KOLUMNA
Na demonstracije protiv terorizma u Kelnu između ostalih
pozvala je i stručnjakinja za islamistiku Lamya Kaddor. Kazala je: „Mi
muslimani moramo se jasnije ograditi od počinilaca i izazovati društveni prezir
prema njima“
Piše: Jakob Augstein, thebosniatimes.ba
Demonstracije protiv terorizma u Kelnu predstavljale su neuspjeh.
Nema veze. I tako je upitno šta demonstracije protiv terorizma treba da
izazovu. Pokazat ćemo Islamskoj državi srednji prst civilnog društva. I šta
onda?
Onda će terorista ponovo zaodjenuti eksplozivni upaljač i
dići se u vazduh negdje drugdje? To je apsurdno. Teror nije pitanje civilnog
društva, već političko pitanje. No, važnije je to da se apel za demonstracije
odnosio izričito na muslimane u Njemačkoj. To je drskost. Šta prosječan njemački
musliman ima s terorizmom? Ništa. Upravo tako.
Na demonstracije protiv terorizma u Kelnu između ostalih
pozvala je i stručnjakinja za islamistiku Lamya Kaddor. Kazala je: „Mi
muslimani moramo jasnije da se ogradimo od počinilaca i da izazovemo društveni
prezir prema njima“. Nedelja u Mančesteru i Londonu usred svetog mjeseca posta
Ramazana predstavljaju kap koja je prelila čašu. „Želimo da poručimo zločincima
da nam je dosta.“ No, to „mi“ počiva na sumnjivoj logici i veoma mali broj
muslimana želi da je usvoji.
Očekivalo se 10.000 demonstranata i demonstrantkinja. Došlo
je, međutim, daleko manje, možda oko 2.000. U Kelnu i okolnim mjestima očito
nema toliko Čiča-Tominih Turaka. To je dobar znak. Šta je to Čiča-Tomin Turčin?
To je onaj koji uvijek radi ono što se od njega očekuje.
Nekad se govorilo: Ali, očisti klonju. Ajše, obriši dedi guzicu. Danas se kaže:
Ali i Ajše, ’ajte na demonstracije protiv terorizma. A ako nećete, onda ćemo
biti vrlo, vrlo razočarani.
To je „baš šteta“ izjavio je vladin portparol Seibert kada
je islamsko udruženje Ditib odbilo učešće na demonstracijama. Može biti da je
Ditib inače jedna gomila konzervativaca kojom Erdogan upravlja iz daleka, no u
ovom slučaju je islamsko udruženje jednostavno bilo u pravu – takve
demonstracije „stigmatizuju muslimane i sužavaju međunarodni terorizam na njih,
njihove zajednice i džamije“.
Mi i dalje želimo da su nam gastarbajteri tako lijepo
poslušni. Doduše, kad se sa svojim stranim imenima prijavljuju za posao, nemaju
dobre izglede. Kad traže stan, još gore. A kad dijete želi u gimnaziju, to je
jako teško. Kad je, međutim, riječ o terorizmu, onda molit ću lijepo, na
demonstracijama u prvi red s njima.
Kada je nedavno jedan muzički festival prekinut na dan zbog
upozorenja da se sprema teroristički napad, organizator Marek Lieberberg je odlijepio
u prisustvu štampe: „Smatram da se mora staviti tačka na izjave tipa ’This is
not my Islam and this is not my shit and this is not my whatever’. Sad imamo
situaciju u kojoj se svako mora izjasniti protiv toga. Želim da najzad vidim
demonstracije na kojima se oni protive tim siledžijama. Dosad nisam vidio
muslimane koji su u desetinama hiljada izašli na ulicu i rekli: šta to
radite?!“ Među prisutnima se prolomio spontani aplauz, što je na konferencijama
za štampu prilično neobično.
Činjenica je da je Lieberbergov apel prije svega čist
kulturni rasizam, a potom i besmislica. Tokom prošle godine u čitavoj Evropi je
bilo brojnih demonstracija i bdijenja koje su organizovali muslimani protiv
islamističkog terora. Ovaj jednostavno ništa od toga nije video, a očito ni
novinari koji su se razlegli u aplauz.
Nije ni čudo. Jer muslimani zapravo mogu da organizuju još
toliko demonstracija i izlaze na ulicu protiv ovoga i onoga, organski Nijemci
ih opet ne bi prihvatili.
Na internetu je ovih dana napravljeno poređenje između
desetina hiljada njemačkih Turaka koji su klicali Erdoganu protekle godine i
daleko manjeg broja učesnika i učesnica demonstracija u Kelnu prošle subote.
Tim gestom koji aludira na nešto poput „Eto, tu se sve lijepo
vidi“, ukazuje se na to gdje je kome mjesto. No, da li se neko tome čudi?
Nedemokratični Erdogan svojim zemljacima pruža onu vrstu ponosa koja im u Njemačkoj
ostaje uskraćena.
(TBT, Spiegel)