nastanka Srebrenica nikad nije bila bez
Dubrovčana, pa ni u najtežim ratnim vremenima kada su oko nje vođene borbe
starih i novih gospodara (Bosanci, Srbi, Mađari, Turci, pod čiju će vlast
konačno pasti 1462. godine). Ovdašnja dubrovačka naseobina – kolonija – bila je
jedna od najjačih na čitavom balkanskom zaleđu (po običaju, sa stalnim konzulom
na čelu). I upravo zahvaljujući ovoj koloniji koja je s vremenom postajala
brojnija ostavljajući sve više pisanih tragova u dubrovačkim arhivskim
knjigama, mi uglavnom možemo da ocijenimo napredak i značaj ovog naselja. A
Srebrenica je, opet, dala Dubrovniku veći broj novih građana nego ijedno drugo
mjesto iz unutrašnjosti Balkana. I sama je imala veoma šarolik etnički sastav.
Pored Dubrovčana, iz primorskih gradova najbrojniji su bili Barani, zatim
Kotorani, Korčulani i Ulcinjani. Tu su, preko Dubrovnika, stizali i trgovci iz
Prata, Milana, Ferare, Albanije. Osim toga, susreću se i Turci, Grci, Cigani,
pa čak i jedan Čeh.
Odavde je tekao, kako to pouzdano svjedoče dubrovačke vesti,
ogroman izvoz srebra. Tako je 1417. godine zakup srebreničke carine iznosio
1.000 litara srebra, što odgovara količini od 1.033 kg ovo plemenitog metala,
dakle, nešto preko jedne tone. A novija istraživanja ukazuju da se radilo o
proizvodnji koja nije mogla biti manja od šest tona srebra godišnje, u vremenu
kada se Srebrenica nalazila na vrhuncu svoga razvoja (računa se da se u Evropi
između 1250. i 1450. godine proizvodilo od 24 do 47 tona srebra godišnje). Na
razvoj Srebrenice podsticajno je djelovala i privredna kriza nastala zbog
pomanjkanja i skoka cijena srebra na evropskom tržištu. Proizvodnja srpskih i
bosanskih rudnika zauzimala je, utvrđeno je, veoma važno mjesto u ukupnoj evropskoj
proizvodnji.
Kretanje i trgovanje Dubrovčana u srpskoj i bosanskoj državi
bilo je regulisano zvaničnim trgovinskim ugovorima, pa im je, među ostalim
privilegijama, bila zagarantovana sloboda trgovine i sigurnost imovine. A u
svojoj svečanoj povelji (iz 1378) kralj Tvrtko I je olakšao trgovinsku razmjenu
između Bosne i Dubrovnika i time što je izjednačio valutnu stopu svoga novca sa
dubrovačkim.
Kao i u ostalim gradskim naseljima u Bosni i Srbiji
Dubrovčani su u Srebrenici uživali slobodu vjeroispovjesti (a od 1387. godine
nalazimo ovdje i franjevce).
Nagli razvoj rudarstva kao i postojanje kovnice novca dovodi
i do razvoja zanata, bar onih vezanih za obradu plemenitih metala. Otuda i
najviše zlatara (u prvoj polovini XV vijeka bilo ih je oko sedamdeset). Poslije
njih najzastupljeniji su bili krojači (koji se ponekad nazivaju šnajderima) i
postrigači sukna. Tu su, zatim, i mesari, kožuhari, kao i poneki obućar
(šuster), svećar, klobučar, mačar, tkač i klesar. Shodno sačuvanim vijestima
(sudske parnice) bilo ih je negdje tokom prve polovine XV vijeka ukupno 170. A
tu su i domaće zanatlije raznih struka. Drugim riječima, bile su zastupljene
razne struke: obrada metala, prehrambena, kožarska, građevinska, tekstilna, i
još neke druge. Veliko prisustvo krojača upućuje na jedini mogući zaključak da
je Srebrenica bila vrlo razvijeno gradsko naselje čijem su stanovništvu u
velikoj mjeri bile potrebne krojačke usluge. Na isti način može se objasniti
znatno prisustvo kožuhara-krznara, kao i podstrigača sukna (učestvuju u
završnom procesu proizvodnje tkanina).
Ukratko, poslije rudarstva i trgovine zanatstvo je u
privrednom životu Srebrenice zauzimalo vrlo važno mjesto. Postojao je čak i
lokalni način ukrašavanja odjeće (modum de Srebernica), što bi, također, svjedočilo
o razvijenijoj gradskoj sredini.
Grad (civitas), zapisat će Dubrovčani, ima od najranijeg
vremena svoj pisani rudarski zakon (koji će kasnije preuzeti i Turci) i, od 15.
vijeka, svoj gradski statut i pečat. Tu je, kako je već istaknuto, vrlo rano
počela da radi i kovnica novca.
Pored domaćih vidara, ima vijesti i o dubrovačkim ljekarima,
a dolaze i artisti, glumci, frulaši.
Treba, također, pomenuti da je porijeklom iz Srebrenice bio
i jedan vrlo istaknuti teolog, franjevac Juraj (Đurađ) Dragišić, poznat kao branilac
učenja Savonarole (ital. dminikac, borac protiv izopačenosti katoličkog
sveštenstva i rimskih papa, spaljen 1499. u Firenci kao jeretik), koji je
krajem 15. vijeka proveo oko tri godine u Dubrovniku.
Privredni uspon Srebrenice, u prvoj polovini XV vijeka,
doveo je do naglog porasta stanovništva; pretpostavlja se da je u vrijeme
njenog najvećeg uspona prelazio tri i po hiljade.
Zna se nešto i o izgledu srednjovjekovne Srebrenice. Nastala
je najprije kao otvoreno naselje, ali se s vremenom javila potreba da se
zaštiti tvrđavom (pa je izgrađena tvrđava Srebrenik, čije ruševine treba da su
se sačuvale do danas). Godine 1439. izričito je označena kao varoš. Kuće
dubrovačkih trgovaca, kao i kuće trgovačkih kompanija – većinom u njihovom
vlasništvu – nalazile su se u najvažnijim i najistaknutijim dijelovima grada,
na trgu i obližnjim ulicama. Kako to svjedoče savremenici bile su velike i lijepe,
građene od drveta, ali i od kamena. Poznat nam je i naziv jedne ulice, one koja
je vodila na gradski trg – Via di merchado (Trgovačka ulica) – jedina kod nas u
srednjem vijeku sa nazivom poznata ulica. Radnje su se nalazile u kućama za
stanovanje po čemu se Srebrenica, poput ostalih naših srednjovjekovnih naselja,
približava zapadnoevropskim gradovima onoga vremena. Osim crkava Sv. Marije i
franjevačkog samostana (u gotskom stilu), uz koji je, po običaju, bio
leprozorijum koji se, inače, pominju još u nekim bosanskim rudarskim naseljima,
(i uglavnom su se izdržavali milostinjom Dubrovčana), u Srebrenici su se
nalazile još carinarnica i gostionica, kao i drugi objekti neophodni za život
jednog gradskog naselja. Ima i posrednih vijesti o postojanju pravoslavne
crkve.
Srebrenica je, najzad, i jedino poznato bosansko naselje u
kojem je bila provedena neka vrsta kanalizacije. Tačnije, pominju se odvodni
kanali pokriveni pločama, rješenje koje je tada bilo uobičajeno u primorskim i
italijanskim gradovima.
Shodno žalbama Dubrovčana (1435) despotu Đurđu Brankoviću
Srebrenica je važila kao nezdravo mjesto zbog mnogih topionica i drugih
rudarskih postrojenja koja su zagađivala vazduh (budući da je cijelo naselje
bilo prošarano njima), što je „izazvalo smrt mnogih dobrih ljudi“. „Ovo su –
kako ističe D. Kovačević-Kojić – prvi i najraniji podaci o problemima
zagađivanja čovjekove sredine. U drugim rudnicima sličnih pokušaja nije bilo“.
(TBT, Peščanik.net)
